Bajkersku supkulturu popularizirao je Marlon Brando još 1953. godine u film “Divljak” (The Wild One). Ulogom “buntovnika bez razloga” postao je uzor mnogim mlađim generacijama. Taj film je dao sliku društva tog vremena, a motori, kožne jakne i momci na opakim mašinama dugo nakon toga bili su sinonimi za nevolje, ali i slobodu. Danas biti motorist odnosno bajker stil je života. Od nekadašnjih “divljaka” današnjim bajkerima ostao je osjećaj slobode koji daje vožnja na motoru. Ta nesputanost, ljubav prema cesti, ali i prema rodnom kraju vodili su Franju Francka Klečinu kada je ljetos dopremio brodom svoj motor – moćni Harley-Davidson čak iz Australije u rodnu Banjaluku.

– Sve je počelo kada me osoblje u jednom banjalučkom restoranu, za razliku od kineskih kolačića, ponudilo čarobnim bombonima koji ispunjavaju želje. Naravno, ono što sam odlučio bilo je da dopremim svoj motor u Banjaluku. Motor u Banjaluci bio je moj dječački san. Kao dijete sanjao sam da imam moćni motor, no financijske prilike bile su takve da ga nisam mogao imao – započinje svoju priču Franjo.

Franjo već gotovo 30 godina živi u Australiji, u Melbourneu. Zajedno sa suprugom Zoricom vlasnik je jedne male tvrtke za proizvodnju zavjesa.

– Sami mjerimo, sami proizvodimo i šivamo, a na kraju i postavljamo. Na neki način ne ovisimo o drugima u našem poslu, tako da smo na tržištu konkurentni s odličnim omjerom cijene i kvalitete. Svi puno radimo. Na poslu se često ostaje i do kasnih noćnih sati, gotovo svaki dan, a nerijetko i nedjeljama – opisuje uvjete rada u Australiji.

Za život u toj zemlji kaže da je isti kao drugdje: “Onakav je kakav si sam napraviš.”

– Kada ne radimo, živimo uglavnom u krugu prijatelja i obitelji. Vikende koristimo za šetnje parkovima, obiteljske ručkove ili izlaske u klubove koji su uglavnom podijeljeni po nacionalnim pripadnostima, ali i za, naravno, vožnju motorom. Isti takav motor koji sam dopremio u Banjaluku imam i u Melbourneu – priča Franjo.

Dok mlađe generacije, nažalost, sve manje čuvaju svoje običaje i vrijeme krate izlascima u noćne klubove, nostalgija za rodnim krajem kod Franje je toliko snažna da u svoju rodnu Banjaluku nekada dolazi i dva puta godišnje.

– Mnogi naši prijatelji i poznanici na neki su način digli ruke od Evrope, od rodnog kraja. Nekako im je teško otići i posjetiti svoj rodni kraj, a što više vremena prolazi, sve im se manje ide. Ostaju im jedino sjećanja koja polako blijede. Meni bi puklo srce da ne odem u Banjaluku, ne obiđem Bosnu, Hrvatsku i Srbiju. Koristim svaku priliku da odem i ostanem što duže, jer život je samo jedan i zašto ga ne bismo napravili ljepšim, pogotovo kada nešto volimo – emotivno govori Franjo.

Nakon što je dopremio motor, on i supruga proveli su nekoliko izuzetnih dana putujući bez cilja od Banjaluke preko Gospića do Hvara, Dubrovnika, Trebinja… Poput pravih avanturista, prespavali bi ondje gdje bi ih zatekla noć.

– Uživamo upoznajući sjajne ljude koje srećemo na putu. Uglavnom nas pitaju za motor, zastanu kako bi ga uslikali, a poneki zamole da na njega sjednu, što mi, kao i razgovor s njima, pričinjava veliko zadovoljstvo. Mnogi koje sam upoznao na tim putovanjima bili su motociklisti i njima je nebitna podjela na nacije ili imovinski status. Jedino o čemu svi razmišljamo je pravac kojim ćemo se sutra zaputiti na svojem dvotočkašu – kaže Franjo.

Pustolovine su dio Franje, za kojeg mnogi kažu da bi duže izdržao pod vodom nego u zatvorenom prostoru.

– Ljeti uživamo dok u vožnji gledamo zalazak sunca na horizontu, a zimi se borimo s hladnim vjetrom. Iako smo supruga i ja u pedesetima, godine nam nisu važne, već ono što u njima proživimo. Jednostavno uživamo u trenutku. Već se spremamo za novi put u maju. Planiramo putovati Evropom sve do augusta, kada ćemo se vratiti u Australiju – kaže Franjo.

U današnje vrijeme, kada mladim ljudima počesto nedostaje hrabrosti i ljubavi u životu, Franjina priča može u mnogo čemu biti inspiracija: s jedne strane čvrsta emotivna vezanost uz rodni kraj, a s druge osjećaj slobode koji se snažno doživljava na moćnom motoru.