Rat u Ukrajini i dalje traje, uz neizmjerne ljudske i materijalne žrtve. Da li se on mogao spriječiti i da li se danas može zaustaviti? Kako riješiti netrpeljivosti među različitim političkim, nacionalnim i vjerskim grupama po svijetu, u kojem gloženju Balkan nimalo ne zaostaje? Da li bi dobar suživot Hrvata i Srba, onaj na lokalnom nivou ponegdje u Hrvatskoj, mogao biti pozitivan primjer da različite zajednice mogu živjeti u miru i toleranciji? O svim ovim teškim pitanjima razgovaramo sa sveučilišnim profesorom filozofije iz Rijeke Nenadom Miščevićem.
Današnji rat u Ukrajini čini se da je centralno mjesto krize modernog svijeta. S druge strane, očajnički se pitamo zašto se taj rat uopće morao dogoditi. Kako vi na njega gledate?
Prva stvar koja mi pada na pamet u vezi toga rata je sjećanje na moje bavljenje prije dosta godina onime što se događalo u arapskom svijetu. Ta katastrofa tzv. arapskog proljeća i njegove posljedice, mislim na situaciju u Iranu i Saudijskoj Arabiji, kao i na pojavu tzv. Islamske države (ISIL) i slično, završila je tako da je u prvom redu Evropa vidjela da se u njenom neposrednom susjedstvu zbivaju vrlo dramatični događaji. Bio sam sklon za sve optužiti Amerikance, ali tko god bio kriv, to je objektivno bila velika tragedija, koja se samo pojačavala s tim velikim valovima izbjeglica sa srednjeg istoka. To mi se nekako činilo najgorim scenarijem u životu koji smo do tada poznavali. Nije mi padalo na pamet da će uslijediti još puno gori ratni konflikt u srcu te iste Evrope. Taj rat zapravo govori o tome da mi u Evropi nemamo osiguran nikakav mir ni napredak, nego na svakom koraku može puknuti nešto tako strahovito i jezovito.
Rat kojem se (ne)nazire kraj
Odakle nemoć svijeta koji, čini se, ne može ili neće sav taj užas zaustaviti?
Glavne vijesti su koliko je Zapad dao Ukrajini municije i da li Rusija ima isto toliko oružja. To nije način da se taj rat zaustavi. Što se tiče samoga rata, negativni faktor je struktura moći u Rusiji, u kojoj Putin kontrolira sve poluge vlasti. Jednostavno rečeno, kada on napravi nešto pametno, onda je sve u redu, ali kada on napravi grešku, onda je sve grozno. Njegova odluka za rat, naročito trajanje i način izvođenja toga rata, pokazuje da je prijeđena točka nakon koje za Putina više nema uzmaka. U takvoj situaciji teško je govoriti o planovima za završetak toga rata.
Kada je rat počeo u februaru prošle godine stvoren je već u prvim danima narativ o apsolutnoj odgovornosti Rusije zbog agresije na Ukrajinu. Mjesec dana kasnije javio se papa Franjo, osudom te invazije, ali i s pitanjem: „Što NATO ima lajati pred vratima Moskve?“, želeći reći da se NATO preko Ukrajine želi širiti do granica Rusije.
Samo jedan komad Putinove agresije na Ukrajinu objašnjiv je opasnošću NATO saveza po Rusiju. Međutim, namjere NATO pakta ne opravdavaju opseg i težinu ruske reakcije. Drugo, pripojenje Krima Rusiji 2014. godine nije bio odgovor na prijetnje NATO-a. Papa i ja bismo se složili da su između NATO prijetnji i ruske agresije na Ukrajinu postojali mogući koraci koji se nisu dogodili. Primjer za to su Švedska i Finska, koje su dugo čuvale svoj neutralni status, a sada očajnički žele ući u NATO. Papa je u pravu kada kaže da je postojao način da se odgovori nježnije i miroljubivije na NATO prijetnju. Dakle, i NATO je kriv što je do svega toga došlo, ali glavni krivac za intenzitet problema i činjenicu da sada govorimo o pravom ratu jest Putin.
