Prema posljednjem popisu stanovništva, u Beogradu živi oko osam hiljada građana hrvatske nacionalnosti. Od 2016. godine Hrvati, stanovnici Beograda, mogu se okupljati u Hrvatskom kulturnom centru, smještenom u samom srcu grada, na Studentskom trgu. Kako Hrvatski kulturni centar u Beogradu djeluje, kako ljudi hrvatske narodnosti žive sa svojim susjedima Srbima i drugima, razgovaramo s predsjednicom ovog društva rodom iz Dalmacije, pjesnikinjom Ljiljanom Crnić.

Možete li nam u kratkim crtama predstaviti Hrvatski kulturni centar u Beogradu, njegove dosadašnje kulturne aktivnosti i ciljeve?

Hrvatski kulturni centar u Beogradu osnovan je u dišpet svima onima kojima se diže kosa na glavi, kada čuju lepo, lipo, lijepo, kada čine fintu da ne razumiju hrvatski ili srpski jezik. Osnovan je da spaja i da predstavlja različitosti svih nacija bez obzira na jezik i vjeru. Četvoro entuzijasta, od osnutka 2016. godine: liječnik Mihailo Balić, kulturna aktivistkinja Ivana Vukov, Aleksandar Alač, glumac Beogradskog dramskog pozorišta u Beogradu i moja malenkost – novinarka i književnica Ljiljana Crnić, krenulo je s idejom da Hrvatski kulturni centar u Beogradu postane jednog dana kulturni centar svih Hrvata u Srbiji. S jedne strane Beograd je najvidljiviji samim tim što je glavni grad, a s druge, smatram da Hrvati iz cijele Srbije moraju imati takav jedan centar, kao što ga imaju Slovenci u srcu Beograda, Talijani, Španjolci, Nijemci i drugi. Svih ovih godina od osnutka do sada (osim u vrijeme korone) organizirali smo zavidan broj kulturnih dešavanja. Dovodili smo eminentna imena iz svijeta kulture: zborove, slikare, muzičare, književnike, što sve možete vidjeti na našem sajtu hkcbeograd.co.rs i na našoj fejsbuk stranici.

Lipota zavičaja

Kako živi Hrvatski kulturni centar u Beogradu iz dana u dan?

Prostorije u centru grada za koje smo se borili godinama, sada su formalno dodijeljene Hrvatskom nacionalnom vijeću u Republici Srbiji i zahvaljujući toj činjenici, mi sada možemo koristiti dio tih prostorija, u kojima organiziramo književne i likovne večeri. Prostor nije veliki i za neke ambicioznije akcije: kazališne predstave, koncerte i slično, snalazimo se preko prijateljskih veza i dragih ljudi. Preduzeće Jugoton – Kroacija rekords, tu u Beogradu, svesrdno nam pomaže, da ne govorim o Državnom uredu za Hrvate izvan Hrvatske u Zagrebu, Veleposlanstvu u Beogradu i Konzulatu u Subotici, bez kojih, uz sav naš entuzijazam, mi ne bismo mogli organizirati ni jedan kulturni događaj. Mi nismo dohodovna ustanova, ne naplaćujemo ulaznice, kao ni članarinu od naših članova. Kako je moguće platiti tri noćenja za 50 članova KUD-a „Petar Zoranić“ iz Zadra, koje mi želimo ugostiti u Beogradu? Dajemo sve od sebe, ali hvala Bogu pomažu i drugi.

Kako živi hrvatska zajednica u Beogradu, u svakodnevnim kontaktima s ljudima većinski srpskog porijekla i drugima?

