Obveze po dugovima svih sektora rastu, a nastavak depresije sve više otežava njihovo servisiranje. Banke računaju da će ovrhe biti efikasan instrument naplate duga, no one ne mogu biti rješenje. Kreditni sustav banaka bio je okrenut dominantno uvozu, uništavao je domaću proizvodnju i stvarao vanjski dug. Sada je toj priči kraj – ističe u razgovoru profesor monetarne politike na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Ivan Lovrinović.

Godinama upozoravate na pogubne ekonomske programe hrvatskih političkih elita, čije posljedice sada dolaze na naplatu. Kako se osjećate kada vidite da su se vaše crne prognoze ostvarile?

– U pravu ste. Od 1995. upozoravao sam na pogrešan model ekonomske politike koji je oblikovan 1993. godine za rješavanje inflacije, koja je tada bila velik problem. Inflacija je uspješno savladana do kraja 1994. godine i tada je trebalo prijeći na novi, razvojni model ekonomske politike. To nije učinjeno, tako da i danas imamo u suštini antiinflacijsku politiku čiji je zaglavni kamen fiksni tečaj kune prema euru. Takva ekonomska politika je ruinirala hrvatsko gospodarstvo, zemlja je postala lovište za globalne igrače, a mi društvo koje zbog toga trpi. Kao znanstvenik osjećam se dobro jer su vrijeme i praksa pokazali da sam bio u pravu. Nije bilo lako: tijekom tih 19 godina u medijima sam često nazivan katastrofičarem, onim koji ne razumije mainstream u ekonomiji itd. Kao čovjek osjećam se loše jer vidim da se sve raspada. Još više me boli kada vidim da sadašnja Vlada tešku krizu ideološki pokušava oslikati svijetlim bojama. Kratko rečeno, model ekonomske politike bio je konstruiran tako da se jednu mladu državu, koja je konačno stekla suverenitet, tijekom godina ekonomski iscrpljuje i pretvori u državu s fiktivnim suverenitetom, kojom vladaju uvozni lobiji, strani bankari i njihovi podanici u političkim strukturama.

DUŽNIČKO ROPSTVO

Posljednjih mjeseci ušli ste u dosta otvoren sukob s bankama u slučaju franak. Mislite li da će banke svojevoljno pristati na zahtjeve Udruge Franak?

– Banke neće nikada pristati na zahtjeve Udruge Franak. Pa vidite da se one poigravaju nudeći raznorazne opcije koje nisu prihvatljive dužnicima. One žele razgovarati jer im je važno da javnost stekne dojam kako čine sve da riješe problem. Jedna stvar je posebno važna kada se govori o odnosima politike i banaka i rješavanju krize uzrokovane valutnom klauzulom u švicarskom franku. Godišnje državi treba oko 17 milijardi kuna da bi isplatila redovne mirovine svim korisnicima. To znači da se ona mora zaduživati kod banaka, a ruka koja prima kredit uvijek je ispod ruke koja daje. Dakle političke strukture u Hrvatskoj duboko su ovisne o bankama i njihovim kreditima i moraju ih slušati. To što ministar Boris Lalovac pokušava dići prašinu i napada bankare ne može se pročitati drugačije osim kao predizborna retorika. Građani su se takvih lažnjaka podosta nagledali, od spektakularnih hapšenja do žestokih izjava u medijima. Sve je to limunada. Ovu zemlju treba uistinu dovesti u red, a SDP i HDZ to nisu u stanju i treba ih konačno potisnuti s političke scene.

Posljednjih mjeseci grčka kriza doživjela je vrhunac. Po vama, koje je najbolje rješenje za Grčku?

– Samo je jedno pravo rješenje za Grčku: izaći privremeno iz eurozone i napustiti euro te uvesti drahmu koja će u kratkom roku morati snažno devalvirati. Pored toga, Grčkoj će se morati otpisati najprije 50 posto, a na kraju svi dugovi. Ta zemlja nije u stanju vraćati tako ogromne dugove. To više nije pitanje hoće li oni ili neće vraćati dugove, već ima li njihova ekonomija kapacitet za vraćanje dugova. Grčka ekonomija je također ruinirana, što znači deindustrijalizirana, okrenuta uvozu svega i svačega, a turizam je jedina grana o kojoj ovise. Imaju najveću nezaposlenost u EU-u, posebice mladih ljudi. Povijest dužničkih kriza govori da drugog rješenja nema. Veliko iskustvo glede dugova ima Latinska Amerika – primjer Bolivije je dobar. Vjerovnici su na kraju pristali da Bolivija na međunarodnom tržištu svoje vlastite dugove otkupljuje po pet centi za jedan dolar. To je bio realni kapacitet otplate bolivijske ekonomije. Možda tako bude i s grčkim dugom.