Američki znani filozof Noam Čomski u tekstovima koje je objavljivao u posljednje vrijeme tvrdi da je u najmanju ruku odgovornost za ovaj rat podijeljena. Što se tiče njegove zemlje, Amerike, on kaže da je ona odgovorna utoliko što je ona uvijek bila agresivna i čitavo vrijeme u svojoj povijesti je vodila u biti osvajačke ratove, u cilju globalne dominacije.
Pristup Noama Čomskog je racionalan i on ukazuje na složenost tog konflikta, ali kod ovog rata vidimo čudnu situaciju da imamo zemlju koja je napala i u tom smislu prebacivanje odgovornosti na Ameriku je malo problematično. Noam Čomski spada u grupu lijevih intelektualaca, u koju i ja spadam, i toj grupi je teško uživjeti se u situaciju da Rusija danas više nije sovjetska država i da ovo više nije sukob SSSR-a i imperijalista. Tako se onda želi naglasiti američki imperijalizam, a zaboravlja se da je oko ovog rata aktivniju ulogu imala Rusija, a ne netko drugi. Uloga Zapada u ovoj situaciji je na žalost samo pristojno defanzivna. Ako gledamo pravo na vođenje rata, onda ga Ukrajina ima kao napadnuta zemlja. Rusija ga nema. Ako gledamo način kako se vodi rat, Rusija krši sva pravila vođenja rata i ne može to opravdavati američkom prijetnjom.
Ipak, Noam Čomski, kritizirajući također i Rusiju, govori da je Amerika u napadu na Irak puno više kršila ratna pravila rata nego Rusija u Ukrajini. Pitanje pak vezano za vrijeme prije ovoga rata glasilo bi zašto Minski sporazumi iz 2014. godine, u kojima su sudjelovale Ukrajina, Rusija, Francuska i Njemačka i koji su trebali urediti odnose ukrajinskog i ruskog stanovništva na istoku Ukrajine, nisu uspjeli?
Ne znam. Moguće je da je to bila situacija kada ni jednoj strani nije bilo dovoljno stalo da dođe do mira. Rusija se pozivala na interese ruske manjine u Ukrajini, ali mi se čini da je Rusiju puno više strateški zanimao Krim nego istočna Ukrajina. Ukrajini nikako nije odgovarao taj sporazum, jer se bojala da će se ti krajevi na istoku izdvojiti od Ukrajine, a Evropa nije bila dovoljno odlučna da insistira na provedbi sporazuma. Mislim da je to bio dobar sporazum, ali nije bilo dovoljno onih koji bi se založili za njegovu realizaciju.
Intelektualci su se često javljali svojim kritičkim glasom u sličnim situacijama. Danas kao da se njihov glas ne čuje.
Moj odgovor je jako pesimističan. Gledao sam što danas lijevi autori pišu i pomislio sam, kada bih ja bio neki nobelovac sa svjetskim autoritetom, što bih ja povodom ovog rata s grupom prijatelja napisao. Što je to što bismo mogli predložiti, što Zapad ne čini? Ono što ja vidim od naših ljevičara do Pape je pozivanje na pregovore. Ali kako pregovarati ako Putin ne želi odustati od Krima i od istočne Ukrajine, a Ukrajina im ta područja ne želi predati. Ukrajinci se sigurno pitaju: gdje da stanemo, što da žrtvujemo? U doba rata u Hrvatskoj ja bih odmah rekao žrtvujmo Krajinu, ali u slučaju Ukrajine Krim nije Krajina. Historijski je prilično jasno da je Krim dio Ukrajine, za koji je ona više puta u toj povijesti ratovala. Loša strana u mogućim pregovorima jest što ne vidim dobru platformu za te pregovore, oko koje bi se dvije strane mogle naći za stolom. Bojim se da je rat toliko odmakao da u ovom času nema srednjeg puta, pa onda kao kritički intelektualac ne znam što bih ponudio. Vraćanje odrednicama sporazuma iz Minska bilo bi dobro polazište za pregovore, ali to bi značilo da bi se Rusija morala povući iz Ukrajine. Pitanje je da li ona to u ovom trenutku želi.
Riječki multikulturalizam
Svijet je postao krajnje opasan ne samo vezano za Ukrajinu, već se čini da on i na drugim dijelovima puca po šavovima.
