A šta („što“) ako „Prijedlog Nacrta o hrvatskom jeziku“ o kojem smo govorili u prošlom broju stvarno pobijedi? I što ako se počne i primjenjivati u ionako već izmučenom i iscrpljenom standardnom hrvatskom jeziku koji je omutavio čitavu naciju. Odnosno, ne naciju, nego zajednicu koja govori i piše ovim jezikom. Šta, ako u nekoj distopiji, koja se već dijelom dogodila, krenu da popravljaju sve što se pojavljuje tamo gdje Matica i druge ustanove imaju svoje pipke i gdje mogu izvršiti ne samo ispravke novih tekstova, nego, kao i svaka opresivna, istinski kriptototalitarna svijest, krenu još jednom u ono što sve takve vlasti rade – u izmjenu prošlosti, onako kako se ona artikulirala u jeziku?

Sad, reći će neki, s pravom, da je to odavno provedeno u čistki s početka devedesetih i da je pobacano i izmijenjeno sve što se moglo, poznate, uobičajene i komotne riječi zamijenjene su drugima, sinonimi su nestali – što znači da je, užasa li, rječnik smanjen – pridjevi i sufiksi izludili su narod (-ski vs. -oni), sintaksa je reducirana i okljaštrena – od „dakanja“ se ćule uši i sad na sve strane. Da, sve je propušteno kroz sito, više puta. Ali, kako zaboravljeni hadezeov veteran Slavko Degoricija sugestivno reče za onaj prvi šverc oružja iz Mađarske, onomad, ’91., kod stvaranja ovoga državnog kompleksa: „…dosta je bogami i prošlo“. E, tako i s jezikom. A i ne može drugačije. On će naći uvijek neki način da se zaobiđe svuda prisutni policajac, da se zadrži kakva riječ, pojam, provuče sinonim (iako sinonima zapravo nema, pogotovo iz naše, stilističke vizure ilti očišta), neka konstrukcija rečenična što je nisu uspjeli uhvatiti, primijetiti i zauzdati.

Otud, ako Nacrt prođe i ovi krenu opet da češljaju, svašta će naći. Ironično – i sramotno – tu će najmanje imati posla u književnosti. Jer, o vremenu i praksi o kojima će se tek pisati znanstveni radovi, ne samo iz lingvistike i književne stilistike nego i iz sociologije, a moguće i psihologije, u toj jezičkoj protureformaciji dogodilo se nečuveno nešto. Najprije je propala hrvatska književnost, pojevši samu sebe u momentu kad se povinovala bez glasa cenzuri novih pravila, čemu su krivi do dan-danas ne samo u međuvremenu sve više prokazivani i ozloglašeni lektori-cenzori, nego i pisci koji su bez otpora prihvatili nova pravila, stvarajući beskrajnu listu prestupa i izdaja, stilističkih, književnih, i, naravno, etičkih. Svaki put kad hrvatski pisac danas napiše „časnici“, a nije domobranska novela iz Prvog svjetskog rata, nego govori, recimo (!) o oficirima JNA iz doba Jugoslavije, time dodaje još jedan kamen na od početka nakrivljenu građevinu jezičkog, literarnog i moralnog pada. Gluvi za registar i ton, umireni samocenzurom, većina se ovoga ipak i dalje drži. Tako rade – što bi bila tema za poseban tekst – i prevodioci. Pardon, prevoditelji. E da: po automatizmu se ponavlja „prevoditelji“, iako se njihov ceh DHKP i dalje službeno/oficijelno zove Društvo hrvatskih književnih prevodilaca.

Ima jedan sektor koji ih, nacional-puriste, pak stalno prevari. Baš ovaj moj, u kom sam onolike decenije. Popularna muzika, gdje se valjda najmanje pazilo kad je krenula hajka za đavlom koji je, kako Germani znaju, u detalju naravno, ostala je unatoč karikiranim cenzorskim povećalima puna rječničkih i sintaktičkih „nagaznih mina“ za čistače. Primjera je previše, ja ih skupljam bespotrebno već trideset godina, ni sam ne znam zašto (možda za ovakve situacije, za očaj i grotesku), ali, evo ovako iz glave i na priliku, „najdražih“ par, razbacanih na imaginarnu top-listu srama i straha, za naslijeđe, za prošlost, za pamćenje.

