Ugledna profesorica zagrebačkog Pravnog fakulteta i kandidatkinja predsjednika Republike za predsjednicu Vrhovnog suda, Zlata Đurđević, nije uspjela pridobiti potrebnu većinu u Hrvatskom saboru za izbor na čelno mjesto sudbene vlasti. Takav scenarij bio je očekivan. Već nekoliko mjeseci otvorena je fronta između predsjednika Zorana Milanovića kao predlagača i premijera Andreja Plenkovića kao nositelja većine u Saboru. Đurđević je postala apsolutno neprihvatljiva HDZ-u onoga trenutka kada je pristala zaobići zakonom propisanu proceduru prijave na natječaj i prihvatila Milanovićevu izravnu kandidaturu. U tom trenutku su njene šanse da zasjedne na čelno mjesto inače disfunkcionalne pravosudne vlasti svedene na minimum. Sve ostalo bio je igrokaz u kojem su se dvije strane verbalno nadmudrivale, što je eufemizam za otvorena vrijeđanja i prozivanja između predsjednika države i Vlade.
Milanović je kandidaturu Zlate Đurđević u svojim istupima prikazivao kao ni više ni manje nego reformu pravosuđa, aludirajući da će ona s pozicije predsjednice Vrhovnog suda usmjeravati procese koji bi bili početak reforme sustava što već 30 godina slovi kao mračna točka hrvatskog društva. No takvo viđenje uloge predsjednika Vrhovnog suda ne može biti dalje od istine, pa se Milanovićeva operacija instaliranja Đurđević može promatrati samo kao njegova nepresušna želja da bude u središtu pozornosti. Ono što je propustio učiniti za vrijeme svog četverogodišnjeg mandata na čelu Vlade sada bi rješavao imenovanjem jedne osobe, u ovom slučaju predsjednice Vrhovnog suda. Naravno, istina je puno jednostavnija. Trakavica oko izbora šefa ovog suda samo je poslužila Milanoviću da se predstavi kao jedina opozicija HDZ-ovoj vladavini, pri čemu su mu Zlata Đurđević i njene neosporne znanstvene kvalitete poslužile za jednokratnu upotrebu.
No njen neizbor sam za sebe nije i neće predstavljati tragediju za hrvatsko pravosuđe, jer se njenim izborom, suprotno tvrdnjama predsjednika Milanovića, apsolutno ništa ne bi promijenilo. Hrvatsko pravosuđe je preduboka i premuljevita baruština da bi se iščistila sipanjem bokala bistre vode. Za njeno čišćenje postoji samo jedan recept, a to je kompletno isušivanje. Izbor Zlate Đurđević bio bi samo smokvin list u sustavu koji je nepopravljiv od samog početka, koji je premrežen političkim vezama i koji se ne može tako lako promijeniti, barem ne bez velike političke volje i zakonodavne sile.
Kriza u funkcioniranju pravosudnog sustava svoje korijene, kao i mnoga druga zla, ima u 1990-im godinama, a danas vlada potpuno nepovjerenje u pravosuđe. Za razliku od zemalja europskog sjevera, gdje više od 80 posto građana vjeruje u sudstvo, kod nas su te brojke okrenute naopačke. Tako u Hrvatskoj 80 posto građana ne vjeruje sudovima i sucima. Uzroci za takvo stanje poznati su svim političkim akterima, kao i činjenica da se pravosuđe ne može reformirati na bezbolan način, već političkim slomom pokrovitelja ovakvog pravosudnog sustava praćenim zakonodavnim reformama, što bi jednom za svagda slomilo sve koruptivne veze i kanale koji su iskopani i probijeni u posljednjih 30 godina. Kada Milanović govori da je pravosuđe HDZ-ovo, on je u pravu, jer je nastalo kao projekt Tuđmanovog HDZ-a temeljem čistki nepoćudnih kadrova, provođenjem zakonodavnih vratolomija i kršenjem Ustava. Sudovi i danas, kako su i zamišljeni 1990-ih, čine samo dodatnu strukturu transmisije u lancu provedbe odluka donesenih u središtima političke moći, kako to definira poznati profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Alan Uzelac. Pravosuđe je 1990-ih temeljito očišćeno od svake neovisnosti i integriteta. Suci koji su bili autoritet otvoreno su otjerani ili im je na drugi način dano do znanja da se u novom sustavu na njih ne računa. Takvo je pravosuđe, nakon što je temeljito očišćeno od struke, moralnog i stručnog autoriteta, integriteta i svijesti o vlastitoj društvenoj odgovornosti, konzervirano. Oko njega je izgrađen zid nedodirljivosti, a nizom zakona zaštićeno je od utjecaja izvana. U prijevodu, tadašnja vlast provela je svoju pravosudnu revoluciju, ovladala procesima imenovanja sudaca i svih sudskih tijela i nakon toga, pod izlikom zaštite neovisnosti pravosuđa, pretvorilo hrvatsko pravosuđe u bastion u koji je nemoguće ući bez velike borbe.
Upravo na taj bastion, koji se gradio desetljećima, u kojem se sudačka dužnost prenosi unutar obitelji, klanova, loza i koji nijedna vlast nije ni pokušala urediti, Milanović sada junački šalje jednu jedinu osobu, s tvrdnjom da time započinje reformu pravosuđa. Koliko je ta njegova priča ozbiljno shvaćena pokazali su mu i njegovi dojučerašnji stranački kolege na sam dan glasanja – za izbor Zlate Đurđević glasalo je samo 37 zastupnika. Ostali se nisu ni pojavili, pokazavši pravu snagu i utjecaj predsjednika Republike.
