To je bilo sad već veoma davno. U vremena u kojima se sve činilo da je onako kako u jednoj prevažnoj, a i dalje slabo poznatoj knjizi iz još davnijeg doba piše časni monah Isaija: „Mišljah u mladosti da je zemlja otaca mi raj nebesni – boljeg ne poželeh.“ U tome vremenu nad vremenima bilo je i jedno seoce. I, da siđemo nadalje s bajkovitog i arhaičnog stilskog registra u današnji, seoce je bilo smješteno, kako bi frazeri iz turističkih reklama rekli, „u srcu Gorskog kotara“ (eh, u srcu, zaista), zaselak koga čak ni danas na ovim suvremenim digitalnim kartama i dalje nema da ga upišu (što je, kad sam to uočio, tek danas, najprije stvorilo osjećaj tuge, a onda neke naročite, strahovite slobode). Sve zajedno šest kuća, duž krivudavog puta, i još dvije, izdvojene, gore daleko pod samom šumom. Tu su, otišavši iz grada, moji djed i baka sebi digli kuću. Da se maknu od svega. Nisam ispočetka tamo volio ići. A onda pomalo, i kuću i mjestašce nedaleko nekadašnjeg grencerskog gradića, zavolio sam kao što se voli samo ono najvažnije, ljudi, mjesta i pojave u životu, tê koje od nekoga krhkoga trena svojom tihom velikodušnom stalnošću daju ni sa čim prije ni poslije usporedivu radost. Naročito u osjetljivim godinama, kao mjesta gdje ćemo se i mi sakriti kad prvi put bude zatrebalo, tamo gdje je sve naše i gdje je sve sigurno. A kad jednom prestanemo dolaziti, čak i kad decenije odu i epohe se izmijene, podsjećanje na sve ono dobro i lijepo zasiječe trajno kao žilet po duši.

Ali prvo su bili sretni dolasci, godina na godinu. Ljetne ferije, snatrenja o daljinama i ljudima, i o vlastitom gradu, treperenja unutarnja, jutarnja, sati i sati čitanja u hladu golemih jasena u beskrajna popodneva, smiraj kad se smrači drugačiji od gradskog, u noćima kad je u brdima tako tamno da, nakon što na nahtkasnu pored starog politiranog kreveta ugasiš svjetlo, čini ti se da si oslijepio. Mirisna ona ljeta, gdje je zauvijek u čulima ostao izmiješan olfaktorni raj nadimajuće prirode i mirisa štampe na papiru. A zime, i u njima zimski praznici bili su čudo. Snijeg kad napada tako da se danima ne može nikuda, kao u pričama, već i tada kao citatom, preko rijeke čuje se željeznica i noću („putnički“ Rijeka-Zagreb, i „ubrzani“ lokalni), vlakovi do kojih se kilometrima gazi kroz snijeg, izlizani zidovi male stanice, žar u peći u čekaonici i žar cigareta, prometnici što „daju“ po „fajtu“ i rakiji, redom prisan i dobar neki svijet. I ponovo kuća, po povratku iz gradića, uz hodanje kroz prtinu. I opet dani dugi, iako se smrkava rano. I dosada, ona najpotrebnija, zbog koje smo izmislili čitavu kulturu najakutniju i najuzbudljiviju da bismo se borili protiv nje, dosade, ne znajući da je bila nužna za nešto krucijalno u životu i da je ta tišina vremena što kao da stoji, zapravo čitava jedna filozofska kategorija kojoj ćemo izgleda biti posljednja generacija što ju je imala kao prednost.

Iz takve dječje dosade krenuo sam davnog januarskog jutra do prve kuće u susjedstvu, pod skroman limeni krov gdje su živjele tri generacije, u njima i dvoje djece, mojih drugarica u igri za dugo godina. Iako sam se udomaćio tamo i moji su dolasci bili uobičajena stvar, ovaj put dočekali su me ukućani neobično, velikim osmijesima, svečano nekako i s naročitom pažnjom od koje sam se zastidio. Ne pamtim mnogo osim toga čuvstva, glasnog govora i još smijeha, ali znam da su me nudili jelom i pićem. Najčudnije od svega, prvi puta su me darivali, orasima, čokoladom, vunenim čarapama (što je u meni, gradskom djetetu izazivalo još veći stid iz nekog razloga), i, što nikad nisam zaboravio, skromnim ružičastim peškirom koji sam zbunjen i nekako potresen odnio kući.

