Dragica Vučić, sedamdesetdvogodišnja domaćica, užurbano se priprema za Božić vodeći računa o svakom detalju. Vjerno je sa suprugom Boškom i djecom prenijela pravoslavne običaje iz sela Poreč kod Požege u Hrvatskoj na desnu obalu Save, u selo Bok Jankovac kod Gradiške u Republici Srpskoj. U Slavoniji kućili su se tri decenije i, kako reče, nisu ni kašiku iznijeli. Prije tri godine, nažalost, umire joj suprug Boško, ali Dragica nije pokleknula duhom. Naprotiv, kada nije crveno slovo plete vunene čarape i priglavke za milošte djeci, unucima, snahama i zetu. Kaže da je čuvaju kao kap vode na dlanu. A i zaslužila je to vrijedna Dragica. Sva Dragičina i Boškova djeca su tu u komšiluku. I svi su oženjeni i udati iz komšiluka.

– Pripreme za Božić kreću spremanjem hrane za Badnji dan i veče. Riba, grah, krompir, pita sa uljem, posne poslastice, pa onda unošenje slame za pijukanje. Neopisiva je radost te večeri. Skupe se djeca, a prethodno se dobro provesele badnjaku koji tradicionalno ide kroz sela. Naravno, donesu mi i badnjak, pomolimo se Bogu, večeramo i pijučemo – priča Dragica.

Pijukanje ima posebnu draž kod Vučića. Skupi se svih devetero unučadi i dvoje praunučadi.

– Baba im u slamu baci oraha, lješnjaka i bombona i to je onda pravo veselje. Djeca se raduju svemu što nađu u slami, a mi se radujemo njima. Sve to simbolizuje napredak i plodnost. Ponosna sam na dva sina i ćerku, dvije snahe i zeta, devetero unučadi i dvoje praunučadi. Ako Bog da, biće ih još za moga života – s blagim osmijehom govori baka Dragica.

A pripreme za Božić se ne prekidaju. Već u tri sata ujutro Dragica priprema sve za česnicu. Najbolje brašno i sve druge sastojke. Novčić je obavezan.

– Djeca i unučad mi opet dođu ujutro na Božić. Čestitamo jedni drugima: Mir Božiji, Hristos se rodi i vaistinu se rodi. Obavezno je bacanje žita, kukuruza, svi smo veseli i raspoloženi. Dok sam se bavila spremanjem česnice i pečenjem mesa te spremanjem cicvare, djeca i unučad odu na uranak u crkvu. Posebne darove pripremim za položnika, on mi donese napredak u kuću. Potom lomimo česnicu, ko nađe novac, smatra se da će ga sreća, zdravlje i blagostanje pratiti u cijeloj godini. Osim česnice na božićnu trpezu idu cicvara, supa, sarma, pečenje, kolači, crno vino, dobra rakija i sokovi. Svega za svakoga – priča Dragica.

Zanimljivi su običaji Srba iz Slavonije, Lijevče polja i Potkozarja kada su u pitanju zdravice i izgovaranje riječi prilikom jela. Obično glava kuće okrene kašiku naobratno, zažmiri i tri puta drškom uzima cicvaru, prinoseći je ustima. I tri puta izgovori riječi: “Kljun u šumu, repu u njivu, ptice jele šta im Bog odredi.” Smatra se da ptice treba da jedu hranu iz šume i đubre njive te da na kraju bude plodova za sve, i za ljude i za životinje.

Dragica kaže da za vrijeme Božića misli i o stoci, ali i o voćkama.

– Trećeg dana Božića iznosimo slamu koju smo unijeli u kuću na Badnji dan. Na svaku voćku između stabla i grane stavimo po malo slame, vjerujući da će godina biti rodna i da će biti oraha i za pijukanje i za kolače, šljiva za rakiju i pekmez, jabuka, krušaka i svega što smo zasadili. A ujutro na Božić uđemo u štalu i okadimo je tamjanom i pomolimo se Bogu. Svakoj kravi obavezno dam po komad česnice da pojede, vjerujući da će biti i mlijeka i teladi. To uradim i sa svinjama i živinom. Božić moraju osjetiti i čeljad u kući i stoka u štali i voćke – nabraja stare običaje.

Dragica je rodom iz sela Vrbanjci kod Kotor Varoši. Pokojni muž Boško je iz Krupe na Vrbasu. Našli su se u Lamincima, najvećem selu u Lijevče polju. Ubrzo su se odlučili na zajednički život. Počeli su se kućiti u Poreču kod tadašnje Slavonske Požege.

– Moj Boško je bio vrijedan, pratila sam ga u stopu. Kućili smo se brzo, sve nam je išlo od ruke. Stekli smo veliko imanje, a onda je došao rat. Suprug nije odmah nakon rata zatražio povrat naše imovine i sve je propalo. Sav tridesetogodišnji trud. Sve je propalo, sve su razvukli, ništa od svog imanja nismo iskoristili – priča o vremenu koje je, srećom, iza nje.

Ova vrijedna domaćica, koja je donedavno važila za velikog proizvođača mlijeka, sada uživa sa svojim potomcima. Raznoseći biciklom svakoga jutra mlijeko stekla je veliki broj prijatelja. Nikada nijednu zamjerku nije dobila, svi je izuzetno poštuju.

– Ja se Božiću radujem višestruko. Prvo što je to naš najradosniji praznik, dan kada je rođen Isus Hristos, zatim i zbog toga što ćemo se svi okupiti. Velika je to porodica. Svi se volimo, poštujemo i pomažemo. Presrećna sam sa njima. Doći će mi i za Badnji dan i za Božić. Svi veseli, lijepi i nasmijani. Da je živ moj Boško, bio bi presrećan. Nema veće radosti od dobre djece. Pa još kada oni zasnuju svoje porodice i slažu se, to je bogatstvo – govori Dragica Vučić, sada mještanka Bok Jankovca.

Slična situacija je i za Vaskrs. I tada je dvorište Vučića prepuno djece, unučadi i praunučadi. A potom i krsna slava.

– Mi slavimo Svetoga Jovana, Jovanjdan. Taman proslavimo Božić i srpsku novu godinu i eto Jovanjdana. I opet smo u prilici da smo na okupu, svi veseli i nasmijani. Naravno, uz poštovanje naših starih običaja. Ikona Svetog Jovana, zaštitnika naše kuće, na istočnom je zidu u dnevnom boravku. Svakog jutra i svakog dana mu se pomolim i zaželim nam svima dobro zdravlje i uspjeh. Čuvam i božićnu i slavsku svijeću. Vjeruje se da ih je dobro zapaliti kada uslijedi oluja ili neko drugo nevrijeme – kaže Dragica.

– Božić je veliki dan za mene i cjelokupnu porodicu. Preživjeli smo rat, ostali bez igdje ičega i ponovno stali na noge. Poštenim radom, slogom, razumijevanjem i ljubavlju. Ne mrzimo nikoga, ne osjećamo zavist ni prema kome i srećni smo. Čistog srca i duše i raširenih ruku dočekujemo rođenje Isusa Hristosa. Takvi smo mi Vučići – na kraju će nasmijana Dragica.