Bivši grčki ministar financija Janis Varufakis izjavio je da je premijer Cipras, prihvaćajući nove mjere štednje, birao između kapitulacije i egzekucije. Ima li EU, temeljena na takvim odnosima vjerovnika i dužnika, uopće smisla i budućnosti?

– Takvi temelji nisu zamišljeni da drže i razvijaju projekt Europske unije. EU je zamišljena kao prostor sa 500 milijuna ljudi, sa slobodom kretanja robe, kapitala i radne snage i s izraženom solidarnošću kada se neki član “obitelji” nađe u nevoljama. No stvari ne idu u tom smjeru. Sloboda kretanja roba i kapitala funkcionira, ali je sloboda kretanja radne snage značajno ograničena, što onemogućava uspostavu ravnoteže u članicama koje su pogođene ekonomskim problemima. To znači da bi, na primjer, u ovoj situaciji Grci masovno trebali moći raditi u bogatijim članicama EU-a sve dok se nakon određenog vremena kod njih zbog ekonomske obnove ne pojavi potreba za radnom snagom. Ovakva situacija najviše odgovara Njemačkoj, Nizozemskoj i još svega nekoliko zemalja koje su tehnološki, organizacijski i institucionalno najspremnije i najjače. Prema tome, sve je više ova priča jednosmjerna, a u svakom poslu se zna da se može opstati i razvijati samo ako obje strane imaju određenu korist. Jednosmjerna globalizacija stvara dužničke probleme i vodi u dužničko ropstvo čitave narode, a to je opasna budućnost. Kumulirani i neriješeni dugovi uvijek su proizvodili tenzije, pa i ratove. Zato se o problemu dugova mora otvoriti ne samo dijalog unutar EU-a, već i opća konferencija o dugovima na temelju koje bi uslijedile ozbiljne mjere i akcije kako bi se on riješio na prihvatljiv način koji vodi daljnjem razvoju. Ako se to ne dogodi, izvjestan je scenarij bivše Jugoslavije, na što je prije godinu dana upozorio jedan uvodničar u američkom “New York Timesu”.

 

[stextbox id=”stb_style_796310″ caption=”Nedostaje prava državna politika za PPDS”]

Imaju li područja koja su stradala u ratu uopće šanse za preživljavanje? Mladi odlaze, stari umiru, tisuće hektara zemlje ostaje pusto. Koje bi mjere država morala poduzeti da se na njih vrati život?

– Ta su područja, nažalost, prepuštena sama sebi. Jedina poticajna mjera bila je putem poreznih stimulansa, ali su se tijekom vremena mijenjali kriteriji o tzv. područjima posebne državne skrbi. Prave državne politike za njih nema, a na djelu bi morala biti politika životnog prostora koja bi imala za cilj demografsku obnovu i poticanje gospodarstva kako bi se ti krajevi sačuvali, bili ispunjeni ljudima i životom. Njih se političari sjete samo o kakvim praznicima ili prije izbora. Kada nema smislene politike razvoja za Zagreb, kako će onda biti za područja koja spominjete?!

[/stextbox]

 

Kakva sudbina čeka Hrvatsku, može li se povući paralela između nas i Grka?

