Divni gubitnici jugo-roka

Piše: Đorđe Matić

Trijumfalnim koncertom grupa Smak potvrdila svoj veliki povratak na muzičku scenu
Smak

Nedavno, baš 6. maja, na Đurđevdan dakle, kragujevačka grupa Smak održala je u svom gradu veliki koncert. Često se zna čuti i čitati po medijima fraza “trijumfalni koncert” i gdje treba i gdje ne treba. Ovaj dvoipolsatni nastup na kragujevačkom Trgu slobode pred više od trideset hiljada ljudi, međutim, zaista se može nazvati takvim, trijumfalnim.

Smak je bio jedan od najznačajnijih rok bendova socijalističke Jugoslavije. I jedan od najzlosretnijih. Moglo bi se reći – upravo srazmjerno talentu: prva, klasična postava grupe, pjevač Boris Aranđelović, basista Zoran Milanović, bubnjar Kepa Stojanović, klavijaturist “vunderkind” Laza Ristovski, zajedno predvođeni misterioznim, neobično karizmatičnim čačanskim gitarskim virtuozom Radomirom Mihajlovićem Točkom, tihom, isposnički ispijenom pojavom s čuvenom tetovažom kotača, točkom na zapešću desne ruke, u tih desetak godina, otprilike od 1973. do 1982., po sviračkoj umješnosti, inventivnosti i izvođačkoj zahtjevnosti nije u velikoj zemlji imala parnjaka. Svjesni toga i samouvjereni, kako to često bivaju bendovi iz manjih sredina (a iako je Kragujevac grad srednje veličine, nijedan grad tog obima nije stvorio veću grupu u nas), čak su se i poigravali i izazivali svojim znanjem, pa je Točak napravio i kompoziciju naslovljenu “Domaći zadatak” – rukavicu bačenu u lice ostalim grupa da pokušaju dokazati sličnu instrumentalističku kompetenciju. Smak su stvorili neobičan zvuk: postavom i muzički formirani i nadahnuti po britanskim gigantima Deep Purple, dakle utjecajem hard rocka, te takozvane “simfo rock” i “progresivne” muzike, ali s ključnim utjecajem – finim pletivom čarobnih srpskih i makedonskih narodnih melodija i tema, što je sve zajedno davalo jednu vrlo “organsku” i neusiljenu zvučnu sumu. No, to je vrijeme dakako kada scenom vlada, kao što će do kraja i vladati, Bijelo dugme, svirački ponešto manje virtuozni (ali ne znatno manje), no u onom ključnom sastojku superiorno kragujevačkom bendu. Smak je očito držao da je muzika dovoljna i nije posvećivao, osim u rijetkim slučajevima, pažnju onome što je u rokenrolu gotovo jednako važno, često i važnije od muzike – tekstovima. Otud, tekstovi koje su za Smak pisali razni, a ponajviše lokalni pjesnik Mirko Glišić, bili su često na granici naivnosti i trivijalnosti, ili nevisoke patetike, zbog čega su ih kritičari znali ružno ismijavati. Onda, to jest, kad su se mogli i čuti: Boris Aranđelović imao je strahovito visoko impostiran glas, tenor koji je pjevao u nevjerojatnim visinama, što zna često za cijenu imati razumljivost teksta. Danas kad se čuju ti tekstovi, oni u osjetljivijeg i dobronamjernog slušaoca mogu izmamiti samo toplu suosjećajnost i blagost. Oni su vjerojatno jedini veliki bend tog vremena koji je rasprodanu turneju po velikim halama Jugoslavije sedamdesetih završio – financijskim minusom. Neka zla sreća kao da je pratila Smak, a to je, zajedno s čudnom bolećivošću njihovih balada, s njihovim trajnim, da se poslužimo naslovom pjesme benda, “Mračnim molom”, i svjesno i nesvjesno učvršćivalo ljubav obožavatelja i status grupe kao izvanredne i jedinstvene, ali stalno na korak ispod potpunog uspjeha. Da se ne povjeruje, uspjeha čak – internacionalnog. Bend je u nekom trenutku bio viđen i za međunarodni proboj, počevši s Njemačkom, pa je za svjetsko tržište urađena i engleska verzija ploče “Crna dama”. Nije uspjelo. Smak su ukratko bili, stihom Leonarda Koena, “divni gubitnici”. Kad su se 1982. godine ugasili prvi put, u momentu kad je novi val vladao domaćom rokenrol scenom i kulturom, bend je otišao šaptom, a ne uz prasak.