Ako pitate kako mi živimo i radimo kao Hrvati ovdje u Srbiji, odnosno u Beogradu, odgovor je da mi živimo dobro. Nismo mi toliko međusobno različiti. I nemamo problema u komunikaciji. Dapače, mi imamo članove raznih entiteta u Hrvatskom kulturnom centru, a takva je i, nacionalno raznolika, posjećenost naših događanja. Što se mene tiče, recimo kao pisca, mogu reći da ja gdje god dođem na kakvo predstavljanje ili književnu večer, ovdje u Beogradu ili u Srbiji, dočekana sam s poštovanjem. Pozvana sam nedavno na pjesničke susrete „Orfej na Dunavu“ u Kostolcu i jedva čekam da tamo odem. Treba osjetiti tu dobrodošlicu, ne samo prema meni, jer tamo će biti ljudi iz cijelog svijeta. Ovdje u Srbiji, ja nikada nisam doživjela nikakvu nelagodu, ni kao žena rodom iz Hrvatske, ni kao pjesnikinja koja piše na dalmatinskom dijalektu, ni kao predsjednica Hrvatskog kulturnog centra u Beogradu.

Koliko vašu zajednicu hrane vlastiti kulturni korijeni u sredini u kojoj ona živi, a koliko korespondencija s kulturom različitom od vaše?

U Hrvatskom kulturnom centru u Beogradu svakako nas hrane naši korijeni. Slučajno smo u Hrvatskom kulturnom centru Aleksandar Alač i ja Hrvati pristigli iz Hrvatske, a drugi ljudi su predstavnici autohtonog hrvatskog stanovništva u samoj Srbiji. Umjetnike iz Hrvatske kao i Hrvate iz Srbije, dovodimo i predstavljamo kao predstavnike hrvatske kulture, što je zanimljivo ovdašnjim Hrvatima, a također je interesantno i domicilnom većinskom stanovništvu. Mi dajemo ruku svima i ne tražimo ništa za uzvrat. To je lipota nas iz Hrvatskog kulturnog centra u Beogradu. To se najbolje vidi na događajima koje organiziramo. Izraz koji dokazuje i objedinjuje radost i nas i publike na kraju takvih priredbi je – veliki aplauz.

Narodi na ovim prostorima prošli su razne tegobe, ponekad vrlo teške u protekle tri decenije. Koje je vrijedno iskustvo hrvatska zajednica u Beogradu i u Srbiji stekla nakon tih tegobnih vremena?

Hrvatska kulturna zajednica, kažu da nas ima preko 7.000 u Beogradu, i nije ovdje među dva milijuna stanovnika nešto baš vidljiva. Kao i svi Beograđani, članovi naše zajednice snašli su se u teškim vremenima kako tko je znao i mogao, pa su im i iskustva različita. One koje ja poznajem uklopili su se u sredinu i dijele sudbinu ovog naroda. Za sebe mogu reći da u tim ratnim, ludim vremenima, moj dalmatinski govor kada bih na primjer u pekari tražila „po kruva“ ili kada bih rekla „škužajte jel, mogu li nešto pitat“, ovdje je u Beogradu svugdje nailazio na podršku. Ovo nije marketinška priča, ovo je ono što sam proživjela. Ovdje sam više od 34 godine i ponavljam da nikada, nikada, nisam od ovih ljudi doživjela bilo kakvu nelagodu. Dapače. Evo još jednog primjera: kada smo prije par godina dočekali pjevački zbor iz Jelse, s Hvara, pivali smo zajedno na početku Knez-Mihajlove „Da mi je proći s tobom Mare“. Vi ne možete zamisliti koliko se odjednom okupilo svijeta i kakav je to frenetičan aplauz bio. Ljudi su išli za nama i molili nas da pjevamo još. Tada vam se od lipote diže kosa na glavi, ježite se, duša vam je puna, jer ste u nekoj drugoj zemlji i u nekom drugom gradu predstavili u najkraćih par minuta lipotu svoga zavičaja. To su ti divni momenti, kada se nenajavljeni pojavimo na Kalemegdanu, na putu za Skadarliju ili drugdje i ljude razveseljavamo dalmatinskim pjesmama. Ja govorim govorom moga kraja, tu i tamo mi pobjegne koja riječ na ekavici, ali ljudi ovdje kada čuju dalmatinski govor u pravilu – i to je divno – sjete se i neke svoje lijepe mladosti.

