Zašto je Mladenović uopće zaslužio svoju ulicu svojevremeno je objasnio Marin Knezović tadašnji predsjednik Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova.
„Popularna kultura 80-ih vodi živahan zagrobni život koji prati veliki medijski i općenito kulturni utjecaj. Zato nazvati neku ulicu, trg ili park po Milanu Mladenoviću znači dati i priznanje jednoj epohi, jednoj mladosti i jednom načinu razmišljanja brutalno zatučenom tijekom 90-ih godina“, elaborirao je Knezović. No, ideja je odmah dočekana na nož, i to upravo od stranke koja je devedesetih svojski djelovala u cilju da se „jedan način razmišljanja brutalno zatuče“. HDZ-ova vijećnica u zagrebačkoj gradskoj skupštini, Margareta Mađerić najglasnije je napadala ovu ideju.
„Članovi EKV-a imaju ovisničku prošlost pa bismo generacijama koje dolaze poslali lošu poruku“, ponavljala je Mađerić, smatrajući kako je činjenica da je ovaj veliki muzičar rođen u Zagrebu nedovoljna da bi mu se iskazala ikakva počast. Javnost je uvjeravala i da EKV nikad nije bio popularan u Hrvatskoj, niti je u toj zemlji, a samim time i u Zagrebu, ta grupa imala ikakav značaj.
No, ono što nije izrečeno, a što, možemo otvoreno posumnjati, HDZ-u nije bilo po volji je to da su Mladenovića, unatoč činjenici da mu je majka Hrvatica, oni percipirali ne kao muzičara, već tek kao Srbina, a takvi su, zna se, nepodobni.
HDZ, ipak, nije uspio spriječiti imenovanje te je Milan Mladenović dobio svoju ulicu, a s obzirom koliko je buke dizano vrlo je zanimljivo vidjeti kako izgleda „sporna“ lokacija koja tek podsjeća na ulicu. Danas se na ne tako davno izgrađenom komadu asfalta nalaze jasno vidljive table s natpisom „Ulica Milana Mladenovića“.
Ta je četverotračna cesta dugačka tek četrdesetak metara i u njoj ne postoji niti jedan objekt. Na njenom završetku ostavljeno je nekoliko hrpi smeća, prije kojih ulica naglo zavija i postaje Ulica Karla Metikoša, u kojoj postoje dva trgovačka centra te se podiže nekoliko stambenih zgrada.
Google maps ulicu nije niti registrirao, a prava je rijetkost sresti nekoga tko hoda njenim trotoarom. Nakon desetak minuta ipak susrećemo dvije starije gospođe u šetnji i odlučujemo provjeriti znaju li u kojoj su ulici.
„Ne znam. Zar ovo ima ime?“, pitanjem odgovara jedna od gospođa, „vjerojatno su ove table s natpisom postavljene tek nedavno pa ih nisam do sad primijetila“. Interesiramo se potom znaju li tko je Milan Mladenović.
„Nije mi poznato to ime“, odgovora jedna dok se druga dvoumi, tvrdeći da je čula, ali se ne može sjetiti točno tko je. Pitamo i znaju li da je lijevo Ulica Karla Metikoša i znaju li tko je bio Metikoš.
„Gle stvarno“, komentiraju gledajući u tablu s natpisom. No, priznaju da ne znaju niti tko je Karlo Metikoš. Pet minuta kasnije u susret nam dolazi mladić u svojim dvadesetima na biciklu. Presrećemo ga s pitanjem zna li tko je Mladenović. Ne zaustavljajući se u prolazu samo dobacuje – „Naravno da znam“.
Inače, pri imenovanju se pazilo da se ne preimenuju već postojeće ulice, jer bi to stanovnicima tih ulica donijelo neprilike u vidu mijenjanja dokumenata, nego da se Mladenovića i Metikoša „počasti“ sasvim novim ulicama, a plan je i da sve novoizgrađene ulice u ovom dijelu grada također ponesu imena muzičara.
Podsjetimo, Mladenović je rođen u Zagrebu 21. rujna 1958. godine, a šest godina kasnije odlazi u Sarajevo, da bi se nakon nekoliko godina ponovno preselio, ovaj put u Beograd, gdje postaje jedna od ključnih osoba novog vala, krenuvši od benda Limunovo drvo, preko Šarla Akrobate, do njegovog najplodonosnijeg razdoblja u Ekatarini Velikoj. Umro je 5. studenog 1994. godine. Već ranije je “dobio” ulice u Podgorici i Beogradu, gdje osim ulice u predgrađu njegovo ime nosi i plato pred Domom omladine.
Izvor: Lupiga, autor: Ivor Fuka
