Prije dobrih 20-ak godina renomirana zagrebačka psihologinja Mirjana Krizmanić diskutirala je u jednoj TV debati o utjecaju interneta na srednjoškolce. Taj utjecaj gospođa Krizmanić je objasnila otprilike na način da ako gimnazijalci za lektiru dobiju zadatak da recimo pročitaju Krležin „Povratak Filipa Latinovicza“ ili Andrićevu „Na Drini ćuprija“ i ako oni to zaista učine, tada se u njima angažira čitav njihov intelektualni, emotivni i neurološki aparat, koji rezultira proživljenim iskustvom susreta čitavog njihovog bića sa živom umjetničkom riječi. Ti mladi ljudi će definitivno još dugo razmišljati o dramatičnim događajima o kojim su u tim romanima čitali, a metafizička pitanja, egzistencijalni problemi i junaci tih priča ispunjavat će njihove misli, bit će njihovi tajni učitelji i skriveni putokazi njihovih krucijalnih odluka za čitav život. Ono što je važno jest da se u ovom dugom procesu čitanja knjiga, osim intelektualnog i emotivnog doživljaja, zbiva i intenzivna napetost nervnih stanica u mozgu mladih čitača, da bi taj intelektualno-emotivni proces uopće bio moguć. Moglo bi se reći da se milijarde tih neurona hrane romanima velikih pisaca. Ukoliko pak učenici ne pročitaju ove knjige nego o njima tek zatraže informacije na internetu, i na to potroše petnaestak minuta, oni će vjerojatno napisati korektnu zadaću o čemu se tu radi, kakav književni stil je u rečenim djelima korišten ili o onome što su već pokupili na internetu… Katastrofa na dulji rok počinje činjenicom, tvrdi gospođa Krizmanić, da će u slučaju da učenici knjigu od 450 stranica zamijene sa deset redova objašnjenja „Braće Karamazovih“ na internetu, pogon njihovog intelektualnog, emotivnog, pogotovo nervnog aparata biti minimalan. On će spavati u dubokoj hibernaciji. Ukoliko učenici ili mladi ljudi prestanu čitati knjige i njihove sažetke (kao i sažetke eseja ili novinskih i literarnih tekstova) budu neprestano tražili na internetu, krajnja konzekvenca bit će ta da će njihov neurološki sistem u mozgu trajno zakržljati. Dvadesetak godina kasnije, takvi ljudi čak i kada bi htjeli pročitati na primjer nešto od Thomasa Manna, Paula Austera, Arundhati Roy ili nekog drugog ozbiljnog pisca ili spisateljice, oni će to tehnički moći jer znaju čitati, ali oni više neće fiziološki biti u stanju akumulirati bilo koje zahtjevnije štivo. Njihovi neurološki receptori, zaključila je Mirjana Krizmanić, bit će mrtvi.

