Poniženja i iluzije

Piše: Dušan Cvetanović

Licemjerno i pompozno veličanje pobjede, koje ustvari nema, jedne još više ponižava, a druge iluzijom zavarava

proslava Oluje
Generalna proba svečane proslave Oluje u Kninu 2021. Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL

Prošlo je punih 27 godina od “Oluje”, vojno-redarstvene operacije nakon koje je Hrvatska vratila kontrolu nad svojim međunarodno priznatim teritorijem i nakon koje je, isto tako, iz Hrvatske u nekoliko dana nestala većina srpskog stanovništva. Posljedice “Oluje” vidljive su i dandanas i bit će vidljive sljedećih sto godina ili, bolje rečeno, zauvijek. Ogroman dio države koji je nakon “Oluje” ostao prazan, prazan je i nenastanjen i danas, a nekada pitomi ruralni krajobrazi i stotine sela i gradića pretvoreni su u postapokaliptičnu prašumu kakvu se u Evropi može vidjeti samo još u Černobilu koji je na sličan način napušten nakon nuklearne katastrofe. Umjesto povratka izbjeglih i obnove imovine, u decenijama nakon “Oluje” doživjeli smo daljnje propadanje i odlazak, ovoga puta uzrokovan ekonomskim razlozima. Danas je Hrvatska zemlja iz koje se njeno stanovništvo iseljava, bez vidljivih pokazatelja da će se to promijeniti.

Od te 1995. godine do danas nagledali smo se svakakvih izdanja obilježavanja “Oluje” i slavlja, od onih degutantnih, na kojima se otvoreno slavio nestanak srpskog stanovništva, do onih pomirljivih, na kojima su se uvažavale sve nevine žrtve i pokušavalo razumjeti osjećaje i tragična iskustva svih pogođenih ratnim stradanjima. Ovogodišnji početak augusta obilježen je neobičnom tišinom, kao da je obljetnica “Oluje” pala u drugi plan i da je otvorenje novog, velebnog Pelješkog mosta konzumiralo svu moguću pažnju. Činjenica je da je s protokom vremena obilježavanje “Oluje” sve manje eksplozivno, a sve više formalizirano i protokolarno, kao i da je sve više spremnosti da se priznaju i razumiju patnje i stradanja nevinih bez obzira na to kojoj strani pripadali. Ipak, zabrinjavajuće je da je svaki drugačiji pogled na prijeporne događaje iz zajedničke prošlosti dovoljan da proključaju iste one strasti koje su vladale u ratno doba. Gledajući kako naizgled normalni ljudi gotovo u trenu postaju gorljivi nacionalisti, nemoguće je ne zapitati se da li se u ljudskoj svijesti išta promijenilo i da li je itko išta nakon svega naučio.

Iako se godine koje prolaze gomilaju, sjećanja na “Oluju” ne blijede. Ta su sjećanja kod mnogih danas jednako živa. Početak augusta 1995. kao da nije prošao. Kao da nikada neće proći. Licemjerno i pompozno veličanje pobjede, koje ustvari nema, jedne još više ponižava, a druge iluzijom zavarava. Za Srbe iz Hrvatske “Oluja” je događaj koji je označio kraj jedne čitave epohe zaborava u ime suživota i zajedničke budućnosti. Ona je i egzodus biblijskih razmjera. Stotine i stotine potpuno praznih sela koja su osvanula u danima nakon “Oluje” scene su koje su dostojne apokaliptičnih filmova i koje se ne zaboravljaju. Zato je za očekivati da će “Oluja” decenijama ostati bitan element kolektivne memorije krajiških Srba, ali i, nažalost, mobilizacijska snaga za različite političke poduhvate.

Oko “Oluje” i njenog karaktera lome se koplja i lomit će se dok je “svijeta i vijeka”. U ljudskoj je prirodi tumačiti događaje u skladu s vlastitim shvaćanjima, u pravilu subjektivno i s naglaskom na vlastite žrtve. No obični ljudi, tzv. mali čovjek, koji je u vihoru “Oluje” napustio svoj dom, prošao je istinsku golgotu i zaslužuje da se njegovo stradanje prizna i obilježi jer je on nevina žrtva ratnog ludila. Oni koji su u traktorskim prikolicama napustili svoju djedovinu nisu bili odgovorni ni za čije stradanje i patnju, njih se nije pitalo. Zbog straha za vlastite živote bili su prisiljeni napustiti sve i iznova pokretati svoj život od nule, u potpunom siromaštvu i bez ikoga na koga su se mogli osloniti. Mnogi od onih koji su svladali strah i ostali nisu preživjeli ludilo i “pravdu” koja se po napuštenim selima dijelila u danima i tjednima nakon “Oluje”. Činjenica da su se identične stvari početkom 1990-ih događale i Hrvatima, koji su u sličnim kolonama napuštali svoje domove i u sličnim bezumnim pohodima gubili živote isključivo zbog svoje nacionalnosti, nije opravdanje za zločine tokom i poslije “Oluje”.

Iako smo danas, godinama nakon ratnog ludila, svjesniji tuđe patnje, ipak će proći još dosta vremena dok žrtve neće biti istinski poštovane, mimo njihove političke manipulacije i mobilizacije. Nažalost, nemogućnost i svjesno odbijanje da se spozna patnja drugog i da se pokušaju razumjeti druga stajališta i osjećaji i dalje će biti glavne kočnice za naprednije, svjesnije i moralnije društvo.

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: