Nedavni posjet predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj ponovno je uzburkao duhove i u fokus javnosti doveo stara, neriješena pitanja za koja je došlo vrijeme da se konačno zatvore. Problem nestalih građana Hrvatske koji su stradali 1990-ih mora se riješiti jer se radi o civilizacijskom i humanitarnom pitanju. Kada je riječ o granici između dviju država, najavljeni odlazak pred međunarodni sud zvuči kao pun pogodak i najbolje rješenje za spornu granicu na Dunavu. Rješavanje manjinskih prava Hrvata u Srbiji pitanje je oko kojeg ne smije biti rasprave, pa je u tom smislu dobra volja koju su izrazile obje strane jedini racionalan i normalan put za dvije susjedne zemlje.

No osim tih i takvih problema, za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, ali i za one koji su se raselili diljem svijeta, bitni su i oni ekonomski. Jedan od najvećih ekonomskih i pravnih interesa svakako je poljoprivredno zemljište u vlasništvu hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Proces povratka izbjeglih i raseljenih Srba s područja Republike Hrvatske došao je svome kraju. Za ljudima koji su uglavnom nepovratno otišli ostao je neprocjenjiv resurs – poljoprivredno zemljište. Ogromne površine poljoprivrednog i šumskog zemljišta u vlasništvu su Srba, koji danas tim vrijednim resursom ne gospodare. Stotine tisuća hektara na područjima pogođenim ratom danas nemaju svoju gospodarsku funkciju, zarastaju u korov i nagrđuju krajolik te predstavljaju jedinstven primjer u Europi, koja ne poznaje pojam neobrađenog poljoprivrednog zemljišta. Činjenica da su ljudi otišli i da nove generacije nemaju namjeru živjeti u rodnim mjestima svojih roditelja ne znači da vrijednu imovinu koja je ostala treba otpisati i prepustiti propadanju i zubu vremena. Upravo suprotno, treba iznaći načine da se ti resursi stave u funkciju proizvodnje tako da od nje koristi imaju i vlasnici i oni koji su zainteresirani za proizvodnju i poduzetništvo, ali i država kojoj ne smije biti prihvatljivo da ogroman dio njenog teritorija izgleda kao scenografija za postapokaliptični film.

Upravo u tom smjeru ide i novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji prvi put uvodi mogućnost davanja u zakup privatnog zemljišta koje nije u uporabi, a vlasnici nisu dostupni ili su nepoznatog boravišta. Tisuće i tisuće katastarskih čestica i danas je u vlasništvu ljudi koji su potpuno nepoznati institucijama zbog kaotičnog stanja u zemljišnim knjigama, što su posljednje relevantne upise imale u doba Austro-Ugarske Monarhije. Davanje u zakup takvih čestica dovest će do višestrukih pozitivnih efekata, a konačni cilj je dovesti poljoprivredno zemljište u stanje potpune gospodarske iskoristivosti. Od toga će korist imati poljoprivrednici jer će na zakonit način moći povećati poljoprivredne površine, vlasnici jer će osim zakupnine dobiti i uređeno zemljište i država koja će konačno ostvariti svoju funkciju olakšanja života svojim građanima.

No takva dobra namjera nikako ne može biti i jedina u naporima da se vrijedni resurs, koji se u Europi plaća suhim zlatom, u potpunosti privede obradi. Osim mjera koje rješavaju problem neobrađenog zemljišta nedostupnih vlasnika, treba olakšati i procedure poznatim vlasnicima koji iz raznih razloga svoje zemljište ne daju u zakup iako ono propada i zarasta. Glavni razlog za takvo ponašanje vlasnika je nepoznavanje pravnih procedura i nemogućnost samostalnog pronalaska zakupaca. Upravo bi na olakšavanju spajanja vlasnika i potencijalnih zakupaca poljoprivrednog zemljišta trebale poraditi općine i gradovi koji imaju najviše problema s neobrađenim zemljištem. Otvaranje jedinstvenih upravnih mjesta na kojima bi se bez suvišnih troškova i sa svom potrebnom dokumentacijom pronalazili zainteresirani vlasnici i zakupci u kratkom bi vremenu dovelo do drastičnog smanjenja količine neobrađenog zemljišta, ponovno na korist svih dionika tog procesa. Mogućnosti koje pružaju europski fondovi, koji izdašno podupiru ulaganja u poljoprivredu i obnovu zemljišta, otvaraju ogroman prostor za rješavanje problema neobrađenog zemljišta i bilo bi suludo takve prilike propustiti i zemljište nepovratno prepustiti prirodnom tijeku – zarastanju u korov. Nove generacije vlasnika takvog zemljišta moraju shvatiti da u rukama imaju zaista vrijedan ekonomski resurs i uložiti vrijeme i novac u njegovo sređivanje, počevši od sređivanja stanja u zemljišnim knjigama.

Vrijeme koje neumitno teče i dolazak novih generacija polako dovode do promjene paradigme, pa ono što su nekad bila vjekovna ognjišta u očima vlasnika postaje vrijedan ekonomski resurs koji pravilno upotrijebljen može donositi ekonomsku dobit. Preko dva desetljeća stagnacije i propadanja puno je više od onoga što si možemo dopustiti, jer dok neke, nekad siromašne nacije danas šalju satelite u svemir, mi se još uvijek mučimo s osnovama.