Krupne političke promjene koje su se u Crnoj Gori dogodile na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u posljednje tri godine predstavljale su neočekivano pozitivan fenomen u kroničnoj balkanskoj stvarnosti koja se u svojoj turobnosti neprestano obnavlja. Međutim, osmijeh na licima pobjednika i vedrina među njihovim biračima ove jeseni su brzo splasnuli kada se shvatilo da u koaliciji, od koje bi trebali biti sastavljeni crnogorski parlament i vlada, postoje takve razmirice koje prijete da ponište sav dosadašnji politički uspjeh. Što se zapravo trenutno događa u Crnoj Gori? O tome razgovaramo sa Predragom Zenovićem, predavačem i istraživačem političkih nauka na Humanističkim studijama Univerziteta u Podgorici.

U dva izborna procesa 2020. i 2023. godine nove političke grupacije, u novije vrijeme okupljene oko Pokreta Evropa sad, odnijele su pobjedu na parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Kako komentirate ovu veliku političku i društvenu promjenu?

To je jedna vrlo očekivana promjena političke paradigme u crnogorskom društvu koje je jako dugo vremena bilo okupirano diskusijama nacionalno identitetskog tipa. Pitanje identiteta i etniciteta dugo je dominiralo crnogorskim političkim poljem, intenziviralo se raspadom Jugoslavije i obnovljeno je nezavisnošću Crne Gore. U trenutku sticanja nezavisnosti taj identitetski diskurs je ojačavao budući da je Demokratska partija socijalista (DPS) Mila Đukanovića vidjela teme etniciteta važnim za zaokruživanje svoje političke moći. To insistiranje na crnogorskom identitetu i samorazumijevanju Crne Gore kao nacije, dovelo je prvo do oštrog odgovora mnogih koji se ne osjećaju samo Crnogorci, nego su vezani i za srpsku tradiciju ili neke druge kulture, običaje i vjerovanja. Ta pitanja, od državnosti, nacionalne pripadnosti, preko posebnosti crnogorskog jezika i konačno prijedloga zakona o slobodi vjeroispovijesti, odnosno pitanja odnosa države prema imovini Srpske pravoslavne crkve, dovela su na kraju do onih čuvenih litija i do pada DPS-a na izborima. Da nije bilo tih zaoštravanja na temu nacionalnog identiteta, uz ostala pitanja kao što su zaista veliki problem korupcije i zastoj u evropskim integracijama, te promjene na izborima 2020. i 2023. ne bi bile tako krupne. Pokret Evropa sad bio je iskreno rečeno jedna velika prekretnica i promjena političkog pravca.

Bez široke koalicije

Kako su etnička i nacionalna pitanja koja su tresla Crnu Goru preko 20 godina odjednom otišla u drugi plan i kako su se crnogorski Crnogorci i crnogorski Srbi uspjeli pomiriti?

To je jako dobro pitanje. Da bi se objasnio taj fenomen, morali bismo u analizu uvesti pojam „racionalnog birača“. Konkretno, u Crnoj Gori je politika crnogorskog identiteta dugo godina išla ruku pod ruku sa neoliberalnom ekonomskom doktrinom i ta doktrina je stvorila jako puno tranzicionih gubitnika, među srednjom, ali i među mladom populacijom. Racionalno je podržavati identitetsku opciju više puta, ali ako vidite da se zbog toga vaša egzistencija nije promijenila na bolje, nego je baš suprotno ona u stalnom zaostatku, onda je racionalno pokušati potražiti nešto drugo. To „nešto drugo“ je trenutak kada su mnogi ljudi odjednom vidjeli da neki mladi obrazovani političari žele da promijene život običnog čovjeka u Crnoj Gori na bolje.

Kako se to dogodilo?

