U poplavi senzacija i medijskih napisa o utamničenju gradonačelnika Zagreba, braniteljskoj pobuni pred vratima ministarstva i nastavku sage o Mamiću i nogometnim navijačima, izgubila se vijest o trećem kongresu “Privrednikovih” stipendista s temom zapošljavanja odnosno samozapošljavanja mladih. Tek pokoja izjava iz protokolarnog dijela, kada se govori biranim riječima, našla je svoje mjesto na medijskim portalima, a o temama i zaključcima samoga kongresa ni riječi.

Ne možemo reći da nas čudi ovakav tretman jedne od najznačajnijih tema društva, čija mladost visi na zavodu za zapošljavanje, po kladionicama i kafićima, trošeći svoje najproduktivnije godine u besciljnoj i uzaludnoj potrazi za poslom i osiguranjem vlastite egzistencije. I ne, ne radi se tu ni o kakvom bojkotu medija, nego o jednostavnoj činjenici da nikoga ovdje više ne zanima što mladi imaju poručiti, a pogotovo nikoga ne zanima što mladi Srbi z Hrvatske imaju reći o činjenici da ih je velika većina nezaposlena i bez ikakve izgledne perspektive u ovoj zemlji. Radi se tu i o paradigmi koja se duboko uvukla u hrvatsko društvo, da je svaki zahtjev za boljim životom, radnim mjestima, boljim uvjetima rada, nerealan i neodrživ. Ne pitaj da li ćeš dobiti posao, ne pitaj kolika će ti biti plaća, a po novom ne pitaj ni da li ćeš dobiti ikakvu plaću za pošten rad. Mladi su u takvim uvjetima najizloženiji posljedicama potpune razgradnje prava na rad, neukorijenjeni u sustav, bez veza koje mogu potegnuti kako bi našli zaposlenje, bez iskustva i gotovo ikakve šanse da si osiguraju kvalitetan životni standard.

Istovremeno, država priključena na aparate za vještačko održavanje života potpuno je digla ruke od samostalnog rješavanja problema nezaposlenosti i palicu prepustila Europskoj uniji, koja preko svojih fondova solidarnosti, kao što su Garancije za mlade, sprečava totalni krah hrvatskog obrazovnog i radnog sustava. Stručno radno osposobljavanje izašlo je upravo iz europske kuhinje, a popularno volontiranje za 1.600 kuna spriječilo je vrtoglavi rast nezadovoljstva mladih i obrazovanih, a nezaposlenih građana.

A da prostora za napredak ima i bez tuđeg novca i pomoći pokazuju stotine primjera neiskorištenih potencijala na koje je ovaj kongres upravo i upozorio. Mladima je sve jasnije da od države ne mogu i ne smiju očekivati pomoć jer im je ona namijenila ulogu na margini društva. Nažalost, sve se češće pokazuje da su jedina prepreka sjajnim idejama sitni ili malo manje sitni politički interesi političkih moćnika koji svoje funkcije obnašaju radi vlastite dobrobiti, a ponajmanje u javnom interesu. Uzmimo za primjer samo “Privrednikovu” imovinu razasutu diljem Hrvatske, koja je formalno u državnom vlasništvu, ali se na njoj bogate raznorazni tajkuni i privatne firme koje nikakva prava nad njom nemaju. Opetovani napori da se ta imovina vrati i stavi u funkciju ostvarivanja dobiti koja bi služila stipendiranju i zapošljavanju mladih nimalo ne impresionira državu, koja s neopisivom lakoćom takve zahtjeve trpa u ladice u nadi da će tamo ostati što je dulje moguće. Svaka stipendija manje u uvjetima teškog siromaštva kakvi vladaju diljem hrvatskih županija znači i jednog obrazovanog čovjeka manje, jednu mogućnost manje za razvoj i uspjeh tih ljudi. Upravo to je dokaz da država, iako proklamira brigu za mlade, nema namjeru poduzeti konkretne i hitne mjere kako bi smanjila bijedu i neimaštinu koju proizvodi.

Dok nacija očekuje milostinju iz Brisela i usput moli boga da ministri Branko Grčić ili Gordan Maras pravilno ispune aplikaciju za dodjelu potpora iz EU fondova, svakodnevno doživljavamo da se svaka inicijativa koja želi poboljšati uvjete za zapošljavanje guši i gura u stranu. Papiri putuju s jednog kata na drugi po godinu dana, a raznorazni birokrati po bespotrebnim uredima mantraju o procedurama, rokovima i ostalim izlikama. Nevjerojatne su ta upornost i želja da se ništa ne uradi, da se niše ne poduzme, jer ih to izbacuje iz njihove komforne zone i udobnosti činovničkih fotelja u za njih nepoznat svijet inicijative. Govori se o nedostatku političke volje kao da govorimo o despotima, a ne o javnim službenicama, “slugama naroda” koji su birani da održavaju sustav što efikasnijim za korisnike, građane.

Sve je u ovoj zemlji naopako i izvrnuto, pa nema mjesta čuđenju i zgražanju. Mladi su gurnuti u zapećak, korumpiranim političarima se kliče i rade mimohodi, obrazovanje je svedeno na puku formalnost a ne na sadržaj, dok su granični prijelazi krcati ljudima s jednosmjernim kartama. I dok je tako, ovakvi kongresi mladih svake godine bit će sve manji i manji, mladi doktori koje danas stipendiramo liječit će pacijente u Berlinu, Londonu i Dablinu, a ovo društvo postajat će sve siromašnije ne samo kapitalom nego i ljudima, najvažnijim resursom i razlogom postojanja i države i institucija.

 

 

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email