Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život u Zagrebu postoji još od 1948. godine i nedavno je proslavilo svoju sedamdeset i petu obljetnicu života i rada. Kako živi ovo vrijedno kazalište i kakvi tipovi predstava su na njegovom repertoaru? Kako funkcioniraju slijepi glumci na pozornici i koliko se poštuju slijepe osobe i njihov rad u društvu uopće? O ovim temama razgovaramo s direktorom i dugogodišnjim glumcem Kazališta slijepih Vojinom Perićem.

Sedamdeset i pet godina postojanja Kazališta slijepih i slabovidnih osoba Novi život, krupna je brojka.

Ako početak bavljenje glumom pretpostavlja određenu mladost i ako kažemo da to bavljenje podrazumijeva i neki duži vremenski period, onda možemo reći da nitko od nas koji smo danas u kazalištu Novi život nije bio svjedok početka ovog teatra. Utemeljitelji našeg kazališta nisu više među nama. U ovom kazalištu ja sam već 43 godine i to je neki staž koji mi omogućuje da o tom teatru mogu nešto reći. Ono je na početku, 1948. godine, bilo sekcija našeg tadašnjeg KUD-a Novi život, ali sekcija s kojom je radio takav čovjek koji se zvao Tom Durbešić, dakle, bard kazališne režije, a kasnije je u našem teatru radio i čitav niz redatelja izuzetne energije. Mi smo najstarije kazalište slijepih na svijetu. U toliko godina stekli smo veliko iskustvo, znanje i vještine kretanja po sceni: prošli smo i određene škole glume i scenskog pokreta i to jest veliki kapital za sve nas.

Kada se osvrnete, što pomislite o 75 godina rada vašeg kazališta?

Mi smo rasli svih ovih godina, redovno imamo odlične kritike naših predstava, sudjelujemo na festivalima profesionalnih kazališta i, ako se smijem pohvaliti, pobijedili smo s plesnom predstavom na respektabilnom festivalu komornog teatara Zlatni lav u Umagu. Mi jesmo kazalište u najstvarnijem smislu riječi, ali formalno mi smo samo udruga civilnog društva. Nakon 75 godina rada našeg kazališta, naš osjećaj je dvojak: mi smo i dalje sakupljači predrasuda o nama kao slijepim ljudima, u društvu kojemu su puna usta o potrebi uključivanja marginaliziranih i hendikepiranih grupa, a da za tu inkluziju to društvo ne čini mnogo. S druge strane, mi u našem kazalištu danas ipak osjećamo ponos da smo nešto pokrenuli, da smo društveno prisutni i da je to zrno uključenosti koje mi nosimo, jedno od najvećih svjetala inkluzije koje to društvo trenutno ima. Napomenuo bih da postoje države koje do takvog uključivanja zaista drže i neke od njih imaju i profesionalne teatre slijepih. Zašto to ne bi mogla biti i Hrvatska?

Nakon 75 godina rada našeg kazališta, mi smo i dalje sakupljači predrasuda o nama kao slijepim ljudima, u društvu kojemu su puna usta o potrebi uključivanja marginaliziranih i hendikepiranih grupa, a da za tu inkluziju to društvo ne čini mnogo

Slijep kao ljubav

U povodu obljetnice 75 godina rada kazališta slijepih napravljena je i izložba u Muzeju grada Zagreba.

Muzej grada Zagreba je ustanova koja je prilagođena potrebama grupa kao što je naša, ne samo u Hrvatskoj nego i šire i oni to rade svestrano. Njihova praksa je da slijepu osobu vode kroz čitav stalni postav, a ne kao na primjer u Luvru, gdje imaju samo jednu prostoriju s nekoliko skulptura namijenjenu posjetima slijepih ljudi. Mi hoćemo biti dio posjetitelja i ići s njima kroz muzej i to Muzej grada Zagreba radi. Zato smo poželjeli da tamo imamo izložbu za obilježavanje naših 75 godina.  Bila je to zajednička suradnja iz koje je nastala izložba koja o našem kazalištu govori kroz fotografije, video snimke i plakate, kostime i scenografske detalje. Ta izložba je jedna galerija nas i naših likova koje smo tumačili, glumaca s više lica, kao i popis svih ljudi koji su prošli kroz ovo kazalište.

Kakva je povijest suradnje Kazališta slijepih Novi život i Muzeja grada Zagreba?

