fbpx

Ida Prester: Pronašla sam se između mirnog Zagreba i razigranog Beograda

Ida Prester: Pronašla sam se između mirnog Zagreba i razigranog Beograda

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
Share on facebook
Share on twitter
Share on telegram
Share on whatsapp
„Kada nama u Hrvatskoj kažeš 'Srbija', prva asocijacija je rat, pa nakon toga dugo ništa, pa onda provod. Njima je prva asocijacija more, predivne uspomene prije rata, neka zapadna zemlja u kojoj se dobro živi. Nikad nisam u sedam godina, koliko sam tamo živjela, naišla na negativnu konotaciju“, kaže poznata pjevačica Ida Prester za P-portal

Vesela, nasmijana, iskrena, topla, otvorena… to je ukratko opis Ide Prester. Žena koja živi između dva grada, dve države, koja svojom glazbom podiže ljestvicu estetike, koju rado gledamo i slušamo na konferencijama i kongresima, koja iskreno pokazuje da nije lako balansirati između majčinstva i karijere, ali da se sve može postići.

Stoga na početku pitamo Idu – kako je živjeti na dvije adrese?

Sada nam je baza u Zagrebu, ali ja sam jednom u dva tjedna po par dana u Beogradu. Malo mi je naporno, pitam se kako mi se to da, pogotovo u ovoj situaciji epidemije korona virusa nema službenog prijevoza, bus više ne vozi, avion leti samo jednom tjedno – petkom, vlakovi su nefunkcionalni i prije korone. Ne usudim se voziti četiri sata buljeći u autoput najdosadnijoj cesti u svemiru i onda sam ovisna o bla bla car-ovima, a za to moraš biti panker, jer ne znaš kome ćeš sjesti u auto, tako da imam razne priče, situacije i dogodovštine koje sam prošla. Ali za takav život moraš biti otvoren. Koliko mi je fizički naporno, psihički mi jako paše, jer sam se kroz boravak i kroz život u Beogradu nekako sam se pomirila i s plusevima i minusevima oba grada koji su dosta različiti. Sada sam fokusirana na cool stvari, Zagreb je divan za familiju, za djecu, odgoj, prekrasne škole, čist, smiren grad, sve ono što prije nisam primjećivala. Ali malo je usporen i u depri, pogotovo nakon potresa, dok je Beograd lud, to je jedan ludi velegrad s užasno puno akcije posvuda. Par dana Beograda, pa se poželim Zagreba, odradim tu posao, pa se vratim u Beograd vidjeti prijatelje, uživati… Ja baš uživam, nekako sam se pronašla između ta dva grada.

Za sedam godina – bez negativne konotacije na Hrvatsku

Kako su te prihvatili u Beogradu? Naime, neki se plaše preseliti u drugi grad u istoj zemlji, a ti si se odlučila preseliti u drugu državu, i to u državu koja kod nekih u Hrvatskoj izaziva negativne konotacije.

Ja sam se bacila u to, ne razmišljajući, zaljubila sam se, odlučila da idem tamo, što mi bude – bit će, valjda ću se nekako znati snaći. Međutim, nisam imala prilike iskušavati svoje momente obrane, mene su tamo prihvatili tako fantastično, prirodno, toliko im je bio kompliment da netko iz Zagreba odlučio živjeti u Beogradu i divna im je bila priča. Shvatila sam za vrijeme boravka tamo da jedna stvar ide meni u korist, a to je tamo ljudi nemaju kolektivnu memoriju rata, moja generacija pa na niže to uopće ne percipira, kao da se rat nije dogodio. S jedne strane je bila medijska blokada, s druge strane to nije tabu tema. Kada nama u Hrvatskoj kažeš „Srbija“, prva asocijacija je rat, pa nakon toga dugo ništa, pa onda provod. Njima je prva asocijacija more, predivne uspomene prije rata, neka zapadna zemlja u kojoj se dobro živi. Nikad nisam u sedam godina, koliko sam tamo živjela, naišla na negativnu konotaciju. Došla sam u gotov život moga muža, samo sam uplovila i s te strane mi je bilo divno, ali imala sam druge probleme koji se tiču mog posla, honorari su tamo mali, manje me ljudi poznaje na taj način. Ali što se tiče političke situacije, meni je bilo divno.

Ida Prester
Ida Prester, foto: Jovica Drobnjak

Zašto ste odlučili živjeti u Beogradu do Rokova polaska u školu, a onda se preselili u Zagreb?