Nekadašnje čudo od djeteta, Laza Ristovski prešao je bio u najveću mašinu domaće muzike, u Bijelo dugme, “kristoliki” pjevač Boris Aranđelović nakon kraće i neuspješne solo-karijere otišao je u Holandiju, Zoran i Kepa dosta vremena gotovo u zaborav. Točak je svirao u svom čudesnom triju. Onda je pred raspad zemlje obnovio bend u ponešto promijenjenoj postavi i, najvažnije, s drugim pjevačem. U međuvremenu raspala se zemlja, a negdašnje vrijednosti u kompleksnom kulturnom procesu ili su se potpuno gubile ili pak dobijale na značaju. Smak i Točak spadali su u ovu drugu, mnogo rjeđu grupu. Kako su stasavale nove generacije koje nisu u prvom naletu doživjele i vidjele bend u punoj snazi, generacije koje su s dovoljnim odmakom mogle slušati to što je na tih nekoliko klasičnih albuma iz sedamdesetih ostalo. Tako je Smak u Srbiji u međuvremenu postao “najveći srpski rok bend svih vremena”, mladi fanovi novačili su se u svim negdašnjim republikama, a imena poput Ramba Amadeusa, Đuleta iz grupe Van Gog, i samog Vlatka Stefanovskog odredila su se kao veliki poštovaoci kragujevačke grupe i posebno Točka. Posebno je intrigantno da se u Hrvatskoj stvorio krug izuzetno posvećenih ljubitelja starih radova Smaka, posebno u krugovima mlađih rok-gitarista gdje Radomir Mihajlović Točak ima status svojevrsnoga “kulta”. Nažalost, u međuvremenu, “najslavniji prebjeg rokenrola”, Laza Ristovski umro je 2007.

Unatoč ili možda upravo zbog toga, dolazilo je vrijeme za ponovo okupljanje. Makar jednom, da se “namire” sve one greške, nepravde, krivi potezi i vlastiti promašaji. I dok još ima vremena. Tako i bi, srećom i nekom višom pravdom. Grupa koja nikada nakon kratkog zlatnog perioda sedamdesetih godina nije punila hale, napunila je s lakoćom beogradsku Kombank Arenu 2012. godine. Većinu publike činili su mladi. Za taj koncert vratio se iz Holandije i Boris Aranđelović, a uz već oslabjelog bubnjara Kepu Stojanovića svirao je, kao i godinama, njegov sin. Da je stalo na tom koncertu, neki bi se simbolični krugovi ipak dobro zatvorili. No, nije bilo dovoljno. Tri godine kasnije održali su još veći koncert, na otvorenom, na beogradskom Ušću. Već vidno bolestan, pjevač Boris Aranđelović izdržao je stoički taj koncert. Dva mjeseca kasnije je umro. On koji je, i više od samog Točka koji je postao neka vrst nestora domaćih rok-gitarista, bio umjetnik propuštenih šansi – otišao je iz ovoga života na vrhuncu, pod ovacijama i skandiranjem svoga imena od strane više generacija pod beogradskim otvorenim nebom.

Zato je ovaj nedavni koncert, gdje je umjesto njega pjevao momak koji je “skinuo” većinu manira, ali i one nedostižne intonativne visine Borisove, imao jednu izuzetno potresnu notu. Čitav grad Kragujevac, uključujući institucije, produkciju, medije, svi kao da su htjeli da koncert uspije i da na kraju, makar i kasno, da grupi Smak ono mjesto koje je ova skupina “divnih gubitnika” odavno zaslužila – ili bolje, izborila: mukom i umješnošću, trpljenjem i neodustajanjem.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: