Koliki samo put mora da je u životu prešao Milovan Danojlić (1937–2022). Tako bi se reklo već na prvi pogled kad se uzmu dve krajnje točke njegova života, mjesto rođenja i mjesto gdje je završio svoje postojanje na zemlji, golemi raspon od rodnih Ivanovaca kod Ljiga, uopće od njegove zapadne Srbije i Šumadije, preko Beograda pa do Francuske, Pariza i Poatjea – i nazad. Ne misli se ovdje jedino na fizički prostor, naravno, kad se govori o tome životnom putu, nego na razliku i kontrast između ovih toposa koji stoje kao metafore za izdizanje iz skučenih, provincijalnih okolnosti, odnosno za kasniji razvoj ličnosti i autorstva, redom građenih u velikim centrima, čega su simbol potonji gradovi i zemlje. Ali bi se isto tako, mjereno samo po toj logici, potpuno pogriješilo. Ima, naime, ljudi i umjetnika koji, gdje god bili rođeni, nose u sebi naročitu i neospornu svjetskost, širinu, a s njome i prefinjenost i odsustvo svakog provincijalizma. Milovan Danojlić, pjesnik par ekselans naše kulture i potpuno jedinstven autor, neusporediv glas naše književnosti, spadao je u takve rijetke pojave. U kulturi punoj predstavnika naopake logike, u kojoj pisci iz manjih sredina što više pisali o velikim centrima, to se provincijalnije doimaju, Mića Danojlić uspio je da obrne taj princip i praksu. Pišući u dobrom dijelu svoga opusa i o varošicama Srbije, čak i o rodnom selu kao posebnom lokusu svoga postojanja, s vlastite širine, izuzetnog poznavanja jezika, svjetskih književnosti, erudicije u koju je spadalo poznavanje čak filozofije i humanističkih nauka, djelovao je potpuno svjetski, a u tome i neusiljeno i zapanjujuće rafinirano, u silno elegantnom stilu, pjesničkom i proznom, kao i u životnim nazorima.

Milovan Danojlić u tom smislu će ostati zapamćen – a već za života tako institucionaliziran – najprije kao pjesnik, u luku od lirizma i kasne moderne prve zbirke „Urođenički psalmi“, s kraja pedesetih prošlog vijeka, do poezije za djecu, u čemu je, ako se dozvoli, bio još vrsniji. Tako, njegova danas klasična pjesma „Kako spavaju tramvaji“ jedna je od najnježnjijih, no, mnogo teže, ujedno od poetski, prozodijski, stilski najelegantnijih pjesama čitave naše poezije. Ipak, neka se dozvoli u tužnoj prilici i jedna „jeretička“ misao. U golemoj bibliografiji, Danojlićevom pjesničkom opusu kao glavnom dijelu brojnošću parira i prozno, esejističko, publicističko i prevodilačko stvaralaštvo (u potonjem, za nekoliko generacija nezaobilazni prijevodi, posebno engleskih titana modernizma Jejtsa, Eliota i Paunda, ali i onih s francuskog, Bodlera i Siorana). No, velikom broju poetskih zbirki unatoč, našu je književnost i kulturu Danojlić iznad svega zadužio prozom – točnije s dva upravo veličanstvena romana. To što su oba gotovo zaboravljena ili izgurana, ne mijenja ništa na stvari: pošto im, nažalost, u mnogim dijelovima onoga što govore vrijeme ide na ruku, jednom će ih kakav dobar čitalac (a takvih je malo uvijek) sigurno negdje otkriti, a te će ga dvije knjige onda po pročitanom bez sumnje promijeniti, kao što su mijenjale neke od nas. Najprije je bila najbolja pikareska jugoslavenske književnosti, roman „Kako je Dobrislav protrčao kroz Jugoslaviju“ (1977) – ujedno najbolja knjiga o tome štо znači biti pjesnik (čak, ili baš zato možda, i kad je glavni lik izrazito loš pjesnik). A onda, nekoliko godina kasnije došao je i čudesni, zastrašujuće vidoviti epistolarni i (post)emigrantski roman „Dragi moj Petroviću“ (1986). Sve što je poetski i poetički, prozno i esejistički, misaono i razumski, ali i politički i društveno, kao slobodan, antitotalitarni, demokratski um Milovan Danojlić stekao do tada, kao da je ugradio u te dvije knjige – prvu o vlastitom pozivu, o pjesništvu i književnosti, a drugu, anticipatornu, o nama, svima ovdje na ovom nestalnom južnoslavenskom prostoru, i ključnoj temi kao usudu – o emigraciji, dakako. Danojlić je otišao u mirnodopsko vrijeme u Francusku, umoran od napetosti i tenzija koje je osjećao nepogrešivo i prerano – osjetivši dolazak loših vremena, nacionalnih tenzija i zamor raznim vrstama „meke opresije“, fiksirajući sve tamo gdje pisac najbolje vidi: u jeziku i pismu. Tako, pred sam sumrak sistema i zemlje ostavio je nezaobilaznu publicističku knjigu „Muke s rečima“, koju bi i danas (možda naročito danas!) trebalo davati „na recept“ svakome tko se bavi pisanjem i javnim govorom.

Zanimljivo: poput nekolicine najboljih kolega koji su pisali angažirano i u opoziciji sistemu, kad se krajem osamdesetih ukazala sloboda govora i pisanja – nije znao šta s njom. Okliznuo se, opasno i neoprezno, i brzo došao k sebi. Svejedno, ostala je nepotrebna greška koja je nekako upadljivo smetala kao i uvijek kad uman, razborit čovjek i vanredno inteligentan autor pogriješi. I ono briljantno epigramatsko pisanje u romanima, a kakvom teži inače gotovo svaki pisac, kao da je naglo zakazalo. Iz toga, pokazat će se da je, iako sve više slavljen i priznavan, uz gomilu najvažnijih nagrada i članstvo u Akademiji, najbolja djela zapravo napisao „kad mu je bilo najteže“, u autoritarnom sistemu koji je imao mnogo mana i cenzura, ali je, paradoksalno, pazio svoje umove i umjetnike.

Milovan Danojlić nije bio čovjek ortodoksija, niti neumjerenih tvrdoglavosti, i s godinama kao da je postajao mekši i melankoličniji, ne razbacujući se gorčinama, koliko god patio nad nepravdama činjenim njegovoj zemlji, narodu i kulturi. A patio je zaista nad njima, i onda kad bi dolazio kući, i iz daljine, tamo odakle se pati drugačije i teže jer nema nikoga da razumije ili da za to mari. Zato je još gorča činjenica što se ostvario strah svih strahova svakog emigranta, i što je daleko od kuće umro jedan veliki pisac.

Zbogom, dragi moj Danojliću.