Bila je to ta jedna odluka ekspertne vlade, koju je podržao i crnogorski parlament, da se 2022. godine plate u Crnoj Gori prosečno povećaju za oko 35 posto, što je bitno uticalo na socijalnu sigurnost građana. Računica prosječnog birača u tom trenutku bila je prosta: ja od politike Đukanovićevog DPS-a koja traje već tri decenije nemam ništa, a ova nova politika mi omogućuje da bolje živim. Mnogi kažu da je to populistička politika, ali ono što ovu ekonomsku politiku razlikuje od populizma jeste što se ona provodi od trenutka, 2020. godine, kada su novi političari došli na vlast, a ne od onda kada su oni bili u opoziciji, pa su tek obećavali kule i gradove. Birači su u ovom procesu velikih promjena, 2020-2023. naprosto rekli: srpstvo i crnogorstvo, to je sve lijepo, ali minimalna zarada je minimalna zarada i to više nećemo.

Ipak, politički pobjednici posljednjih izbora nalaze se trenutno pred iskušenjem kako sastaviti parlamentarnu većinu i izabrati novu vladu. S jedne strane čini se da se političke stranke vraćaju na stare etničke i nacionalne teme, a s druge strane vidimo komplicirana pitanja postizbornog inženjeringa: tko s kim, koliko mjesta će tko dobiti u vladi i parlamentu, koalicija ili ne i slično. Kako vi vidite ovaj problem?

Kandidat Pokreta Evropa sad Jakov Milatović je sa uvjerljivom većinom pobijedio na predsjedničkim izborima i to možemo smatrati definitivnim krajem ere DPS-a i Mila Đukanovića kao simbola prošlog političkog režima. Sa druge strane na parlamentarnim izborima Pokret Evropa sad je, takođe, pobijedio, ali kao većinska stranka u koaliciji sa drugima, sa dovoljnom većinom da može da da mandatara, gospodina Milojka Spajića, za sastavljanje nove vlade. I za vladu i za parlament u tom trenutku postojale su dvije opcije: prva opcija koja je predstavljala viziju predsjednika Milatovića jest široka koalicija parlamentarnih stranaka, koja omogućava esencijalne procese koji su za Crnu Goru važni, a to su imenovanja vrhovnog državnog tužioca,  imenovanje sudijskog savjeta i sudija ustavnog suda i za sva ta imenovanja potrebna je dvotrećinska većina u parlamentu. Međutim, u pregovorima za novu vladu mandatar za sastavljanje nove vlade Milojko Spajić odustao je od široke koalicije parlamentarnih stranaka. On je, naime, odustao da uključi u tu široku koaliciju stranku Za budućnost Crne Gore, odnosno bivši Demokratski front koji predstavlja glasače srpskog ili prosrpskog biračkog tijela, i tu je nastao jaz između predsjednika Milatovića i mandatara Spajića u viđenju strukture parlamenta i vlade Crne Gore.

Zašto je mandatar Milojko Spajić odustao da uključi srpske stranke u široku parlamentarnu koaliciju i kakve su mogućnosti raspleta te krize?

Trenutno je na stolu Spajićev prijedlog minimalne koalicije i u vazduhu visi razdor između dojučerašnjih saveznika Spajića i Milatovića, koji jako liči na nekadašnji razlaz Momir Bulatović – Milo Đukanović, iako današnji lideri pokušavaju da uvjere javnost da do razlaza nije došlo. Treba, međutim, imati u vidu da je tokom trajanja pregovora o vladajućoj koaliciji crnogorski javni prostor bio pod utjecajem komentara, zahtjeva i sugestija sa strane. Te sugestije su dolazile, kako iz Vašingtona tako i od nekih predstavnika iz Brisela, pa su se na kraju uključili Berlin i Beograd i svako je tu imao nešto da kaže po pitanju sastava vlade Crne Gore. Tako da je cijeli taj proces pokazao trenutnu ranjivost crnogorske političke zajednice, istovremeno i njenu nezrelost, jer ona stalno mora da osluškuje šta ko sa strane misli i u kojoj niste u stanju da uđete u neki partnerski dogovor i da samostalno donosite odluke o budućnosti vlastite zemlje. Nakon svega ovoga i nakon teških riječi koje su izgovorene u pregovorima za sastav nove vlade, ne očekujemo široku koaliciju u parlamentu nego onu minimalnu.

