Milorad Pupovac danas se putem otvorenog pisma očitovao o događajima do kojih je došlo neposredno prije i za vrijeme komemorativnog okupljanja u Glini 30.7. ispred Spomen-doma koji od 1995. godine nosi naziv Hrvatski dom.

Pismo u cijelosti možete pročitati u nastavku.

Nemali je broj slučajeva u kojima su u posljednjih više od 20 godina Srbi u Hrvatskoj bili ometani iii sprečavani u sjećanju na stradanje svojih sunarodnjaka u ratovima 1941-1945. i 1991-1995. Mali je broj njihovih spomeničkih mjesta i mjesta spomen-kosturnica koja nisu bilo uništena bilo oskrnavljena nakon vojnih i policijskih operacija „Bljesak” „Oluja”. Još je manji broj mjesta stradanja civilnih žrtava rata i ratnih zarobljenika u ratu 1991-1995. koja su dosad obilježena i na kojima se nesmetano može komemorirati. Nastojanje srpskih predstavnika i srpskih institucija da to promijene ide teško i nema adekvatnu podršku ni države ni opće javnosti. Pravo na spokoj umorenih, mrtvih gotovo je jednako teško ostvarivo kao i pravo na ravnopravan život živih. Kažem, nemali je broj slučajeva bilo kampanja javnog osporavanja i vrijedanja, kako kažu „lažnog srpskog stradanja” u Jasenovcu ili Jadovnu, bilo neposrednog fizičkog ometanja ili sprečavanja, kakvo se iz godine u godinu dogada u Glini za vrijeme komemoriranja najmasovnijeg i najstravičnijeg zločina koji je prema pravoslavnim Srbima počinjen u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a izvan sistema njezinih brojnih (uključujući i jedinstvene u tada od nacizma porobljenoj Evropi – logore za djecu) koncentracijskih logora i logora smrti.

Glinsko je stradanje pravoslavnih Srba, u prvim mjesecima vlasti ustaškog pokreta Ante Pavelića, bilo najmasovnije zato što je u njoj u dva krvava pohoda što hladnim što vatrenim oružjem ubijeno ne manje od njih 1400. Planski, u zločinačkom naumu istrebljenja koji je predvodio tadašnji ministar pravosuda dr. Mirko Puk, a provodili pouzdanici Eugena Dide Kvaternika, mjesec dana od uspostave NDH, a nakon zločina u Gudovcu, Veljunu i Blagaju, bez ikakvog povoda, naređeno je da se svi Srbi od 16 do 60 godina pobiju. Tada je, kao što piše Slavko Goldstein, Glina mogla imati oko 2800 stanovnika, a od tog je broja moglo biti 450-500 muškaraca te dobi i te nacionalnosti. Svi oni od njih koji su se u noći od 12. na 13. maj 1941. zatekli u svojem gradu i u svojim kučama bili su pobijeni. Njih oko 400. Cinički, u kampanji takozvanog „pokrsta”, konverzije na katoličanstvo s pravoslavlja, s jedne, i kampanji „akcije čišćenja”, koja je trajala od 24. jula do 8. augusta 1941. po selima Banije i Korduna (za vrijeme koje je prema zapisima slunjskog župnika i tadašnjeg ustaškog tabornika ubijeno „tri do četiri tisuće pravoslavaca”), s druge strane, izvršen je drugi pohod istrebljenja u Glini. Ovaj put u glinskoj pravoslavnoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. U noći sa 29. na 30. jul 1941. oko „200 muškaraca pravoslavne vjere, prisilno dovedenih iz okolice Topuskog” ubijeni su u hramu Rodenja Presvete Bogorodice i prije jutra pokopani u pripremljenim jamama nedaleko od sela Prekope. Jedan od njih, Ljuban Jednak, preživio je taj zločin, svjedočio o njemu, a umro je u izbjeglištvu nakon 1995. U isto to vrijeme su pravoslavni Srbi kotara Vrginmost pozvani da se 3. augusta prijave u Vrginmostu „radi prijelaza na katoličku vjeru”. U atmosferi straha od ubijanja i progona mnogi su mještani obližnjih sela, poput Čemernice, Pješčanice, Crevarske strane, Batine kose, Bukovice „i nekoliko njih iz Trepče” s „hrvatskim trobojnicima na čelu” „hrvatskim barjacima u rukama” na svojim konjskim zapregama stigli su Vrginmost. Cijele obitelji. Tamo su odrasle muškarce odvojili od žena i djece s tumačenjem da će njihov „pokrst” biti dovoljan za cijele obitelji, te ih nakon evidentiranja odveli u glinsku crkvu Rodenja presvete Bogorodice. Nakon što su u crkvi pod ustaškom stražom zaključani, shvatili su kakav ih „pokrst” zapravo čeka. U dvije noći njih oko 700-800 poubijano je hladnim oružjem, te i ovaj put odveženo do već iskopanih jama nedaleko od sela Prekopakra. Crkvu su ubrzo ustaše do temelja srušile. Umjesto nje 1969. podignut je Spomen dom, sa spomen pločom i skulpturom Antuna Augustinčića. 1995., nakon Oluje, glinska lokalna vlast preimenuje Spomen dom u Hrvatski dom, a spomen ploču i imena žrtava uklanja i sklanja u njegove podrumske prostorije. Uzalud je Slavko Goldstein u julu 2011. pisao premijerki Kosor da prije ulaska u Uniju vrati ime Spomen doma, uzalud je bivši predsjednik IvoJosipovid pokušavao vratiti spomen ploču s imenima žrtava, uzalud sam ja tri puta u Hrvatskom saboru postavljao pitanje i premijerki Kosor i premijeru Milanoviču, uzalud su nevladine organizacije pisale Ministarstvu kulture. Uzalud je Ministarstvo uprave osporilo odluku Gradskog vijeća Grada Gline iz 2014. a kojom se izriče zabrana okupljanja, polaganja vijenaca i paljenju sviječa središtu mjesta, tj. na mjestu gdje je bila crkva Rodenja Presvete Bogorodice. Uzalud sve kad nema dovoljno snažnog glasa moralne snage stida.