Surađujemo već dugo s ljudima iz Muzeja grada Zagreba, s gospođom Vesnom Leiner i Mladenom Mikulinom, a i ja sam tamo neka vrsta konzultanta za potrebe slijepih u obilasku muzeja. Zajedno s ovim ljudima napravili smo prvi vodič za slijepe na Brajevom pismu, na uvećanom tisku i s određenim reljefnim tlocrtima. Ta suradnja traje već petnaestak godina i sa strane muzeja sve je to djelo Vesne Leiner i njenih kolega. Oni su pokazali ljubav i volju za našu izložbu. Autor izložbe je Aleksandra Bugar, ali ti ljudi iz muzeja na čelu s Vesnom Leiner su njeni tvorci. Hvala svima koji su učinili ovu izložbu mogućom: Muzeju grada Zagreba, Ministarstvu kulture i Uredu za kulturu grada Zagreba i gradonačelniku Tomaševiću koji je bio pokrovitelj izložbe.

Gospodine Periću, kakva je vaša osobna glumačka povijest duga 43 godine?

Formalno ja jesam kao glumac član Hrvatskog društva dramskih umjetnika, ali u nekom istinskom smislu imam neki svoj specifičan pogled na kazališnu umjetnost. Svaku predstavu radim kao da mi je prva. Prošao sam sve žanrove, od antičkih komada, klasične i nadrealističke drame i razne vrste komedija. Napisao sam i pet kazališnih komada, dva za djecu, a neke od njih sam i režirao. Punim ustima sam jeo kazalište. Sada, ja još ponešto želim reći i dati kazalištu. Još ima autora koje nismo igrali, iako smo igrali mnoge, još ima lica koja nisam donio na scenu, ima i predstava koje bih volio režirati. Tu je i jedna zbirka poezije i proze, kao i predstava prema komadu koji sam napisao, „Slijep kao ljubav“, koju bih volio režirati, ako uspijem, za 45 godišnjicu mog bavljenja kazalištem.

Kako izgleda život u teatru Novi život iz dana u dan? Kako teku probe i priprema predstava?

U našem kazalištu malo je teže, jer svi naši glumci dolaze na probe nakon svog redovnog posla. Ali, bez obzira na moguću iscrpljenost, na našim probama je uvijek lijepo. Uz to, radi se o iskusnim glumcima, s dosta utakmica u nogama i ta naša kolektivna atmosfera neprestano se osvježava. Znamo se. Jedni smo u drugima. Čim se oformi ansambl za neku predstavu, on profunkcionira vrlo brzo, jer mi pronađemo te male niše koje su nam zajedničke, zato što se družimo i izvan teatra. Ima i predstava gdje naši glumci zaista igraju sami sebe, kao što je to bila izvedba „Jučer sam se sjetio plave“. Bio je to pokušaj neke vrste dokumentarističkog teatra, u kojem četiri potpuno slijepe osobe, svaka ponaosob, igraju prizore iz vlastitog života, a drugo troje igraju njihove prijatelje i bliske ljude.

Što znači plava boja u naslovu predstave?

Izgubiti vid je rušenje jednog svijeta. Boje možete dotaknuti samo okom, a onda odjednom to ne možete ničim. Možete, ali samo po sjećanju. Možete imati mentalnu mapu nečega, ali ta mapa se mijenja. Ako ste mentalno zacrtali put kojim se krećete, na primjer, u gradu i netko na tom putu stavi neku prepreku, mentalna mapa se razbija. U svijetu slijepih sustav pojmova se reducira, a zamislite kako je tek ljudima koji su slijepi od rođenja. Kako takvim ljudima objasniti nebo? Naša predstava „Jučer sam se sjetio plave“ neka je vrsta priče o četiri slijepe osobe, feniksa koji se dižu iz pepela.

U svijetu slijepih sustav pojmova se reducira, a zamislite kako je tek ljudima koji su slijepi od rođenja. Kako takvim ljudima objasniti nebo? Naša predstava „Jučer sam se sjetio plave“ neka je vrsta priče o četiri slijepe osobe, feniksa koji se dižu iz pepela

Zabavište, a ne kazalište

Kako publika doživljava vaše predstave?

Mislim da ovo kazalište sa svim svojim specifičnostima može nas poučiti o onom drugačijem i o bogatstvu različitosti. Može nas poučiti i kako istinski iskoristiti ono što ti je od tvojih mogućnosti preostalo. Zato je naše kazalište dobro na primjer za djecu i za mlade. Igramo puno dječjih predstava. Tu je „Cirkuski slonić Čarli“ i „Bijeli klaun“, a sada pripremamo predstavu „Ružno pače“ da pokažemo djeci da nije grijeh biti drugačiji. Čak sam i ja napisao dva dječja komada koja igramo, „Čovječju ribicu“ i „Kako se pravi pjesma“, koje sam napisao zato da se djeca približe poeziji koja je danas potpuno zapuštena. Generalno, tim mladim ljudima je danas potrebno, rekao bih, jedno svjetlo duše, koje je ugašeno u ovoj našoj epohi mrzilaštva svih protiv sviju. Kako bi bilo lijepo kada bi ljudi samo malo razmislili o empatiji. Ja sam slijep i ne vidim ništa, ali ima puno ljudi koji žive puno gore od mene. Meni je tih ljudi žao i želio bih im pomoći na bilo koji način, ako mogu.

