U novoj epizodi podcasta Pravo glasa gostovao je Branko Lazarević, bivši policajac i šef ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke, novinar i publicist. Lazarević je službu u policiji započeo 1971. godine, a vrhunac karijere imao kao šef odsjeka za očevid zagrebačke policije, voditelj ekipe koja je izlazila na mjesta najtežih zločina. Uz to, radio je kao novinar u gotovo svim važnijim hrvatskim listovima i autor je šest knjiga, dok je sedma upravo u pripremi.

Kroz razgovor s novinarom Sašom Kosanovićem govorio je o službi u policiji, o ratu i međunacionalnim odnosima, o svom svjedočenju na haškom sudu na suđenju Milanu Martiću, o ranjavanju, o slučaju obitelji Zec, ali i o svojim knjigama i novinarskom radu.

Lazarević se prisjetio početaka karijere, naglasivši da među kolegama nikad nije osjećao nacionalne podjele. Kao Srbin u zagrebačkoj policiji, cijeli je rat proveo na dužnosti šefa odsjeka za očevid. U vremenu kada su mnogi Srbi bili otpuštani iz policije, on je opstao zahvaljujući profesionalnosti i podršci nadređenih. „Radio sam puno, učio sam puno, i možda sam zato ostao,“ kaže.

Godine 1991., ispred policijske zgrade, Lazarević je ranjen u leđa. Unatoč tome što je bio na dužnosti, proglašen je civilnom žrtvom rata. „Bio sam na zadatku, a proglasili su me civilom. Ni danas mi to nije jasno,“ kaže, dodajući da već više od tri desetljeća vodi spor s državom kako bi ispravio tu nepravdu.

Posebno se osvrnuo na slučaj obitelji Zec, u čijem je očevidu sudjelovao. Prisjetio se potresne scene s Adolfovca, gdje su pronađena tijela majke i trinaestogodišnje Aleksandre Zec. „Bio sam tamo, rukovodio očevidom, i sve sam to opisao u knjizi,“ kaže. U razgovoru je otkrio i detalj koji ilustrira moralni slom tog vremena: žena, izbjeglica iz Vukovara, tražila je da se ubojice počaste ručkom. „Bez obzira na to što je rekla da treba pobiti i djecu, rekao sam – ako hoće počastiti, neka počasti. Ali sam rekao: ‘Ne treba ničije dijete ubiti.’“

Govoreći o poraću, Lazarević je kritizirao neprocesuiranje zločina nad srpskim civilima i miniranja kuća. Dodao je kako je i sam čuo priznanje policajca da je sudjelovao u miniranju kuća.

Nakon umirovljenja, Lazarević je nastavio raditi kao novinar i pisac. Pisao je za Večernji list, Arenu, Slobodnu Dalmaciju, Vjesnik, a godinama je spajao obitelji razdvojene ratom. „Spojio sam policijsko znanje i novinarsku znatiželju. U dva slučaja pronašao sam ljude za koje su svi mislili da su mrtvi.“

Posebnu je pažnju posvetio knjigama o poznatim slučajevima – o prvom hrvatskom serijskom ubojici Vinku Pintariću, o granatiranju Zagreba 1995., a nova knjiga donosi priču o provalniku Josipu Mahovliću sa Žumberka, kojeg je kasnije pomagao i hranio.

Podcast Pravo glasa možete slušati premijerno ponedjeljkom u 12 sati na Radio Privredniku (ovdje), kao i u repriznim terminima vikendom.

Podcast možete poslušati i na platformi SoundCloud, kao i na našem YouTube kanalu u nastavku.