Mi smo nekako to planirali od početka, da će se to izmjenjivati i kada je došlo vrijeme za školu, mi smo odlučili da je nama tu puno lakše zbog toga što su moji mama i tata tu, unajmili smo stan u istoj ulici, a meni je radi posla neusporedivo bolje, imam više posla, više klijenata, honorari su puno veći. Bilo me je strah kada se vratimo da ću se morati izgrađivati ispočetka, ali nisam, moji klijenti su me dočekali objeručke, tako da mi je tu poslovno super. U Zagrebu sam otkrila smirenje, nakon beogradske hektike koja ti je super kad si mlad, ali kada dobiješ djecu prioriteti i kriteriji ti se promjene. Zagreb sada vrednujem kao fini, tihi, austrougarski grad sa suptilnim odnosima među ljudima i sada to vidim na drugačiji način. I Beograd mi je divan, ali možda u nekoj drugoj fazi života.

Kako su Roko i Rio prihvatili promjenu, iz Beograda u Zagreb?

Neprimjetno… možda zato što su dvojica, oni svaku promjenu doživljavaju kao tim, gdje nas bace tu smo kao familija. I prije su dolazili u Zagreb, posjećivali baku i didu, svako ljeto su u Rovinju, na Hvaru. Roko je krenuo u školu, nikog nije poznavao i od prvog trenutka je bila dobra energija, Rio ide u vrtić u istoj ulici i oni su se jako brzo s ekavice prebacili i sada pričaju purgerskije nego ja (smijeh) jer su često s mojom mamom koja je tvrda purgerica. Ja sada miješam, ali oni su puno talentiraniji i pričaju kao ja kada sam bila mala. Mi se jako trudimo da održimo vezu s Beogradom, učim ih ćirilicu, Roko sada čita ćirilicu kao i latinicu. Svaki slobodan praznik smo u Beogradu, tako da su i oni povezani između ta dva svijeta.

Koliko je pandemija promijenila tvoj život? Čitamo kako psiholozi upozoravaju da će ova pandemija ostaviti trajne posljedice na sve slojeve društva i da nitko nije imun na novi način života.

Sada sam se digla na noge, uspjela sam se mentalno pribrati. Na početku je bilo užasno, treći, četvrti i peti mjesec prošle godine nas je opalilo kao krpom. Moj muž i ja živimo od publike, jedino što znamo raditi u životu je biti pred mikrofonom, voditi evente, nastupati s bendom, a on ima restoran koji se zatvorio u pandemiji. Mi smo iz stabilnih životnih primanja došli na nulu, bila je to ozbiljna drama. Onda smo otišli u selo Rudnik, da klinci ne osjete sve loše što se događalo, unajmili kuću s vrtom, kupili trampolin, imali su ovčice, koze, jahali konje, njima je to bilo najljepše razdoblje. Shvatili smo da moramo prihvatiti situaciju, preusmjerila sam se na digitalne kanale, sada radim sve digitalno, s Miom Kovačić radim Fakat koji se emitira na Novoj TV, dakle morala sam sve naučiti, snimati, montirati, a Instagram sam doktorirala. To me je izvuklo, ali ja i dalje patim za eventima, to najviše volim raditi.

Kreativnost je najbolji način borbe protiv crnih misli

Glazbenici su u vrijeme karantene smišljali razne načine kako doći do publike, online koncerti, nove pjesme. Ti si u ovo vrijeme objavila nekoliko pjesama koje sjajno prolaze kod publike, je li ti karantena pomogla u tome?

Imala sam vremena, nije bilo posla, nastupa. Inače, svako ljeto bih nastupala, klinci na Hvaru, a onda odjednom nema ničeg. Meni je ta cijela situacija bila inspirativna, nešto novo što nitko od nas nije doživio i ta kriza je imala posljedice po sve nas na neki način. Nema tko nije osjetio kolektivnu depresiju i anksioznost, ja sam je osjetila jako. Ako pustiš taj kanal ti si najproduktivniji, ja sam u zadnjih godinu i pol izdala sedam singlova sa spotovima, što je užasan poduhvat, izvesti to i audio i video, organizirati ekipu, platiti to sve skupa. To je bi moj omage ovoj pandemiji, nešto čega ću se sjećati da sam radila u vrijeme ove krize. Kreativnost je najbolji način borbe protiv crnih misli, dokon um – đavolje igralište. Vadila sam se nekoliko puta iz gliba, kada imaš dvoje male djece, oni ne smiju osjetiti da si u depri, nesiguran, radi njih već moraš biti nasmijan.