Grad pun duše

Vi ste gospođo Crnić pjesnikinja i spisateljica. Kako pulsira vaš umjetnički nerv u odnosu na mjesto u kojem živite i u odnosu na prostor iz kojeg ste potekli?

Status književnice imam i u Srbiji i u Hrvatskoj. Pišem na hrvatskom književnom jeziku, a i na dalmatinskom dijalektu, pa teme crpim i odavde i iz zavičaja. Sve zavisi od trenutka. Dovoljna je jedna riječ ili jedan pogled da se ja prešaltam iz ovog prostora ovdje u onaj tamo, u kraj iz kojeg sam potekla. Obično kad dođem na hrvatski granični prijelaz Bajakovo kažem „ja idem doma“, a kad dođem na srpski granični prijelaz Batrovci, kažem „ja idem kući.“ Mogla bih o zavičaju pričati i pisati danima i godinama, o svim ljepotama koje nosi moj zavičaj, o svim radostima i tugama, o bolima i ljubavima… Taj moj dalmatinski dijalekt, kao što rekoh, čuje se ovdje među većinskim stanovništvom jako pozitivno i sa simpatijama. Ljudi s oduševljenjem reagiraju, ne samo na književnim nastupima već i u svakodnevnom životu govorim dalmatinski. Nikada nisam drugačije govorila.

Koliko dugo živite u Beogradu?

U Beogradu živim više od 34 godine. Ja volim ovaj grad. Beograd je grad pun duše, grad različitosti, grad šarma, ako hoćete, svjetska metropola. Vikendom je Beograd zaista pun Splićana, ljudi sa strane, iz susjedstva, stranaca, jer ovaj grad ima što pokazati. Ovaj grad ne staje, živi 24 sata svih 365 dana u godini i ovaj grad vas ne gleda po krvnim zrncima. Ovdje ste ili čovjek ili niste, kao što uostalom možete naći i u drugim sredinama, ali ako ste čovjek, ovdje su vam sva vrata otvorena. Ja sam prije postala članica Udruženja književnika Srbije, a tek kasnije članica Hrvatskog društva pisaca, pa ako su ovdje u Srbiji smatrali da ja treba da uđem u tu krovnu udrugu pisaca, onda ne mogu reći da ovdje nisam dobro primljena i prihvaćena.

Jednom ste rekli da pišete o ljubavi, ali ponekad i iz ogorčenja. Kako se te dvije stvari slažu?

Naravno, trenutak određuje temu, a i ogorčena znam da budem. Ogorčena sam na nepravde u književnom svijetu, kako tamo, tako i ovdje. Ne podnosim razdvajanja Hrvata po bilo kom osnovu ovdje i licemjerstva mnogih bez pokrića. A ljubav, ona jest pokretač mog pisanja. Ljubav je čudo. Podršku imam u mojoj obitelji i na kraju sve se to lijepo složi u mojim knjigama.

Meša Selimović je u jednom svom romanu napisao kako je „čovjek uvijek na gubitku“. Vi ste napisali knjigu pjesama pod naslovom „Mašo me toga tare“, ili u prijevodu s dijalekta – mnogo me toga boli. Kada se podvuče crta, iz vašeg iskustva, da li je čovjek biće gubitka ili osoba od bogatstva?

Stih iz knjige „Mašo me toga tare“ je i istoimeni stih iz pjesme pod naslovom „Neću govorit sućuraški“, proizašao je iz nostalgije za zavičajem u nekim mojim raspoloženjima, ali – ja nisam uvijek takva. Po prirodi sam optimista i veseljak jer da nisam takva, zbog svih mojih bolesti, nostalgija, ljutnji, dišpeta, tvrdoglavosti, mene bilo ne bi. Čovik je osoba od bogatstva.