Možda je počelo od najboljih, baš onih koji nas najviše bole jer smo ih najviše voljeli. Možda i od veličanstvenog autora našeg rokenrola, suptilnog klasika velegrada, što je sam ušao u pjesme, onaj Džonijev (e, on bi tek sintaktički stradao!) lik „iz Sesvetskog Kraljevca“, i odmah izvršio autoplagijat, izmijenivši u čarobnoj, tematski potpuno originalnoj pjesmi stih „dao bih milijardu dinara“, za isto toliko dolara. Ne znam.

Oni manje pismeni, već ustrašeni vlastitom manjkavošću, odali su se hiperkorekciji, kao i svi jezično nesigurni: odavno mi omiljeni kiks zbio se u hitiću nažalost pokojne „dens“ zvjezdice devedesetih. U refrenu se autoru, nekom Pilepiću, namjestila rima (tako to hoće, zna svaki tekstopisac, metar uvjetuje svoje): „Nisi ti jedini na svijetu – nismo mi sami na… planetu“, tako bi jedino zvučalo dobro. Po analogiji, prisjećajući se nešto mutno u glavi, autor mora da je pomislio da slične imenice preuzete iz drugih jezika u muškom su rodu bile „srpske“, a u ženskom „hrvatske“: metod – metoda, kvalitet-kvaliteta itd. Pa onda nije valjda da je naški „planet“?, zaključio  je – i skrhao rimu, pretvorivši je u komičan nejednak par „svijetu…planeti“, da bi bilo „ispravno“. Kad tamo – obratno. Planeta je „srpska“. A kao „kosmički balans“ i kao neka „kazna“, na radiju često čujem kako lakoglazbeni autori ne umiju da pogode futur prvi: “…vezati ću sjećanja“, pjeva slatka J. Rozga u melodioznom hitu Magazina.

Ali dobro, to je što zaboravljeno, što marginalno. Nego klasici. To je najteže cenzoru jer ono davno snimljeno ne možeš promijeniti, zvučni zapis je taj koji jest. Šansone (Špišićev sjajni „Milioner“ nelagodi se sad pred milijunašima), pa tzv. laka i zabavna muzika/glazba. Rokenrol. Čak i najveći od svih, Arsen, jedan jedini, ni on nije ispravan. Jedan od najljepših i najvoljenijih stihova naše kulturne povijesti, što nas je oplemenio dok nas ima, po pravilima bagre što piše nacrte bio bi danas nepravilan – „…nekog moraš i da sanjaš“.

I najslavniji, i dalje hodajući kulturni fenomen, živuća legenda dalmatinske, hrvatske i jugoslavenske zabavne muzike, Mišo („Mate“) Kovač nije pazio: u „Ti si pjesma moje duše“, nepotpisanom prepjevu „Seven Spanish Angels“, kad dovrši refren – skupa s horom/zborom masa na koncertima – „i ne mogu još da shvatim, da bez tebe moram ja“. Negacija bi morala van. Omrznuti da+prezent ne može.

Neki dan godišnjica odlaska talentiranog, neposlušnog splitskog fankera, Dina Dvornika: njegov hit iz 1989. „Neću da znam za nikog osim tebe“, bio bi ‘ladno ubijen u metrički nemoguću i, gore, semantički izmijenjenu „Neću znati ni za kog („predmetak ispred prijedloga!“) osim tebe“. Da je „Ti si mi u mislima“ izašla dvije godine kasnije, onaj Dinov ironični imperativ „mešaj!“, u uvodu, bi li postao „miješaj“, izgubivši time svaki smisao i referentnost. Bez mnogo muke mogu zamisliti kako „radna skupina“ uzima program ovih „AI“ pomahnitalih tehnologija, da „poprave“ sve. Da bude po pravilu. Pretjerujem? Ne. Dajem ruku u vatru – da imaju priliku ponovo, to bi uradili.

Pažnja i pozornost, pak. Pišu se nove pjesme. Nacrtaši su spremni.

Duga je borba pred njima. I veliki posao.