Ja imam osjećaj na što to globalno pucanje po šavovima ukazuje. Krenuo bih od Slavoja Žižeka i njegovih prijatelja i uzora, među koje spada, na primjer, i teoretičarka Šantal Muf, koji su jako hvalili tu mogućnost da svijet postane multipolaran, za razliku od svijeta u kojem smo odrasli, koji je bio bipolaran. Sada se dogodilo da je svijet s Amerikom, Rusijom i Kinom postao multipolaran i s još nekim tko bi se tu mogao priključiti i trenutno vidimo kako takav multipolarni svijet funkcionira. On funkcionira užasno loše. Bipolarni svijet je bio loš, a ovaj multipolarni nije sposoban suočiti se s mnogim problemima, od političkih pitanja, do problema razvoja tehnologije, s ekološkim nedaćama i tako redom.
Što bi onda bilo rješenje za svijet danas?
Jedina alternativa za koju ja vidim da bi mogla funkcionirati jest kozmopolitizam, u kojem postoji raznolikost manjih zajednica s vrlo smanjenim autoritetom. To je aranžman koji bi trebao blokirati mogućnost raznih ukrajina, što vrijedi i za opasnu mogućnost kineskog osvajanja Tajvana, napetost u dalekoistočnim morima, Bliski istok i slično. Kako bi trebali izgledati odnosi između relevantnih malih zajednica? Moj stari prijedlog glasi da bi ti odnosi morali počivati na jako otvorenom multikulturalizmu među tim narodnim grupama i na kozmopolitizmu kao općem principu. Ako bi bio prihvaćen samo kozmopolitizam, a unutar određenih zajednica bi postojale zatvorene nacionalne grupe, suprotstavljene jedne drugima, to ne bi valjalo. Multikulturalizam i kozmopolitizam moraju ići u paketu.
Kako taj odnos nacionalnih grupa, multikulturalizma i kozmopolitizma izgleda, na primjer, na Balkanu?
Na Balkanu imamo smiješnu i poučnu situaciju da se vrlo male kulturalne grupe ponašaju kao nacije. Jako dobar primjer su Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Nekome tko to gleda sa strane nije jasno kako se, na primjer, zajednica od nekoliko stotina hiljada ljudi u Crnoj Gori može postavljati kao nacija i tražiti konflikt na istom prostoru s istom takvom grupom slične veličine. Naša regija je primjer koliko je očajnički potrebna otvorena multikulturalnost. Njegoš u „Gorskom vijencu“ govori o krstu i polumjesecu kao nepomirljivim simbolima koji konstituiraju svatko svoj identitet. „Luna i krst, dva strašna simvola – njihovo je na grobnice carstvo. Sljedovat im rijekom krvavomu lađici grdna stradanija, to je biti jedno ili drugo“, piše Njegoš. Ako imaš pravoslavno carstvo i otomansko carstvo, onda se te riječi još mogu razumjeti, ali ako danas imaš dvije grupe, svaka s manje od petsto tisuća stanovnika na jednom malom prostoru, onda takva nepomirljivost izgleda luđački. Ako povijest Balkana čitamo kritički, onda ćemo doći do zaključka koliko je zatvorenost pojedinih kulturnih grupa besmislena. Taj princip multikulturalnosti treba proširiti s tristo hiljada stanovnika na tri milijarde.
Kako bi test multikulturalizma izgledao na primjeru Hrvata i Srba u Hrvatskoj?
Dobar primjer za uspješne odnose među kulturnim i narodnim zajednicama jest grad Rijeka, koja je decenijama lider u njegovanju takvih odnosa. Odmah nakon posljednjeg rata vi ste mogli vidjeti ljude talijanske ili srpske narodnosti ili ljude iz miješanih brakova na istaknutim položajima u Rijeci, u kojoj je većinska zajednica pretežno po nacionalnosti hrvatska. Ono što je važno jest da se u Rijeci nikada nisu za ozbiljno uzimale te jake nacionalne pripadnosti. Kada sam bio član gradskog odbora za manjine u Rijeci, tada sam bio svjedok situacije da su predstavnici talijanske zajednice davali kao pomoć novac romskoj zajednici koja taj novac nije imala. Multikulturni odnosi mogu funkcionirati i u takvoj atmosferi se problemi mogu rješavati. Riječki multikulturalizam trebalo bi uzeti kao model za cijelu Hrvatsku.