Gdje bi održala prvi koncert kada sve ovo ludilo prođe?

Mi već imamo zakazan taj prvi koncert, jako se tome veselim. Bit će na Drive In festivalu, pored Tehničkog muzeja, ljudi dolaze autima i tu nakon 100 godina imam prvi nastup na otvorenom između dva filma. To će biti predivno. Bukirali su nas i za Exit, iz ove pozicije nam to izgleda totalno nestvarno, s druge strane je nepredvidivo, do sedmog mjeseca može se sve promijeniti. Jedva čekam bilo što, bilo gdje, a ovi nastupi mi se čini idealni.

Srbija i Hrvatska su kao jedna ulica u Tokiju

Je li ti lako balansirati između poslovnog i privatnog? Na Instagramu si vrlo iskrena s onim što ti se događa u životu, s klincima, mužem…

Ja sam čisti ekstrovert, meni pomaže kada ljudi vide moje slabosti. U Srbiji sam bila ne televiziji i glavna tema je bila kako sam dala na Facebooku oglas da mi treba prijevoz do Beograda. Ja nemam tu auru nedodirljivosti, ove dvije zemlje su kao jedna ulica u Tokiju, nemam nikakvo strahopoštovanje prema poznatima i prema sebi kao nekoj poznatoj osobi, ja imam samo cilj: moram doći na snimanje u Beograd i meni je svejedno kako ću ja doći do cilja. Meni pomaže kada su ljudi svjesni da imam neki problem, neke svoje slabosti, imam osjećaj da su ljudi generalno dobronamjerni, a sa zlonamjernima i zločestima sam se naučila nositi kroz ovih 20 godina koliko se bavim ovim poslom. Društvene mreže su mi tu jako pomogle, imam dokaz da postoji jako puno ljudi koji vole to što radim i način na koji to radim. Nemam straha pitati followere o nekom problemu i naći rješenje, a i ja sam isto fan nekih drugih ljudi, recimo Skočajića Skoče kojeg sam i upoznala u Beogradu, on me toliko oplemenio da znam kako isto tako ja na neke druge ljude djelujem. S društvenim mrežama smo svi postali isti, nema nedodirljivih zvijezda, nego smo svi isti kolektiv ljudi, pronašli smo se mi koji volimo taj način života koji je malo liberalniji. Posljednjih deset godina se pokazalo da ljudi žele nekoga s kime će se identificirati, to je meni super, jer sam tu našla svoj put, te iluzorne priče nikad nisu bile moj brand. Sada je taman došlo doba onoga što jest moj brand, to su neki stvarni ljudi sa stvarnim problemima i na taj način gradiš neki svoj vrt u kojem živiš.

Ida Prester
Ida Prester, foto: Jovica Drobnjak

Nedavno si se prisjetila kako si upoznala svoga supruga, ali i kako ti u medijima uporno dodaju njegovo prezime, iako si se odlučila biti samo Ida Prester, bez Peševski.

Bilo mi je malo bed kada sam to objavila, što si misle one žene koje su promijenile prezime, kao da su manje vrijede, a to nije bila poanta mog statusa, već pitanje izbora. Kada i napraviš izbor po defaultu te guraju u nešto, jer je to samorazumljivo, no nije da me to nešto smeta, već me sedam godina guraju u to. Nadam se da će to potaknuti mlade cure pred udaju, naime, puno mi se cura javilo, da malo stanu i razmisle je li stvarno ok da muž, ali i njihova familija to zahtjeva. Samo neka razmisle… Nisam ja neki fajter, da imam neku misiju očuvanja ženskih prava, moja djeca nose prezime Peševski, i ja idem linijom manjeg otpora. Neka cure razmisle, da li je to možda signal da će i u drugim stvarima u životu sve morati biti na tu stranu i kako muž odluči. Klince treba od početka učiti da misle svojom glavom i da ne uskaču u neke društvene okvire i stereotipe i da im se ne daju etikete od malih nogu.

Koliko ti je važna iskrenost?

Iskrena sam osoba, čak sam u par navrata bila i preiskrena, sada sam naučila to malo voziti i imam doslovno deset prijatelja kojima kažem stvarno sve, ali u medijima sam ipak počela paziti. Događale su mi se grozne situacije, jednostavno ti izvrte u naslovima sve što si rekao i shvatila sam da ne moraju svi znati baš sve.

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije

Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: