Srpski književni istoričar mlađe-srednje generacije Vladan Bajčeta završio je monografiju o Slobodanu Seleniću (1933 – 1995) koja se u narednim nedjeljama treba pojaviti pred čitalačkom publikom. Bilo bi dobro da ta knjiga utiče na porast interesa za Selenićevu književnost. Ovogodišnja – devedeseta – obljetnica Selenićevog rođanja, prošla je, naime, dosta neprimjetno.
O Seleniću je dosad, čini mi se, najtačnije pisao Predrag Palavestra. U eseju „Groblje na kapiji Utopije“, Palavestra, između ostalog, piše: „Dolazeći iz porodice beogradskih intelektualaca bliskih predratnoj levoj građanskoj inteligenciji (…) Slobodan Selenić je prešao put kojim su prošli mnogi pripadnici našega naraštaja – put od skojevca do građanskog liberala.“
Selenić je rođen u Pakracu, odakle mu je poticala majčina porodica. Njeno djevojačko prezime bilo je Podunavac i njena porodica bila je tradicionalno sveštenička. Otac mu se zvao Sava, po zanimanju je bio profesor, no bavio se i politikom i to kad kadar Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića. U Beogradu je uoči rata bio vlasnik privatne gimnazije. Iako nije bilo klasični ljevičar, „iz srpskog patriotskog prkosa“, kako kaže jedan hroničar, Sava Selenić pridružio se partizanima. Ipak, nije se sasvim držao partijske linije, pa je 1944. likvidiran kao „prerušeni neprijatelj“. Tetka budućeg pisca, Bogdanka Seka Podunavac, majčina sestra, dakle, bila je legendarna partizanska ilegalka, ali je i ona 1948, u sklopu istrage protiv Andrije Hebranga, izgubila glavu. Slično, dakle, Meši Selimoviću, na neki način, Slobodan Selenić je tamne strane oslobodilačkog rata osjetio na sopstvenoj koži. To će kasnije njegovoj prozi dati specifičan dah autentičnosti.
Usprkos ovim porodičnim gubicima, Selenić je u mladosti bio pod zaštitom Saveza komunista. Završio je anglistiku u Beogradu, postdiplomske studije okončao u Velikoj Britaniji, vrativši se u Beograd postaje perspektivni pozorišni kritičar poznat u cijeloj čaršiji. Zvali su ga Boba. Ipak, njegov status se mijenja nakon što objavi svoj prvi roman „Memoari Pere Bogalja“. Bilo je to 1968, sam Selenić je bio daleko do cvijeta mladosti, bilo mu je trideset i pet. Palavestra tu ispisuje preciznu dijagnozu: „Dirnuvši u opasnu temu partizanske ‘nove klase’ i njenog brzog truljenja u preotetim vilama na Dedinju, skrenuo je na sebe pažnju dostavljača i navukao bes moćnika.“ Isti autor kaže da bi se ova knjiga mogla „jednog dana čitati kao priča o sukobu generacija u poretku laži i civilizaciji nepoverenja i samovolje. Slika sveta u tome romanu zasnovana je na nepravdi i obesti, u prividnom skladu pobedničkog obilja u kome, zapravo, ništa nije u redu i ništa ne funkcioniše, čak ni najneposrednija porodična komunikacija: nijedna ljudska vrlina tu nema izgleda da će se održati, a nekmoli da će pobediti.“
U vrijeme kad je Selenićev prvi roman uznemirio partijsku birokratiju, mnogo veći skandal je izazvao roman „Kad su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića, naročito nakon njegove dramatizacije i istoimene pozorišne predstave. To će nadahnuti Selenića da se i sam okuša kao pisac „golootočke teme“. Roman „Pismo/glava“ biće, međutim, bunkerisan, odnosno zadržavan u fiokama izdavačkih kuća punih deset godina. Poslije ovog romana Selenić će napisati „Prijatelje“ (1980), roman koji će mu donijeti NIN-ovu nagradu. Objavljen neposredno prije burnog početka krize na Kosovu, roman o prijateljstvu Srbina iz stare građanske porodice Vladana Hadžislavkovića i kosovskog Albanca Istrefa Verija doživjeće različite interpretacije i postaće vjerovano najpoznatije Selenićevo djelo. Pet godina kasnije, izlazi roman „Očevi i oci“, a još četiri godine poslije „Timor Mortis“. Tih osamdesetih Selenić je bestseler pisac, redovni profesor dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti, današnjim mladalačkim vokabularom rečeno „influenser“ i „kulturni selebriti“. Tih osamdesetih će „Prijatelji“ i zvanično biti najčitanija knjiga u bibliotekama grada Beograda, „Timos Mortis“ će dobiti nagradu Meša Selimović, a za dramu „Ruženje naroda u dva dela“ Seleniću će 1988. biti dodijeljena Sterijna nagrada.
„Timor Mortis“ je zamišljen ambiciozno, kao „studija srpskog mentaliteta“ i naročito odnosa Srba i Hrvata. Post festum govoreći, naravno da se čini kako je pisac rođen u Pakracu lakše mogao naslutiti bujanje novog zla negoli neko drugi. Tokom prve polovine ratnih devedesetih, napisaće svoj posljednji dovršeni roman – „Ubistvo s predumišljajem“ u kojem se radnja iz ratova za jugoslovensko nasljeđe ukrštava s događajima od nekoliko decenija ranije. Po Palavestrinom svjedočenju, u Selenićevoj zaostavštini ostao je nedovršen roman „Malajsko ludilo“ fokusiran na okrutnost zločina u balkanskim ratovima.
Nekako u vrijeme bujanja mržnje, u Selenićevom organizmu je počela bujati opaka bolest. Umro je u Beogradu, s navršene šezdeset dvije godine. Nadživjela ga je supruga Merima. Nadživjela su ga i njegova djela, koja se i dalje čitaju, mada možda nešto manje nego što zaslužuju. Klatno popularnosti pojedinih autora, međutim, u stalnom je kretanju. U tom smislu, Selenić je, čini mi se, pisac koji bi mogao da pronađe novu publiku. Teme su mu žive i politične, stil jasan i nesklon neprozirnosti, ima šta da kaže i govori to na efektan način. Vrlo je moguće, rekao bih, da će se o stotoj godišnjici Selenićevog rođenja o njemu govoriti i pisati više nego danas.