– Hrvatska je predugo u depresiji i kumulativni pad BDP-a je oko 15 posto. U takvoj situaciji negativni makroekonomski pokazatelji postaju još gori. Javni dug je već na oko 90 posto, a vanjski dug na 118 posto BDP-a. Kamate na državni dug dostigle su godišnje deset milijardi kuna, što je oko 3,2 posto BDP-a. Privatni dugovi unutar Hrvatske još su gori, a o tom problemu se uopće ne govori. Posljedica tih dugova je oko 320 tisuća blokiranih građana s oko 35 milijardi kuna. U gospodarstvu je također razorna nelikvidnost. Kratko rečeno, obveze po dugovima svih sektora rastu, a nastavak depresije sve više otežava njihovo servisiranje. Uz to imamo i deflaciju, pa se jasno vidi djelovanje dugovno-deflatorne spirale koja je gora i od same inflacije. Ako dođe do porasta kamatnih stopa na vanjski dug, što je sasvim izvjesno, tada će naglo porasti i teret otplate. Nema univerzalnog pokazatelja koji bi bio znak da će neka država bankrotirati. U Argentini je javni dug bio oko 50 posto, a oni su početkom ovog milenija bankrotirali. Svaka zemlja je specifična, u Hrvatskoj se sve to nakupilo i kao obruč steže i građane i poduzeća te prijeti pucanjem sustava. Politici vladanja na dug došao je kraj. S druge strane, banke nemaju plan B za takvu situaciju, već računaju da će ovrhe biti efikasan instrument naplate duga. Davno sam rekao da u drugom poluvremenu dužnici hvataju banke u smrtni zagrljaj i vuku ih u blato i gubitke. Ovrhe neće i ne mogu biti rješenje. Kreditni sustav banaka bio je okrenut dominantno uvozu, uništavao je polako domaću proizvodnju i stvarao vanjski dug. Sada je toj priči kraj. Može se dogoditi da nam, kao i Grčkoj, vjerovnici traže imovinu. No jedna je stvar različita u odnosu na Grčku. Što se tiče vanjskog duga, država, odnosno javni sektor sudjeluje oko 35 posto, a najviše bi nastradale banke i poduzeća za koje ne jamči država. Najveći gubitnici bili bi u tom slučaju domaći štediše koji samo deviznih depozita imaju oko 20 milijardi eura. Tko bi u tom slučaju sanirao banke? Strane banke majke ili njihove države putem proračuna ili naši porezni obveznici? Zašto su sve “strane” banke u Hrvatskoj osnovane kao posebni pravni subjekti za koje ne jamči banka majka? Zašto nisu osnovane kao filijale za koje one jamče svojim kapitalom? To pitanje nije nitko nikada postavio. Ozbiljne su to stvari da bi se o njima šutjelo.

 

VAŽNA ULOGA MANOLIĆA

Godinama se iz jednog dijela stručne javnosti kao glavnog krivca za hrvatsku krizu označava Hrvatsku narodnu banku. Služi li HNB danas građanima i gospodarstvu ili stranim bankama?

– Nekoliko je interesnih skupina i institucija odgovorno za krizu u Hrvatskoj, a jedna od najvažnijih je svakako HNB. Vidite da i Josip Manolić, iskusni bivši šef Udbe i čovjek koji je sudjelovao u stvaranju hrvatske države, u svojoj novoj knjizi iznosi teške i argumentirane optužbe koje nekim ljudima i interesnim skupinama jako smetaju. To se vidi po hitrim odgovorima pojedinaca u nekim medijima koji Manolića žele prikazati senilnim starcem. Mislim da bi njegova knjiga i njegovo svjedočenje mogli biti točka za početak preokreta. S jedne strane Tomislav Karamarko traži opću lustraciju, a Manolić traži pretvorbeno-privatizacijsku koja ne zastarijeva po Ustavu. Manolić bi mogao odigrati izuzetno važnu ulogu u razjašnjavanju nekih fenomena, konkretnih pitanja i dilema koje sve nas muče. Ima sjajnu priliku da zakuca jer više ne mora kalkulirati. Što se tiče HNB-a, on nije uopće središnja banka jer ne obavlja najvažnije funkcije koje jedna središnja banka treba obavljati. Na primjer, ne odobrava bankama kredite u kunama, ne formira i ne upravlja temeljnim kamatnim stopama i preuzeo je poziciju totalne ovisnosti o devizama, odnosno inozemnim monetarnim sustavima. Zato je HNB najbolje zvati najvećom mjenjačnicom u zemlji. On nema nikakvu mogućnost vođenja aktivne monetarne i kreditne politike, pa nije oslonac likvidnosti ni bankama ni poduzećima. Prije nekoliko godina dr. Slavko Kulić izjavio je da HNB nije ni hrvatska, ni narodna, a ni banka. Mislim da je bio u pravu. Ona ne radi u interesu hrvatske ekonomije i društva, nije narodna jer narod, odnosno Sabor ne može ništa toj državi u državi, a nije ni banka jer bankama ne odobrava kredite. Dakle najvažniju polugu ekonomske politike netko je odbacio, a narodu nametnuo mantru stabilnosti i to deviznog tečaja. Sustavno su propagirali da je to najvažnije, a da nisu ukazivali na to da će cijena biti plaćena stalnim pogoršanjem konkurentnosti, rastom vanjskog duga i nelikvidnošću. HNB je najveća zapreka razvoju gospodarstva u Hrvatskoj i izlasku iz dugogodišnje depresije. Oni ustvari šalju sljedeću poruku: mi ne želimo koristiti aktivnu monetarnu politiku i pomoći društvu i gospodarstvu, već Vlada mora koristiti isključivo fiskalnu politiku. Sada vam je jasno zašto se toliko, do ludila, insistira samo na fiskalnoj politici i sređivanju državnog proračuna. Kada bi sutra netko ukinuo ovakav HNB, vjerujte da nitko ne bi ni primijetio. On je ionako pod dominacijom “stranih” banaka.