Taj stid, osim povrijeđenosti, koje sam osjetio ovog 30. jula na komemoraciji koju su organizirali Srpsko narodno vijeće i Antifašistička liga, u suradnji s Documentom, a koja je bila ometana i onemogućavana, prisilio me da napišem ovo pismo. Kao što sam napisao, ovo nije bio prvi put, ali je nesumnjivo bio najgrublji vid ometanja i onemogućavanja. Usporediv s onim iz Veljuna 2000. Pojedinci iz grupe od njih desetak, koju minutu prije komemoracije, unosili su se u lice okupljenim članovima obitelji žrtava i njihovim poštovaocima. Još za vrijeme početka komemoracije s transparentom „Komunizam nije antifašizam” stajali su u prostoru komemoracije, dobacujući, vrijeđajuči i prozivajući okupljene zbog ubijenih i poginulih Hrvata a koji su žrtve Srba tokom rata 1991- 1995. Policija ih je potom pomakla na sam rub prostora komemoracije gdje su nastavili s ometanjem i vrijeđanjem Anete Lalić, Aleksandra Tolnauera, Vesne Teršelić i pisca ovih redova. U jednom su trenutku zapjevali „Zovi, samo zovi”, a što je sve zajedno kod pojedinaca na balkonima okolnih zgrada izazivalo smijeh. Policija, koja nije znala što da radi s prijavom ovog skupa, nije znala što da radi ni s ovim ometanjem i onemogućavanjem. U jednom je trenutku jednog od najglasnijih udaljila, a potom ga pustila da se ponovo vrati. No, nije stvar u policiji. U krajnjoj liniji, ni u ovom kao ni u drugim slučajevima govora mržnje i vrijeđanja i negiranje žrtava genocida (a glinska dva pogroma su čisti primjeri genocidnih radnji), to je stvar javnog stava koji utječe na postupanje i sudbene i policijske vlasti. A taj je javni stav uvelike pod utjecajem ljudi iz dijela političkih i dijela crkvenih katoličkih krugova koji ovaj zločin žele umanjiti, negirati i izbrisati iz hrvatske javne svijesti.

Posljedica toga je jasna i vidljiva, osim pojavljivanja predstavnika lokalne vlasti i predstavnika centralne vlasti u prvoj godini mandata bivšeg predsjednika Josipovića (uz njegovo prisustvo), svih su ovih godina predstavnici glinske, županijske ili državne vlasti oslobođeni su ili razriješeni svake moralne obaveze da se pojave na tom mjestu u vrijeme komemoracija. Kad je tako, nije nikakvo čudo što njihovo mjesto zauzimaju oni koji verbalno nasrću na komemoraciju. Da kažem i ovo, u nadi da ni od koga neću biti krivo shvaćen, kad se naši predstavnici (a sa nekima sam i sam se i sam na njihov poziv pridružio) državne vlasti pridružuju komemoraciji strašnim žrtvama Srebrenice, a zaobilaze strašne civilne žrtve Gline, bolno je vidljivo odsustvo univerzalnog važenja moralnog osjećaja za zločin i stradanje. Još da kažem i ovo, ono što sam rekao onima koji su mi dok sam govorio dobacivali: „ a naše žrtve”. Nema za mene žrtava koje su samo moje ili samo naše. Žrtve glinskih Hrvata, kao i žrtve drugih Hrvata, koji su nedužno stradali od Srba tokom 1991. i 1992. za mene su također moje ili naše žrtve. I volio bih da ih mogu zajedno sa glinskim Srbima komemorirati kad ih komemorira njihova rodbina, prijatelji i poštovaoci njihova stradanja. Takav moralni osjećaj bolje je od mene prošle godine na glinskoj komemoraciji izrazio mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, koji je na tom mjestu pozvao na praštanje, vlastito preispitivanje i poštivanje stradanja drugih „i braće Hrvata, i Jevreja, i Roma i Muslimana”.

Na kraju, nemam ni pravo ni želju da ovakav svoj moralni osjećaj namećem bilo kome tko na njega još nije spreman ili ga iz nekog meni nepoznatog razloga ne može prihvatiti. To nije svrha ovog pisma. Ono na što imam pravo, unatoč osporavanjima, jeste to da tražim da se preostalim Srbima u Hrvatskoj omogući da žive u miru i da se svojih brojnih postradalih u za njih tragičnom 20. stoljeću mogu u miru sjećati.