Jednostavniji, a ne smisleniji život

Tada se ovo svjedočenje uvažene psihologinje moglo smatrati ranim upozorenjem, jer je početkom 21. stoljeća kultura knjige još uvijek postojala, a internet je onda bio tek relativno novo iskušenje. Danas živimo u doba umjetne inteligencije, koja sada sve ono što je prije 20 godina radio internet oko servisiranja informacija radi brutalno brže, bolje i savršenije. Upozorenja o tom nježnom virtualnom AI biću čitamo svaki dan, ali se praktično ništa ne mijenja. Dostupna istraživanja javnog mnijenja u razvijenim zemljama pokazuju da ljudi danas troše duplo manje vremena za čitanje knjiga nego na početku stoljeća, dok se umjetna inteligencija nemilice koristi u svim smjerovima i ona iz sata u sat postaje sve agresivnija. Za sada, ponavljamo, nismo rekli ništa novo niti spektakularno: to je, tužno rečeno, svijet koji nas okružuje. Paradoksalno je da pitanje kroz koje se dublje ulazi u problem korisnosti ili štetnosti umjetne inteligencije i njene veze s ljudskom kreativnošću pa onda i s kulturom i umjetnošću, zapravo nema direktne veze s AI. To pitanje glasi: koliko je strast za kulturom i umjetnošću, za posjetima teatru, koncertima i izložbama, danas među ljudima uopće prisutna i važna? Puno ili malo? Površno ili duboko? Ako smo danas postali zaljubljenici u spektakle i masovnu zabavu, a jesmo, i sve manje smo zainteresirani za suštinska egzistencijalna pitanja našega života, čime su se oduvijek bavile kultura i umjetnost, onda umjetna inteligencija neće biti glavni uzrok naših problema nego tek alat kojim podstičemo tu našu civilizacijsku površnost. Modernom digitalnom tehnologijom se služimo tek da bismo prečicom definirali i formulirali pojmove, koji su nam trenutno važni, a ne da bismo razriješili krucijalna pitanja, što govori o tome da nam ta pitanja i nisu naročito bitna. Zašto je to tako? To je tako zato što smo blagostanje, komfor i uživanje, koji su se neumitno i mnogostruko povećavali u posljednjih oko 140 godina, stavili na prvo mjesto vrijednosti naših života. Problemi smisla, tajne ljudskog postojanja, etika i dileme životnih odluka postali su dosadna pitanja, u odnosu na skijanje, Maldive i kuću s vrtom. U takvom redu stvari koje je Jean Paul Sartre nazivao lijenošću uma stvari funkcioniraju tako da nam život bude jednostavniji, a ne smisleniji. U modernom svijetu postoji sličan izraz, kognitivna lijenost, kod koje ljudi jednostavno zaobilaze – jer im je tako lakše  –  čitav proces učenja, vizija i novih ideja. Sav svoj mentalni aparat ljudi danas stavljaju u službu gotovih rješenja, koje im sofisticirana tehnologija i napose umjetna inteligencija dizajniraju doslovno u vremenu manjem od jedne minute. Naše moždane stanice, kao što kaže psihologinja Krizmanić, tada kržljave sve više, a utreniranost našeg bića za različite moždane vještine – zarad brzih ciljeva – smanjuje se na minimum. Mi još uvijek mislimo da nešto znamo, ali to više ne odgovara istini – umjetna inteligencija zna umjesto nas.

Današnja istraživanja ljudske psihe govore da je u tzv. supertehnološkom svijetu naša mašta na steroidima: digitalna tehnologija nas vodi u virtualne svjetove bez granica, u koje mi gledamo otvorenih usta, a da pritom, mentalno, ni prstom nismo mrdnuli. Danas više ne možemo govoriti o čovjekovoj vatri inspiracija i o dugotrajnom rovovskom umnom radu da bi se dosegla imaginacija i osvojili vrhovi spoznaje – jer i sam taj proces i njegovi ciljevi postali su nam manje vrijedni. Jednostavno: rezultati za koje su nekad bili potrebni mjeseci, godine i decenije, sada se sklapaju u jedno prije podne. Ne treba biti katastrofičan pa reći da sve više postajemo mentalni invalidi i zaglupljene kreature, a da toga uopće nismo svjesni.

Osvajanje jezika

Jedan od najutjecajnijih svjetskih mislilaca, historičar Yuval Noah Harari, kaže da u budućem razvoju tehnologije ne treba očekivati robote ubice koji trče ulicama i pucaju u ljude. To nije način na koji će umjetna inteligencija zavladati svijetom, kaže Harari. On smatra da će AI preuzeti dominaciju na isti način na koji je to učinio i čovjek – putem jezika. Taj ljudski jezik će AI naučiti bolje i njime se koristiti superiornije nego čovjek. Harari kaže da umjetna inteligencija predstavlja presedan u ljudskoj historiji, jer je to prva tehnologija sposobna da sama donosi odluke i stvara nove ideje. „Nikada se nismo suočili s agensom koji razumije naš jezik bolje od nas, jer umjetna inteligencija ima potencijal ovladati samim ‘operativnim sistemom’ naše civilizacije – pričanjem priča, pisanjem zakona i kreiranjem kulture, čime bi čovječanstvo prvi put u historiji moglo izgubiti primat nad vlastitom sudbinom“, kaže Harari.

Ako bismo željeli biti tužno ironični u odnosu na stanje stvari, na primjer na Balkanu, onda u tom jurišu umjetne inteligencije za južne Slavene postoji i nešto utješno. Naime, u budućnosti kada netko od tih naših ubogih naroda bude tražio posao, sasvim sigurno ga neće pitati da li je on Hrvat ili Srbin, katolik, pravoslavac ili musliman, nego će ga pitati da li poznaje kompjutersku bazu Intel Core Ultra, mrežni algoritamski sistem Blue Yonder i komunikaciju s umjetnom inteligencijom putem OpenAI (ChatGPT / Enterprise) platforme. Pa savršeno, zar ne?

Ovaj tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.