U četvrtak, 19. februara u svečanoj sali Srpske pravoslavne opšte gimnazije „Kantakuzina Katarina Branković“ u Zagrebu održana je projekcija filma „Posljednji let Petra Ginza“, kojoj je prisustvovao i Branko Lustig.

Prije projekcije, učenike i sve goste pozdravio je protojerej – stavrofor Slobodan Lalić izrazivši zadovoljstvo što po drugi put ugošćuje tako velikog čovjeka i umjetnika kao što je Branko Lustig.

Dokumentarni film „Posljednji let Petra Ginza“ snimljen je prema istinitom događaju o nevjerojatno nadarenom dječaku Petru Ginzu koji je do svoje 14. godine napisao čak pet romana i sastavio dnevnik o nacističkoj okupaciji Praga. Ovaj čudesni Židov do svoje 16. godine nacrtao je više od 150 crteža i slika, te je djelovao kao urednik tajnog avangardnog časopisa u logoru Theresienstadt i napisao brojne kratke priče, da bi potom nastradao u koncentracijskom logoru u Auschwitzu 1944. godine.

Petar je bio nepoznat široj javnosti sve do 2003., kada se desila tragična eksplozija svemirske letjelice „Columbia“. Naime, izraelski astronaut Ilan Ramon ponio je sa sobom u svemir Petrov crtež „Svemirski krajolik“, preko kojeg se došlo do njegove ogromne umjetničke ostavštine.

Kroz ovo filmsko svjedočanstvo o jednome vremenu učenici gimnazije i njihovi profesori imali su priliku vidjeti Petrovo putovanje od prerano odraslog djeteta do mladog zrelog čovjeka, a sve to viđeno kroz perspektivu darovitog mladog umjetnika.

Ujedinjeni narodi preporučili su prikazivanje ovog filma u svrhu edukacije mladih, a film ja također distribuiran kroz svjetsku mrežu informacijskih centara UN-a u 63 zemlje diljem svijeta, u sklopu edukacijskih programa učenika i studenata.

Prisutnima se obratio i Branko Lustig, poznati producent, koji je ovom prilikom ispričao svoje svjedočanstvo u logoru Auschwitz.

„Jedne večeri otac i majka samo su mi rekli da moramo ići baki u Čakovec, potrpali smo vrijedne stvari, ukrcali ih u brod i cijelu smo noć putovali do stričeve kuće u Čakovcu“ počeo je Branko. „Međutim, otac je 1943. pobjegao u partizane, a mene i mamu su kao taoce odveli u logor.“ Oca su mu ubili 15. marta 1945. što nije saznao sve dok rat nije završio.

„Majka i ja smješteni smo u Auschwitz, majka je radila u tvornici oružja, a ja u rudniku“ nastavio je. „Nakon toga se jedan vojnik iz Osijeka brinuo o meni, jer je poznavao moga oca“ rekao je, naglasivši kako ga je u logoru, za razliku od većine, pratila čudna sreća. Ostatak vremena proveo je bolujući od tifusa, a nakon evakuacije logora sa majkom ga je spojio židovski oficir iz Engleske.

„Mnogi su tražili od mene da snimim film o svome životu, ali sam odbio, jer mi je draže predavati usmeno vama mladima“ završio je.

Branko Lustig je kao najbolji producent nagrađen dvjema filmskim nagradama „Oscar“ i to 1993. godine za film „Schindlerova lista“, te 2001. za film „Gladijator“. Dvostruki je dobitnik i nagrade Zlatni globus za navedene filmove.