Kako danas ocjenjujete SDP-ovu poljoprivrednu politiku? Naime, nezadovoljni dinamikom i načinom rada, u pola mandata napustili ste Ministarstvo poljoprivrede i ministra Tihomira Jakovinu, čija ste bili pomoćnica.

Problem naše poljoprivrede je dugoročna i konzistentna provedba planova i strategija. Nažalost, svaka nova vlada u svoj mandat kretala je s izradama novih strategija i planova, i redovito neke nisu imale vremena, a neke ni volje za njihovu provedbu. Do danas nismo ustanovili koliko poljoprivrednog zemljišta imamo i koliko je od toga neobrađeno. Poljoprivredno je zemljište osnovni resurs, stoga je rješavanje problematike tog zemljišta, i državnog i privatnog, bilo jedan od prioriteta. Nakon dolaska na vlast 2011. trebalo je definirati zakonsku osnovu i oformiti funkcionalno provedbeno tijelo (Agencija za poljoprivredno zemljište) te početi s rješavanjem ovoga pitanja, što je trebalo omogućiti konkurentniju proizvodnju, razvoj i planiranje te provedbu novih investicija sufinanciranih kroz mjere programa ruralnog razvoja. Provedba zemljišne politike i kvalitetnih mjera ruralnog razvoja značila bi revitalizaciju resora poljoprivrede i ruralnih područja. Kada sam uvidjela da provedbena dinamika nije naš prioritet i nije sukladna planiranome, dala sam ostavku na funkciju pomoćnice ministra. Vrijeme je pokazalo da se, nažalost, nisam prevarila.

 

Slučajevi pogodovanja

Glavni naglasak u poljoprivrednoj politici stavljen je na Agenciju za poljoprivredno zemljište. Koliko je ona opravdala svoje postojanje?

Agencija za poljoprivredno zemljište sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu predstavlja provedbeno tijelo definirane zemljišne politike koje treba omogućiti transparentno, nepristrano i brzo stavljanje neobrađenog zemljišta u funkciju. Navedeno podrazumijeva i regionalne podružnice Agencije, operativni softver s raspoloživim podacima o svakoj čestici u RH i umreženost s drugim nadležnim institucijama u svrhu brzog ishođenja potrebnih potvrda (npr. Hrvatske šume, Hrvatske vode…). Ovakvom organizacijom provedba ciljeva zemljišne politike definirane u Zakonu o poljoprivrednom zemljištu iz 2013. ne bi predstavljala nikakav problem, odnosno zainteresirani bi poljoprivrednici vrlo brzo mogli doći u posjed površina potrebnih za realizaciju planirane poljoprivredne proizvodnje. U realnosti, dosadašnji su učinci daleko manji nego što bi trebali biti za realizaciju uspješne poljoprivrede proizvodnje i na razini pojedinačnih gospodarstava i na razini države.

Na osnovu dosadašnjeg iskustva, ali i europske prakse, tko bolje gospodari državnim poljoprivrednim zemljištem, općine i gradovi ili država?

Ukoliko analiziramo rezultate gospodarenja državnim poljoprivrednim zemljištem, pojedine su općine i gradovi bili izuzetno efikasni, dok drugi nisu napravili ni programe gospodarenja poljoprivrednim zemljištem na svome području kao preduvjet raspodjele zemljišta. Osim toga, u pojedinim je općinama i gradovima bilo poprilično pogodovanja pojedinim gospodarskim subjektima. No glavna karakteristika gospodarenja poljoprivrednim zemljištem od strane jedinica lokalne samouprave bila je sporost postupka, pa se rješavanje predmeta mjerilo u godinama. Agencija za poljoprivredno zemljište trebala je ukloniti definirane probleme i osigurati transparentno, nepristrano i vrlo brzo rješavanje.

Neobrađeno državno poljoprivredno zemljište nekako se i stavlja u funkciju, ali što je s neobrađenim privatnim poljoprivrednim zemljištem? Kako ga staviti u funkciju, a da kao do sada ne reagira Ustavni sud?