Čim sam otvorio vrata i kod mojih su me dočekali osmijesi. Šta je ovo? Moj stari, tajanstveno nasmijan, nekako zagrcnuto kaže mi: „danas je Božić“, pa upotrijebi još jednu riječ koju nikad nisam čuo – „Ti si polaznik“, ili tako nekako je zvučalo. „Prvi si što je ušao u kuću, zato darovi.“ Ne sjećam se dalje, ali mi se poslije, u zla vremena, javljala pri pomisli na taj čas ista misao: eto, toliko je dijete zagrebačkih komunista i Jugoslavena znalo o Božiću januarskom, Božiću pravoslavnom.

Kasnije, kako je saznanje raslo, voljno i po sili stvari, a da nas uvijek i ne pita, čitao sam da se taj kult posebnog gosta zove u našem narodu i „položajnik“, onaj što po tradiciji otvara šporet (eh, kao da ga netko još ima) i govori zdravicu „koliko varnica, toliko srećica“ i tako dalje, što mi se nikad nije dopadalo. Ona tiha nasmiješena, bezrječna sreća i čast na licima mojih susjeda, ritual bez suvišnih riječi, kao tajan, kao nešto skoro nedopušteno, ostalo mi je sve to kao mnogo značajnija, tajanstvena spoznaja. Polaznik ili položajnik, danas znam, simboličko je podsjećanje na Mage, trojicu Mudraca s Istoka, onih što su pratili zvijezdu vitlejemsku i novorođenom Hristosu došli na poklonjenje. Ono što me posebno dirnulo jest saznanje da su Tri kralja zapravo došla iz paganskih naroda, asocijacija koja mi stvara posebnu bliskost kao pripadniku ove kulture. Jer pogani sonšte. Praznik divnog imena, čudesne složenice – Bogojavljanje, što kod pravoslavnih pada na isti datum kao Tri kralja kod zapadnih kršćana, već na sam zvuk riječi stvara svečano uzbuđenje. I to, nek se oprosti, iz razloga poetskih, a ne jedino religijskih. U čemu nikako nisam sam: riječ ta pjesnika podsjeća na korpus poezije koji se stvorio nad ovim veličanstvenim motivom. Iznad svih jedan ruski, sovjetski poeta, Jevrejin i egzilant Josif Brodski pjeva o tome u čitavom ciklusu svojih božićnih pjesama divno. I u ironičnom modernom okretu – „Kad je Božić, svi smo Mudraci“ – svako trguje i kupuje poklone, dok pjesnik ne zaokrene svakodnevnicu u strašnom stihu, koji svima odavde mora stvoriti atavističku jezu: „Irod pije. Svaka žena skriva svoje dijete.“

Danas u ponovo probuđenim strahovima i nesigurnosti u ovom narodu, kako da čovjek ne pomisli na to? U pripovijetki Bore Stankovića glavni lik u sebi zavapi: „I zaista, Božić dolazi, ali kako?“

Naš suvremenik pak, koji je u svojim pjesmama kao nitko umio da dočara onu ugodu i ušuškanost kao u vremenu prije saznanja o Prazniku među praznicima – Đorđe Balašević, upravo u pjesmi i stihu Na bogojavljensku noć – rimuje posljednju riječ, što se budi ponovo u surove ove dane – „strašna je prošlosti moć“, i nastavlja stihovima koji ovaj novi nemir u najvažnijem gradu našem ocrtavaju precizno: „prate me duhovi, ko gladni vukovi“. Ali ne može da i u strepnji ne pjeva lijepo, da kao čarobnjak ne poveže dva motiva kojima me vraća na moj raniji svijet, onaj s početka: „A moje vreme tinja kao stari trupac bukovi“. Tinja, ne gori jako, nije se razbuktalo još.

Trebalo bi ga, vrijeme, ponovo usporiti. Kao u ono doba prije saznanja o Prazniku. Čestitao bih vam ga, usklikom koji ide uz Praznik, ali taj bi pozdrav ovdje izazvao refleks sarkazma, i uz to konkretnu, a najpliću asocijaciju na bivšeg moćnika koji nam je onomad nazvao prvi put javno sreću za Praznik, riječima kojima se u ovome narodu čestita. Nećemo zato ovdje. Mi možemo, kad se sretnemo, prisno, toplo, jedni drugima i pogledima izreći to, onako kao što su umjeli moji susjedi iz planinskog seoceta, u ono doba, sad već veoma davno.