Ne postoji jedna definicija fenomena koji se naziva „cancel kultura“, možda bi jedna opšta bila da je to kultura otkazivanja, prozivanja ili ukidanja, u kojoj nekoga izbacujemo iz društvenih i profesionalnih krugova. Izraz ima uglavnom negativnu konotaciju i obično se koristi u debatama, raspravama, razgovorima o slobodi govora i cenzuri. Dalje, predstavlja oblik bojkota pojedinca, grupe, kompanije, itd. za koga/koju se smatra da je postupio/la na uvredljiv, kontroverzan način. Posledice mogu dovesti do gubitka reputacije i prihoda.

Poslednjih godina svedoci smo sve češće upotrebe cancel kulture u svetu, a posebno ove godine u celom regionu. Kako se cancel kultura ,,primila,, kod nas? Kako se tumači? U kojim oblastima bi kultura otkazivanja bila korisna? Preispitavanje kojih vrednosti? Ovo su samo neka pitanja na koja je za P-portal svoje mišljenje dao Dalibor Petrović, sociolog i profesor Beogradskog univerziteta.

„Iznenađujuće je kojom se brzinom i snagom fenomen takozvane cancel kulture rasprostranio širom sveta pa i našim regionom. Naglasio bih na samom početku da bih ja najradije preveo ovaj fenomen kao kulturu ukidanja, a ne otkazivanja, kako se to često čini. Naime, ovde se radi o pozivu na ukidanje nečijeg prava na javno pojavljivanje, iznošenje svog mišljenja, a često i o pozivu na ukidanje prava na rad, a sve to kao reakcija na nečije javno izrečene stavove ili učinjena dela koje se kose sa, najčešće, moralnim principima jedne zajednice.

Budući da se kultura ukidanja najčešće sprovodi kroz digitalne medije, onda se čak može ići dotle da se ustvrdi da cancel kultura može dovesti do ukidanja nečijeg prava na postojanje, jer ako se složimo sa tezom koju često čujemo da „ako nisi online onda i ne postojiš“, samim tim čin ukidanja prava da budeš online za ishodište može imati nečiju, nazovimo je, simboličku smrt.“

Kod nas se cancel kultura sprovodila još 90-ih

„Treba dodati da predmet ukidanja ne moraju biti samo slavni pojedinci, to mogu biti sasvim obični ljudi koji su se ogrešili o neke opšte norme koje propisuje zajednica, ali isto tako i šire grupe ljudi koje imaju određena kulturna, etnička, rasna i verska obeležja. Pa tako, kada je reč o našem regionu, mi smo u nekom obliku sprovodili kulturu ukidanja još 90-tih godina kada su republička rukovodstva pozivala na bojkotovanje proizvoda iz određenih republika kao odraz želje da se sve što ima obeležja neželjene etničke skupine naprosto ukine. Na žalost ovo ukidanje je iz simboličke forme na kraju prešlo u fizičku formu, ali kao što sam ranije rekao nije neobično da ishodište cancel culture bude totalno ukidanje nečijeg prava na postojanje, bilo u simboličkoj ili realnoj ravni.“

Tanka granica do javnog linča

„Danas, sudeći prema prilikama u Srbiji, koje najbolje poznajem, cancel kultura postaje sveprisutan fenomen, a uzroke možemo tražiti s jedne strane u sveopštem nepoverenju u državne institucije za koje postoji percepcija njihove nesposobnosti, korumpiranosti ili naprosto odsustva volje da se procesuiraju privilegovani pojedinci ili etnički, rasno ili verski privilegovani slojevi društva i sa druge strane u enormnoj moći i vidljivosti javne akcije koje su digitalni mediji doneli običnim ljudima. U tom smislu cancel kulturu možemo videti kao oružje zapostavljenih i obespravljenih u borbi protiv društvenih privilegija i dvojnih aršina, stoga je nesumnjivo da je pritisak javnosti doveo do toga da se mnoga pitanja stave na dnevni red od koji bi se neka sigurno gurnula pod tepih zaborava.

Ipak, sa druge strane, nekakav opravdani gnev javnog mnjenja vrlo lako može skliznuti u psihologiju linča koja ne trpi nikako tumačenje finih nijansi koje razlikuju prestupnika od osobenjaka ili specifičnosti druge kulture u svetlu sopstvene. Kultura ukidanja stoga nema sposobnost za fleksibilno tumačenje stvarnosti i sklona je presudama po principu prekog suda. Što je još opasnije, danas uz pomoć digitalnih medija ljudi mogu biti instrumentalizovani i zloupotrebljeni zarad interesnih ciljeva pojedinaca ili grupa koji će igrajući na najdublje strahove i nezadovoljstva lako pokrenuti masu na odmazdu.“

Poziv na bojkot najčešće ima kontraefekat

„Na kraju, cancel kultura je globalni fenomen koji je odraz duha vremena u kome živimo i u tom smislu se ona teško može tumačiti kao neki specifikum naših prostora. Budući da preostaci tradicionalnih društava još živo koegzistiraju u svim exYu republikama, nije ni čudo da se cancel kultura, kao jedan u biti predmoderni obrazac ponašanja jako dobro i ovde prima. To svakako nije dobra vest jer to samo znači da će sve one podele koje već postoje među nama biti još više osnažene nekritički utemeljenim pozivima na bojkotovanje umetničkih proizvoda, turizma, sportske ili svakolike druge saradnje zato što je neko, navodno, nedostojan ili nepodoban za saradnju. Sa druge strane, digitalne tehnologije ipak doprinose tome da se naši ljudi koji pripadaju istom kulturno-istorijskom prostoru svakodnevno sreću i razmenjuju mišljenja, bilo da se međusobno svađaju ili pak međusobno privlače. Dakle, iako u određenim delovima društva cancel kultura može ostaviti negativne posledice u smislu zatvaranja jednih od drugih, sa druge strane daleko su češći slučajevi gde pozivi na nečije ukidanje ili bojkotovanje ne izađu iz kruga vrlo uske grupe istomišljenika pa često imaju i kontraefekat da pojedinac ili grupa koja poziva na ukidanje sam/a bude ukinuta.“