Zbog velikih tehnoloških promjena dostupnost znanja nikada nije bila neravnopravnija. Umjesto da se smanjuje, cijena visokog obrazovanja konstantno se povećava – na ovaj paradoks postmodernog vremena ukazuje Nikola Bradaš (29) iz Knina, koji trenutno živi i radi u Beogradu.
– Takav sistem uvjetuje elitizam i ograničava mlade slabijeg socioekonomskog statusa da steknu kvalitetno obrazovanje – dodaje Nikola, koji je nakon srednje škole odlučio nastaviti obrazovanje u Rusiji, gdje je završio Moskovski državni institut međunarodnih odnosa (MGIMO).
– Imao sam priliku da studiram u Ruskoj Federaciji, gdje je dostupnost visokog obrazovanja rasprostranjena. Zbog manjka stručnih kadrova i lošije finansijske situacije u manjim sredinama ruske vlasti su aktivno radile na omogućavanju dostupnosti obrazovanja svima, pogotovo talentovanima slabijeg socioekonomskog statusa – objašnjava Bradaš.
Studiranje na prestižnim fakultetima u Rusiji iziskuje plaćanje visokih školarina koje iznose i do 15.000 eura. Nikola ističe da za mnoge tako visok iznos nije moguće podmiriti bez stipendiranja. On je stipendiju ostvario temeljem međudržavnog ugovora između Republike Hrvatske i Ruske Federacije. Ta stipendija oslobađa studente plaćanja godišnjih školarina, koje predstavljaju najskuplji segment studiranja pa tako i najveću prepreku u dostupnosti visokog obrazovanja. Budući da je Moskva jedan od najskupljih svjetskih gradova, za Nikolu je studentski život zahtijevao razna odricanja i borbu s financijskim poteškoćama koje je, kako kaže, prevladao zahvaljujući roditeljima, svojoj upornosti i uz pomoć “nekolicine dobrih ljudi bez kojih bi bilo teško izgurati sve do kraja”.
Romana Marković (29) iz Knina završila je Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, smjer novinarstva. Nakon deset godina provedenih u Zagrebu, Kanadi i Finskoj, ponovno živi i radi u Kninu. Temeljem svojeg uspješnog studiranja ostvarila je razne stipendije: grada Knina, državnu stipendiju MZO-a, stipendiju za žene u znanosti zaklade “Luka” i Erazmus stipendiju za jednosemestralni boravak u Helsinkiju. Usprkos tome, morala je raditi tokom cijelog studija razne studentske i sezonske poslove da bi mogla pokriti životne troškove i troškove studiranja. Svojim radom i upornošću Romana je svoj slabiji socioekonomski status preoblikovala u status samostalne uspješne studentice. Smatra da su studenti manje-više prepušteni sami sebi jer im sustav ne pridaje dovoljno pažnje i da studenti slabijih materijalnih mogućnosti svoje slobodno vrijeme moraju posvetiti brizi da osiguraju sredstva za studiranje, umjesto dodatnim edukacijama, istraživanjima, putovanjima…
– Ako nisi mazga kao ja, nakon nekog vremena opadne volja za studiranjem – poručuje Romana.
Njezin odlazak na studij u Finsku ne bi bio moguć da nije uzet u obzir socioekonomski kriterij. Koliko god da je Romanino iskustvo zbog teških materijalnih uvjeta bilo turbulentno i stresno, ponovila bi ga jer ju je, kako kaže, formiralo u osobu drugačijeg pogleda na život od onoga većine vršnjaka.
– Za osobe koje su prepuštene same sebi ili nemaju dovoljnu financijsku podršku svoje obitelji dostupnost visokog obrazovanja je upitna. Ne zato što je visoko obrazovanje za takve nedostupno, već zato što iznosi stipendija i pomoći nisu dostatni za kvalitetan studentski život, niti dovoljno poticajni da bi te mlade osobe uopće krenule u tu pustolovinu. Studiranje bi trebalo biti vrijeme gdje su prioriteti učenje i istraživanje područja interesa, a ne krpanje kraja s krajem – zaključuje Romana.