Najavili ste politički angažman na predstojećim izborima. Čime mislite privući birače i tko će biti u vašem timu?

– Okrenut ćemo se budućnosti i nećemo dopustiti da nas SDP i HDZ zarobljavaju u prošlosti. Podjela na crvene i crne, partizane i ustaše i razna svjetonazorska pitanja glavna je hranjiva podloga ove dvije frakcije, u biti iste stranke za predstojeće izbore. SDP-ova koalicija se prozvala demokratskom, a HDZ-ova domoljubnom. Novo ruho za iste ljude, isti mentalni sklop i ustroj. Oba koalicijska imena počinju slovom D jer računaju na ulogu abecede na izborima – nazivi izbornih lista upravo će se tako posložiti. Bandić ih je malo zeznuo jer se njegova lista zove Bandić Milan 365. U SDP-u i HDZ-u previše je klijentelizma, gotovo da nema demokracije, a mnogi su domoljublje naplatili jer su Hrvatsku gledali kao imovinu, a ne kao domovinu. Mi računamo prije svega na one koji su nezaposleni i zaduženi. Upravo su ih SDP i HDZ ostavili bez posla svojom ekonomskom politikom i dozvolili da upadnu u klopku dužničkog ropstva. Računamo također na mlade koji vide da u zemlji puno toga ne valja i da im je budućnost zamračena. Želimo i znamo kako ozdraviti hrvatsko gospodarstvo, a i društvo. Ekonomski program nam je najveći adut. Hrvatska mora imati sljedećeg premijera koji će biti ekonomist.

PRIJETI NAM BANKROT

Nedavno ste izjavili da povećan broj turista na Jadranu i nije tako dobar za ekonomiju kao što izgleda. Možete li to pojasniti?

– To stalno brojanje turista na graničnim prijelazima već svima ide pomalo na živce. O pravim efektima turizma se ne govori. Nema ni jasne strategije u turizmu, pa se on razvija spontano. Kao prvo, nedopustivo je da turizam u BDP-u Hrvatske sudjeluje sa 17 posto, jer je to rizično. Jedan sigurnosno loš događaj može nas baciti na koljena. Moramo se reindustrijalizirati po svaku cijenu, što pokazuju iskustva svih zdravih ekonomija. Efekti turizma prikazuju se brojem turista, noćenja i ukupnog prometa, koji je nepouzdan. Nikako da se odlijepimo od osam milijardi eura. Od tih osam milijardi eura najveći dio ponovno odlazi u inozemstvo jer se najveći dio potrošnje u turizmu uvozi. Neto zarada u turizmu je tanka. Ona je osjetno manja od godišnjih doznaka naših radnika i umirovljenika iz inozemstva, koje su u proteklih 20 godina iznosile u prosjeku oko milijardu eura. To je čist novac koji dolazi u zemlju i on je jedan od najvažnijih amortizera funkcioniranja društva i države. Za to su zaslužni naši radnici i umirovljenici koji su radili i rade u inozemstvu, pa bi im se netko konačno trebao barem zahvaliti na tome.

Kakva je vaša prognoza za Hrvatsku u sljedećih pet godina ako se ne počnu provoditi ekonomske reforme za koje se zalažete?

– Smatram da će se u roku od dvije godine nakon izbora dogoditi izvanredni izbori jer koalicije HDZ-a i SDP-a neće biti u stanju riješiti ekonomsku krizu koja će se i dalje pogoršavati. To su ljudi koji nisu dorasli težini problema. Kratko rečeno, prijeti nam bankrot. Izbori koji slijede su izbori za budućnost naše djece i unučadi. Najvažnije je da na izbore izađu oni koji do sada nisu izlazili. Oni moraju shvatiti da je njihov glas itekako važan, a do sada su mislili da je nevažan. Motiviran sam i odlučan sudjelovati u tom važnom i hrabrom projektu zapošljavanja i razduživanja Hrvatske.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email