Namjestilo se ovih dana, kako se već namjesti, nekoliko „slučajnosti“, od onih koje to zapravo nisu po nekoj višoj logici gdje se preklapaju tekst i život. Baš nekako oko godišnjice smrti velikog Miljenka Smoje i postavljanja njegove biste u Splitu koja je rađena rukom što je namjerom ili nesvjesno učinila da fizionomijom i naočalama (koje u bronci nikad ne ispadaju dobro) lik podsjeti prije na zlog demijurga čitavoga ovoga kompleksa, nego što bi komemorirao čudesnog pisca i ličnost. Odmah zatim spomenik je zaliven farbom, da ga nagrde, i oko njega zavijen šugaman FK Partizana. Kako drugačije. Samo dan ranije, naizgled potpuno nevezano, sjetio sam se fragmenta voljene Smojine knjige „Velo misto“, po kojoj je nastala i legendarna serija. Na samom početku, Smoje pišući o tamošnjem mentalitetu i drugačijoj vrsti sukoba kaže kako su dalmatinski ribari, ljudi što žive od mora, mrzili silno težake koji su živjeli od zemlje. Dalmatinskom težaku najvažniji je bio vinograd i najviše se plašio bolesti vinove loze. Ribari, da ih naljute, tepali su, kaže Smoje, svojoj djeci „peronosporice moja“. Druga najveća bolest loze bila je filoksera. Ona je još sredinom 19. stoljeća pa do početka 20. iz Dalmacije otjerala hiljade ljudi u najdalje točke globusa, da nađu spas i da spasu svoje koji su ostali. U drugom naletu masovnog iseljavanja veliki dio ljudi otišao je u Čile, na suprotnu točku tada nesamjerljivo većeg svijeta da tu izgradi život. Ili da zagine na najtežim poslovima, po rudnicima, pustinjama (!) ili pak ubitačno hladnim vjetrovima, sve unutar iste daleke i nepoznate zemlje. O tome je govorio i neobičan i na momente zapanjujući dokumentarac „Čileanski san“ koji je na dan smrti splitskog novovjekog Marka Uvodića prikazala Hrvatska televizija. U filmu – koji zaslužuje mnogo veći tekst, za priču romaneskne, tragične težine – prati se priča o „onome što je bilo poslije sto godina“, o povijesti i sudbinama tih Dalmatinaca na kraju svijeta koji su u međuvremenu svi, i danas i unazad – iako je stvar mnogo ambivalentnija (pošto su se deklarirali i decenijama kao Jugoslaveni, što je naravno preskočeno, ili prosto samo kao „Slaveni“, o čemu govore i nazivi trgova i spomenici) – postali Hrvati i procesom „Nacionbildunga“ pripadaju hrvatskoj zajednici Čilea, što po potomcima broji danas nevjerojatnih četiristo hiljada ljudi. Iako tekst filma tvrdi ponešto retorički kako te ljude sve veže „duboka povezanost uz domovinu predaka“, oni su najvećom većinom odavno izgubili osnovnu identitetsku komponentu – jezik. Bez obzira, a po liniji sasvim ličnoj i iskustvenoj, osjetio sam nekako te ljude, njihovu nostalgiju, koja je, većini sasvim nesvjesno, zapravo više nastavak one hispanske i latinoameričke saudade nego (južno)slavenske i mediteranske čežnje. Budući da je taj dio emigracije prethodio najstrašnijem periodu hrvatske povijesti, u ovih ljudi nema ni natruha mraka kao u nekim drugim zemljama toga kontinenta koji su „pacovskim kanalima“ primili endehazijski koljački šljam poslije ’45. Ta izdvojenost od „Prvobitnog grijeha“ nacije u prošlom stoljeću čini ih nekako još bližima, kao i očita jača vezanost za ideal koji je markiran više geografski i kulturno nego nacionalno, ideal izgubljenog dalmatinskog raja. Posebna pažnja u filmu i centralno mjesto dato je obitelji Borić. Nije slučajno. Izdanak te porodice, Gabriel Boric (bez „ć“) prije tri godine postao je predsjednik Čilea. Predsjednik – ljevičar, sasvim kontraintuitivno u odnosu na to kako se emigranti svuda generalno i tradicionalno ideološki svrstavaju.

I onda dolazi taj, neočekivan, trenutak u filmu redatelja (znakovitog prezimena: Miro Branković). Tekst spikera govori o „pjesmi koja je generacijama hranila dušu naših iseljenika“. Vidimo kadar u kojem nakon pobjede na izborima Boric u parlamentu govori na materinjem španjolskom: „i za kraj sjetit ću se stihova koje su nam svake večeri pjevali naši djedovi i bake…“ – i krene citatom, na hrvatskom s jakim akcentom: „tamo daleko, daleko kraj mora, tamo je selo moje, tamo je ljubav moja.“

Iz pozadine kreće tren kasnije i melodija, ona, baš ta, ona tročetvrtinska s molskim uvodom i relativnim durskim uzdignućem. Ide „Tamo daleko“, na Hrvatskoj televiziji, u popodnevnim satima, kasnooktobarskog dana.

Onaj tko se zlurado postavi ka tome momentu, ili iz pozicije osornosti i superiorno, promašio je poantu. Promašio je sve.

Jer dok se toga popodneva po ovoj zemlji, u zraku i eteru razlijeva melodija pjesme kojoj čak i najreakcionarnija hrvatska enciklopedistika ne niječe pripadništvo i porijeklo – dok se čuje potresno tiha elegija srpskih mučenika s Krfa, Vida, Bizerte i više od hiljadu drugih mjesta po tri kontinenta, pjesma sastavljena i skovana od nekoliko autora koji su jedva pronađeni od strane vrijednih muzikologa, a čija prva „ur-melodija“ ni danas nema zapisanog svog tvorca točnog, iz toga nevjerojatnog momenta samo nečastan i glup radovat će se. Svoj, gotovo opipljivoj nelagodi državne televizije usprkos, neugodi što nije mogla preskočiti ili zaobići simboličko traumatsko mjesto nego ga je, okrenuvši glavu, inkorporirala bez konteksta u ovu bolnu povjesnicu, poruka je bila druga naime.

Svi su na gubitku tu, nema pobjednika kad se ode, kad se osipaju narodi i kad se gubi identitet i jezik. A iz toga i još jedna poruka. Zašto je taj „Tamo daleko“ bio tako potresan kod ovih Dalmatinaca u predalekoj zemlji, a ne komičan, pogotovo iz perspektive našeg naroda i njegove kulture? Sad kad se sasvim obrnula ona apokrifna rečenica Staroga o navodnoj kulturi jednih naspram junaštva drugih i kad se vidi da su u dvadesetprvom stoljeću u nacionalnoj podjeli dvaju naroda, politički gubitnici nesumnjivi kulturni pobjednici (ako se već postavljamo u tim kategorijama nesretnim) – sljedeće je naročito uočljivo, koliko god se ne dopalo mnogima, ni s jedne ni s druge strane. Srpska kultura kroz ova dva vijeka velika je i zato što je svakom narodu ovdje znala dati i ostaviti nešto s čim se mogao poistovjetiti, što je mogao osjetiti kao svoje onda kad je teško. A stalno je teško, s tek rijetkim periodama mirnog i stabilnog života. U ovom času kad se opet (koliki to već put?!) masovno odlazi, naša pjesma što ju je čileanska, dalmatinska, hrvatska, južnoslavenska braća po emigraciji osjećala kao svoju kroz stotinu godina, nije prošlost. Važnije – ona nije prijetnja. Ona je buduća utjeha.