Mladim ljudima je danas potrebno jedno svjetlo duše, koje je ugašeno u ovoj našoj epohi mrzilaštva svih protiv sviju. Ja sam slijep i ne vidim ništa, ali ima puno ljudi koji žive puno gore od mene. Meni je tih ljudi žao

Jednom davno ste mi govorili o unutarnjem bogatstvu slijepih ljudi. Kako je danas s unutarnjim svijetom ljudi uopće?

Danas se puno toga promijenilo, na način da je ono vizualno postalo dominantno u našim životima. Mi svi buljimo u svakojake ekrane. Ja, također, prelistavam portale i slušam. Upecali smo se kao naivne ribice na društvene mreže, a one su grubo rečeno – smetlište. Što je unutarnje bogatstvo danas: to je nešto što svi imamo, samo se neki njime ponose, a neki ga se srame. Da bi to unutarnje bogatstvo postalo vidljivo, potrebna je uzajamnost. Ne strah od zagrljaja, od rukovanja, ne strah od pristupa na ulici i od razgovora. Potrebno je da se povežemo, da naša unutarnja bogatstva počnu međusobno komunicirati. Tada ćemo zaista svi biti bogati. Ono što nas je morala naučiti pandemija jest da smo falili jedni drugima. Sada više nije vrijeme za „ja“ nego za „mi“. Sada je vrijeme malih uzajamnosti, vrijeme kada bi trebali biti jedni s drugima.

Kakav lijek bi vrijedio za ponovnu uspostavu humane društvenosti?

Što je to inkluzija? To je uključivanje mene u društvo, u ljudski rod. Ali, tko me je iz toga isključio? Zato što sam slijep? Oprostite, ali to je neljudski. Ako prihvatimo pak inkluziju kao nešto pozitivno, onda je u praksi kod nas tako da oni koji trebaju biti uključeni čekaju – infrastrukturu. Djeca pola godine čekaju svoje udžbenike, čekamo semafore na ulicama, čekamo pomoć društva. Ako društvo zaista želi pomoći onima koje hoće uključiti u društvo, neka jednostavno stvori tu infrastrukturu. I pitanje na kraju: kada će nas slijepe prihvatiti ljudi? Zato jer imamo kompetencije, znanja i talente – kada? Stvari stoje tako da ljude danas zanimaju loše vijesti, a ne pozitivni iskoraci. Zato kada se dogodi da nas ljudi prihvate kao ljude, bit će to prava inkluzija. Onda kada Homer ne bude „slijepi pjesnik“ nego pjesnik, kada Rej Čarls ne bude „slijepi glazbenik“ nego glazbenik koji, znamo, jest i slijep. Tada govorimo o prihvaćanju kao o uzajamnosti, o empatiji i pročišćenju. Tada govorimo o nečemu što bi se moglo nazvati stvarnom ekologijom duha.

Mnogo toga različitog je na repertoaru kazališta Novi život. Kako se profilira vaš repertoar?

Nama dosta odgovara teatar apsurda i zato smo često igrali Joneska, Harmsa i druge, jer takvi komadi dopuštaju slobodu na sceni, koja našem teatru prilično odgovara. Osim toga, mi ispitujemo različite žanrove, šaramo, jer ne možemo znati kao kazalište slijepih, kako će nas publika u određenom trenutku prihvatiti. Osim toga, generalno, danas prevladava zabavište, a ne kazalište. Ljudi sada prije hoće komiku, puno manje ozbiljan teatar. Tako je danas i s knjigama i drugim granama kulture. Mi recimo u teatru Vidra u Zagrebu, gdje nastupamo i koji na repertoaru ima isključivo komedije, igramo Andrićeve „Krugove“ koji su vrlo ozbiljna predstava. Mislim da umjetnost mora ispovijedati društvo, treba ukazivati na probleme i davati alternativu. Možda mi obični ljudi ne možemo rješavati svjetske probleme, ali sam uvjeren da ako bi svaki čovjek na dobar način utjecao samo na tih nekoliko ljudi oko sebe, već bismo svi puno napravili.