Nažalost, naš Ustavni sud poljoprivredno zemljište gleda samo kao privatno vlasništvo, unatoč odredbama da je to resurs od općeg državnog interesa i da vlasnik ima obveze prema svom vlasništvu. Tako je kod nas u redu da građevinu možete legalizirati na tuđem privatnom zemljištu, ali ne možete tuđe privatno neobrađeno zemljište dati u zakup uz naknadu vlasniku za korištenje. Ovo govori o društvenoj svijesti i važnosti naše poljoprivrede i zemljišta.

Postoji interes za poljoprivrednim zemljištem u Slavoniji, no to nije slučaj na područjima koja su bila zahvaćena ratom. Kako privući poljoprivredne proizvođače da u funkciju stave trnjem obraslu zemlju?

Upravo se taj problem mogao riješiti nekim oblikom davanja u zakup poljoprivrednog zemljišta stanovnicima koji tamo žive. Problem tih krajeva, ako zanemarimo politike, jest što je velik broj stanovnika otišao sa sela. Mnogi bi se vratili, ali im je trebalo osigurati gospodarske pretpostavke, da ljudi imaju posao i prihode. Sve je to moglo biti riješeno najvrjednijim resursom koji tamo postoji, zemljištem. Ljudima koji su se htjeli vratiti trebalo je dati (privremeno, do trajnog rješenja) neobrađeno zemljište za korištenje uz naknadu vlasniku. Nažalost, i to je rješenje Ustavni sud proglasio neustavnim. Izgleda da je svima bitnije da se ljudi ne vrate i resursi ne koriste.

 

Neophodna komasacija

Otpočeo je proces komasacije. Kako ga provesti a da ne podsjeća na ono što je urađeno za vrijeme bivše Jugoslavije?

Komasacija je neophodna, nažalost, iz dosadašnjeg iskustva vidite da mi kao društvo nemamo svijest o vrijednosti poljoprivrede i zemljišta. Ni u jednoj zemlji ne postoji rješenje koje može zadovoljiti svaki pojedinačni interes i minimum zajedničkog interesa. Uvijek je bilo onih pojedinaca koji su nezadovoljni komasacijom, ali je isto tako mnogo nezadovoljnih na području gdje komasacija nije provedena. Postupak komasacije treba biti transparentan i javan kako bi se spriječile štete i manipulacije, ali sigurno neće proći bez emocionalnih problema pojedinaca.

Pune su tri godine kako smo dio EU-a. Je li hrvatsko selo osjetilo Europu?

Često znam reći da je Hrvatska u Uniju ušla 1990., danas bismo bili jedna od jačih poljoprivreda u EU-u. Ušli smo 24 godine kasnije i u međuvremenu smo srušili stari sustav organizirane poljoprivrede, a nismo izgradili novi; prošli smo rat i materijalnu i ljudsku devastaciju; politike nam se bave same sobom i opstankom na vlasti, a ne ljudima i njihovim potrebama. EU ima jaku i organiziranu konkurentnu proizvodnju, mogućnosti za razvoj imamo, a koliko ćemo to moći iskoristiti, ovisi o nama.

Kakva je budućnost hrvatskog agrara?

Moramo se organizirati i postaviti jasne ciljeve i mjere provedbe i, naravno, imati konsenzus svih političkih aktera kako bismo ih proveli. Konkretno, poljoprivrednici moraju udružiti proizvodnje, stvoriti jake proizvođačke organizacije i početi utjecati na tržište. Država im treba osigurati vrlo jaku podršku po pitanju provedbe zemljišne politike, mjera uređenja tržišta i realizacije novih investicija. Djelovanje državne administracije mora se značajno ubrzati i treba shvatiti da država mora služiti svojim građanima, a ne obratno. Uglavnom, resurse imamo, i zemljište, i kvalitetan i stručan kadar, i sredstva iz prvog i drugog stupa. Hoćemo li ih napokon staviti u funkciju, ovisi samo o nama. Hrvatski agrar ima izuzetno dobru budućnost. No hoće li mogućnosti biti realizirane, to ovisi o svim sudionicima u lancu poljoprivredne proizvodnje.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email