Strani uticaji

Čini se da nad političkom aritmetikom Crne Gore, naročito u izbornom razdoblju, neprestano u zraku lebdi bojazan od prosrpskih stranaka i iz toga onda i nalog da se te stranke treba držati na pristojnoj udaljenosti od konkretne vlasti. Da li zbog te bojazni nije moguće stvoriti današnju široku parlamentarnu koaliciju?

Rekao bih da su izbori 2020. godine bili šansa za Demokratski front, odnosno za stranke tzv. prosrpske orijentacije, koje su tada nedvojbeno imale najveću podršku birača da uđu u vladu, ali one tu šansu nisu iskoristile. Međutim, Demokratski front je tada djelovao „previše radikalno“ po ocjeni tzv. stranih partnera, kako se to u Crnoj Gori kaže i to je rezultiralo da oni nisu ušli u vlast, da je tadašnji premijer Krivokapić sačinio „ekspertnu vladu“ i da se to završilo loše po njih. Podrška koju oni imaju danas je manja nego 2020. godine, nakon litija i zakona o slobodi vjeroispovijesti, ali opet, nakon 10 godina u opoziciji, vrlo je frustrirajuće po prosrpski blok i njihove birače da oni nikako ne mogu da uđu u vlast. Iskreno, trenutno nije jasno da li se radi o lošoj komunikaciji između mandatara za sastav nove vlade Spajića, predstavnika stranaka i predsjednika države Milatovića ili se radi o uticajima nekog od „stranih partnera“…

Kako je moguće spriječiti da se velika radost nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora u Crnoj Gori ne pretvori u novo političko sivilo?  

Svaki stvarni demokratski iskorak je trenutak velike nade, ali i neizvjesnosti sa pitanjem šta će ljudi koji dolaze na vlast, vezano za tu vlast odlučiti. Ali, bez takve promjene nikada ne bismo mogli da govorimo ni o demokratskom iskoraku u Crnoj Gori, na putu ka modernom društvu. Sada je na novim elitama i na njihovom liderstvu da pokažu sposobnost suočavanja sa realnošću, u rješavanju konkretnih unutrašnjih i vanjskih političkih i ekonomskih problema. Te elite moraju pokazati, međusobnom kooperativnošću, da se nalaze na visini zadatka stvaranja demokratskog društva u Crnoj Gori. Ako takvo ponašanje elita bude predstavljalo dinamiku političkih odnosa u Crnoj Gori, onda će to biti dobro. Ono što mene brine u cijeloj priči je borba sa organizovanim kriminalom i korupcijom. To je vrlo osjetljiv proces koji je započet dosta hrabro, ali i dosta nesistematski i zato neka politička nestabilnost koja jeste u vazduhu samo pogoduje onim silama protiv kojih je ta borba usmjerena. Drugo, tu je proces pridruživanja Crne Gore EU i to je po prirodi rudarski posao, u kojem je naša administracija tek na početku i tek treba vidjeti koje kapacitete i koliko rudara za taj posao mi imamo. Ja ne mislim da je EU neki El Dorado, ali vjerujem da EU jeste prozor za neku novu šansu i za građane i za privredu Crne Gore. Za sve to je potrebno jedinstvo vlade koja se neće baviti svojim unutrašnjim trvenjima nego važnim poslovima.

Da li je oprezni optimizam onaj realni stav kroz koji danas treba gledati stvarnost Crne Gore?

Oprezni optimizam bio bi dobar način gledanja, s obzirom na to da on nije svojstven političkoj kulturi u Crnoj Gori, kojoj je više svojstven, recimo tako – neoprezni pesimizam. Optimizam je šansa da nešto uradimo. Svaka promjena zahtijeva i promjenu ne samo društvenog ponašanja nego i ličnog habitusa, da kao ljudi budemo bolji. A oprez je uvijek dobar i za ljude i za državu, jer oduševljenje nečim novim lako može da sklizne u veliko razočarenje.