Da školovanje i obrazovanje ne bi trebalo biti privilegija nego omogućeno svima, posebno talentiranim učenicima i studentima slabijeg socioekonomskog statusa, potvrđuje Nikola Lunić, predsjednik Srpskog privrednog društva Privrednik.
– Privrednikovi stipendisti, koji uglavnom potječu s tzv. pobunjenih područja, nepotrebno ispaštaju “krivicu” i “grijehe” svojih roditelja. Njima su zbog toga teško dostupne škole, često udaljene nekoliko desetaka kilometara, a da nije organiziran javni prijevoz, mnogi nemaju struju, vodu, cestovnu povezanost, internetsku mrežu i sl. Oni koji se domognu kakve takve civilizacije izloženi su nesmiljenim asimilacijskim pritiscima kojima se sami teško mogu oduprijeti. Povezujući institucije srpske zajednice na potrebi ulaganja u školovanje i obrazovanje mladih i razvijajući kod pojedinaca svijest o potrebi solidarnosti kako bi se tim mladim ljudima u vidu školskih i studentskih stipendija pomoglo, Privrednik već godinama stvara pretpostavke za bolju budućnost srpske zajednice u Hrvatskoj. Smatramo da je ulaganje u školovanje i obrazovanje, stipendiranje učenika i studenata, najviše što naša zajednica trenutno može učiniti za svoj opstanak i razvoj u Hrvatskoj. Mnogim našim stipendistima ovakva pomoć bila je jedini izlaz iz ponižavajućeg položaja u kojem su se našli – kaže Lunić.
Mladi slabijeg socioekonomskog statusa i stručnjaci koji proučavaju fenomen siromaštva suglasni su da je obrazovanje ključno za izlazak iz siromaštva i za prekid njegova međugeneracijskog prijenosa, govori nam Marijana Kletečki Radović, docentica na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu.
– Djeci i mladima koji žive u siromaštvu teže su dostupni obrazovni programi. Djeca ovise o odraslima, svojim roditeljima, skrbnicima i o društvu u cjelini i ona nisu u poziciji onih koji mogu preuzeti odgovornost za izbore koji utječu na njihov životni standard. Posebno su ovisna o javnim i državnim politikama koje trebaju omogućiti svoj djeci pristup društvenim resursima i osigurati uvjete za razvoj dobrobiti djeteta – objašnjava Kletečki Radović.
– Ulaganje u djecu i mlade znači ulaganje u dobro obrazovanje koje im omogućava stjecanje znanja i kvalifikacija potrebnih za uključivanje na tržište rada i osiguranje primjerenog životnog standarda. Ulaganje u djecu je odgovor na prava, interese i potrebe djece, ali i ulaganje u razvoj zajednice i društva u cjelini – dodaje Kletečki Radović, posebno naglašavajući da su države koje na socijalna izdvajanja gledaju kao na ulaganja, a ne izdatke, snizile stopu rizika od siromaštva.
Brojna istraživanja o djeci i mladima koja odrastaju u siromaštvu, kao i iskustva naših mladih sugovornika, pokazuju da im u njihovoj teškoj, ali često uspješnoj borbi sa siromaštvom najviše pomaže motivacija za postignućem i individualna otpornost na nepovoljne životne okolnosti. Dok oni neumorno prakticiraju osobnu odgovornost za svoju budućnost, odgovornost države za provođenje socijalne i ekonomske politike ili izostaje ili je nedovoljno prisutna. Upis kćeri predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović na prestižno sveučilište Harvard izazvalo je brojne negativne polemike u javnosti. Razlog velikog broja negativnih komentara možda treba tražiti u frustracijama jer mnogi nemaju životne šanse kao kći predsjednice – upravo zbog financijskih ograničenja. Samo zbog toga što su siromašni i u startu neravnopravni da steknu znanja koja život znače.
