U novoj epizodi podcasta Preradovićevom ulicom gostovao je fotograf Andrija Zelmanović, autor koji je ostavio dubok trag u hrvatskoj novinskoj, modnoj i portretnoj fotografiji, ali i stanovnik Preradovićeve ulice koji je aktivno doprinosio njezinu umjetničkom životu.

„Jedno vrijeme organizirali smo svojevrsni ‘blok party’ u donjoj Preradovićevoj. Zvali smo to ‘Propuh u donjoj Preradovićevoj’. Sudjelovalo je dvadesetak umjetnika – dizajnera, slikara, fotografa – koji su u svojim ateljeima predstavili radove. Bilo je odlično, uključeni su bili i dizajneri vizualnog identiteta, marketinške agencije, a Matija Dedić nam je na kraju svirao na ulici – za nula kuna“, prisjeća se Zelmanović.

No, kao i mnoge slične inicijative, i ova se s vremenom ugasila. Danas, kaže, imamo Ilica kvart, dizajn distrikt u Martićevoj, no slične manifestacije u Zagrebu još uvijek su rijetkost, dok su u brojnim europskim gradovima sasvim uobičajene.

U razgovoru s novinarkom Mirelom Pejaković Levstek Zelmanović se prisjetio i svojih fotografskih početaka. Prva objavljena fotografija u Večernjem listu bila je čista slučajnost. Iako nije završio akademiju, postao je jedan od najznačajnijih hrvatskih fotografa, surađujući s brojnim medijima i institucijama. Sve je, kaže, učio na vlastitim greškama, u vrijeme kada se fotografija razvijala na filmu i na rezultate se čekalo danima.

Počeo je vrlo mlad, u kultnom Poletu. Fotografirao je i ključne trenutke novovalne scene, no, za razliku od mnogih koji to vrijeme romantiziraju, Zelmanović ga promatra trezveno.

„Svako vrijeme ima svoje. I mi smo tada mislili da je Elvis Presley staromodan. Danas ga zovemo kraljem rock’n’rolla.“

Nakon Poleta, radio je u Startu, Svijetu, Globusu, Playboyu, a posebno se pronašao u modnoj fotografiji, koja mu je omogućila da „režira“ scenu i bira ambijent. „Dugo bih tražio lokaciju, interijere, eksterijere… draže mi je bilo raditi izvan studija. U studiju je sve na fotografu – kako da nešto ispadne zanimljivo ako model ne zna pozirati?“

S vremenom se sve više okretao snimanju interijera i tzv. „mrtve prirode“, sve dok nije pokrenuo projekt Portreti HR, koji mu je s vremenom postao zabavan i važan.

Na pitanje treba li fotografija danas biti realna, Zelmanović odgovara da sve ovisi o kontekstu i publici. „Ako je portret dobro snimljen, može biti fantastičan. Ali danas se sve provlači kroz filtre – ljudi izgledaju 30 godina mlađe. Fotografija je postala masovna, i više ne mogu procijeniti što je dobro, jer dnevno vidim tisuće slika. Izgubiš kompas.“

Govorio je i o ulozi umjetne inteligencije. „AI je i pomoć i prijetnja. Može olakšati posao, ali i ugroziti profesiju. U filmskoj industriji, recimo, već sad možeš kupiti nečiji lik i generirati stotine statista. Glumce će se moći koristiti stoljećima. Fotografija je već u tom košu.“

Zelmanović ipak vjeruje da će uvijek postojati prostor za autentičan fotografski pogled i ljudski faktor. Jer duh osobe, emocija, prisutnost – to nijedan algoritam ne može u potpunosti replicirati.

Podcast Preradovićevom ulicom možete slušati na Radio Privredniku (OVDJE), kao i na platformi SoundCloud i na našem YouTube kanalu u nastavku.

Prvu sezonu podcasta poslušajte OVDJE.

Podcast je realiziran uz financijsku podršku Grada Zagreba.