U novoj epizodi podcasta Preradovićevom ulicom gostovao je Maroje Mrduljaš, arhitekt, teoretičar i kritičar arhitekture, profesor na Arhitektonskom fakultetu i jedan od autora hvaljene serije Betonski spavači. S novinarkom Mirelom Pejaković Levstek razgovarao je o urbanističkom planiranju i stanovanju u zagrebačkim naseljima, potencijalu za revitalizaciju postojećih prostora, o centru grada koji ima sve manje stalnih stanara, kao i o mjestu Preradovićeve ulice u identitetu Zagreba.
Komentirajući simbolički i prostorni značaj Preradovićeve, Mrduljaš ističe njezinu važnu ulogu u svakodnevnom životu grada:
„Nalazimo se u samom centru Zagreba, u najužem središtu Donjega grada. Preradovićeva ulica je jedna od važnijih i eksponiranijih ulica – vodi na Cvjetni trg i prati glavne pješačke tokove. Kroz nju svakodnevno prolaze i putnici i stanovnici i oni koji tu rade. Zato je sigurno snažno prisutna u mentalnoj slici grada. Na kraju krajeva, Donji grad je jedan od ključnih nositelja urbanog identiteta Zagreba, što ga čini važnim i u simboličkom i u funkcionalnom smislu.“
Osim o Preradovićevoj, bilo je riječi i o širem urbanističkom kontekstu, koji Mrduljaš godinama istražuje kroz različite projekte – među kojima se izdvaja dokumentarna serija Betonski spavači, posvećena modernoj arhitekturi Hrvatske i bivše Jugoslavije.
Jedna od građevina o kojoj se govori u seriji je i zagrebački Velesajam – nekadašnji simbol gradskog napretka, koji danas djeluje zapušteno i zaboravljeno.
„Ne bih to gledao tragično – jednostavno, sajmovanje se promijenilo. Živimo u digitalnom dobu, a interes se sveo na nekoliko globalnih sajmova. S promjenom geopolitičkih okolnosti, zagrebački Velesajam je, gotovo pa neizbježno, izgubio svoj nekadašnji značaj. Dobar dio Velesajma je zaštićen kao kulturno dobro, i samim tim se ne može rušiti. Te paviljone treba sačuvati, obnoviti i dati im novi život. Zagrebački Velesajam je jedan od arhitektonski najzanimljivijih prostora u gradu. To je kolekcija autorskih ostvarenja – hrvatskih i međunarodnih autora. Imamo talijanski paviljon, bivši sovjetski, kineski (koji je u relativno dobrom stanju)… To je kozmopolitski prostor koji mnogo priča o povijesti našeg grada.“
Govoreći o Velesajmu, otvorilo se i pitanje šire slike Zagreba – njegovih naselja, urbanog rasta i nedostatka planske povezanosti:
„Zagreb je zapravo mozaik različitih urbanih fragmenata, ali bez međusobne povezanosti. Primjerice, stara naselja između Vukovarske i Save imaju ruralni šarm, ali se narušavaju prevelikim zgradama na premalim parcelama. Slično je i s Trešnjevkom, nekad radničkom četvrti, koja danas izgleda kao stihijski prenapučen kaos. U Novom Zagrebu, nasuprot tome, vidi se kako se nekoć gradilo planski, kao ozbiljan društveni projekt. Danas svaki kvart – bilo Gajnice, Dubrava, Sesvete ili Zaprešić – ima svoju priču, ali nedostaje kontinuitet i poštovanje morfologije prostora.“
Posebno se osvrnuo na današnju investitorsku logiku i slabljenje uloge urbanista:
„Investitori često optužuju urbaniste da žele da sve izgleda kao centar grada, dok su oni usmjereni na maksimalni profit – što više kvadrata na što manjoj parceli. Živimo u kapitalizmu, ali problem je što se razvoj grada gotovo nimalo ne regulira. Investitori rijetko imaju snagu ili interes da grade čitave cjeline. Za razliku od planske gradnje u socijalizmu, danas se grade pojedinačne zgrade koje međusobno ne komuniciraju. A ono što grad zapravo čini gradom – javni prostor, infrastruktura, ideja cjeline – potpuno izostaje. Gradimo zgrade, ali ne gradimo grad. I to je, nažalost, tragično.“
Jedan od najupečatljivijih primjera urbanističke disfunkcije vidi se upravo u središtu Zagreba:
„Kad prođemo Cvjetnim i krenemo Ilicom, vidimo zanimljiv kontrast – ulice su pune života, a stanovi i lokali prazni. To je paradoks centra Zagreba: prizemlja su puna ili potpuno prazna, a cijeli Donji grad djeluje kao neka vrsta sablasnog ‘spavača’.“
Zaključno, Mrduljaš poručuje da grad ne mora uvijek rasti, ali mora znati obnoviti i osmisliti ono što već ima:
„Često putujem Europom i nigdje nisam vidio toliko praznine i zapuštenosti u srcu grada. Zagreb prednjači po osjećaju tjeskobe i neiskorištenosti prostora. Zagreb ne treba nužno graditi novo – i u postojećim dijelovima ima prostora za poboljšanje kvalitete života.“
Podcast Preradovićevom ulicom možete slušati na Radio Privredniku (OVDJE), kao i na platformi SoundCloud i na našem YouTube kanalu u nastavku.
Prvu sezonu podcasta poslušajte OVDJE.
Podcast je realiziran uz financijsku podršku Grada Zagreba.
