Ovih dana u Srpskom privrednom društvu Privrednik u Zagrebu započele su pripreme za kazališnu predstavu koja nastaje u suradnji Eurokaza, Srpskog narodnog vijeća i Srpske pravoslavne gimnazije Katarina Kantakuzina Branković iz Zagreba. Riječ je o novom autorskom projektu čuvenog redatelja, jednog od osnivača Eurokaza i začetnika avangardne scene u Zagrebu početkom sedamdesetih – Branka Brezovca. Premijerno izvođenje zagrebačku publiku očekuje ove jeseni, a s obzirom na dobro poznat smjeli autorski pristup redatelja, kao i na veliku produkciju čiji će važan dio biti i učenici Srpske pravoslavne gimnazije, koja će sadržavati i opersko pjevanje i još mnogo čega, možemo reći da se radi o projektu koji obećava i intrigira.

Po riječima autora Branka Brezovca, kazališni komad se temelji na intenzivnoj korespodenciji između nadrealiste Marka Ristića i Miroslava Krleže ’38. godine, tri godine prije Drugog svjetskog rata. „Marko Ristić je uz tu korespodenciju pisao i dnevnik, posvećen ponajviše završnom radu na poemi Turpituda. Naime, jedan je mjesec proveo u Zagrebu obilazeći štampariju i čekajući da Krsto Hegedušić napravi ilustracije za poemu i da započne proces štampanja. Tih intenzivnih mjesec dana opisao je u svom dnevniku, a istovremeno su on i Krleža vodili intenzivno druženje i prepisku. Na temelju tih pisama i na temelju dnevnika o njegovom boravku u Zagrebu nastaje predstava“, objašnjava Brezovec u razgovoru za P-portal.

Iako poznat u čitavoj regiji, ali i mnogo šire, kao redatelj koji ne zazire od „osjetljivih“ tema, od žestokog pristupa odabranoj materiji, bila ona društvena, politička, erotička,… pa se često percipira i kao redatelj jakog društvenog angažmana, Brezovec u razgovoru povodom priprema za novu predstavu ipak ističe temat autonomije umjetnosti kao njezinu najveću vrijednost.

Koja je „uloga“ učenika Srpske pravoslavne gimnazije u predstavi koju pripremate?

Oni neće biti uključeni u predstavu kao glumci amateri, već kao vrsta performera, ravnopravnih suradnika. Radiće se s njima četiri mjeseca intenzivno kako bi se prožimanjem visoko kvalitetnih profesionalaca i njihovih mladenačkih energija dobio nesvakidašnji amalgam. Ne pripremamo ih za profesionalni status, već za energetsku ravnopravnost u scenskom mišljenju. Njihovo mladenačko scensko mišljenje kojemu tek treba dati maha i slobode, te drugačiji fizis treba da budu poticajni i zanimljivi profesionalcima koji su usmjereni prema patosu i karakternim sažimanjima. Možda će na temelju pripremnog rada oni poželjeti da postanu profesionalci, zašto ne, ali to ovdje nije uvjet. Pojavljuje se cijeli niz likova u toj Krležinoj i Ristićevoj korespodenciji za koje mislim da bi upravo ti dečki i djevojke iz gimnazije bili zanimljivi nekim drugačijem osjećajem za stvar prošlih vremena.

Koliki je bio interes gimnazijalaca?

Interes među gimnazijalcima bio је vrlo veliki, ali je tu ponajprije imponirala ozbiljnost njihovih ambicija za kulturološki prostor koji im nije bio dovoljno poznat. Ja bih volio da ovaj projekt ne bude zatvoren samo na srpsku gimnaziju, već da bude pristupačan, da pristupe i studenti, srpski, hrvatski, da se otvori priča i da se skupimo na nekim drugim stvarima, a ne na dnevnoj politici. Naravno da su tu uvijek problemi financija i organizacije, jer je ansambl iz različitih kazališta, ali ima i slobodnjaka, ali mi u takvom ekstenzivnom radu imamo iskustva i sada ga s učenicima proširujemo. Ovdje je prostor slobode i prostor drugačije vrste estetičkog razumijevanja koji je baziran na riziku i predanju. Planiramo, koliko će nam budžet dopuštati, da učestvuju i neki srpski glumci, bilo bi vrlo zgodno da Marka Ristića ili čak obratno, Krležu igra neki srpski glumac, a Marka Ristića zagrebački.

I sami ste, prije točno 50 godina, kao srednjoškolac na svojevrstan način zakoračili na kazališnu scenu.

Kao 16-godišnjak započeo sam bavljenje teatrom i uspio zaraziti cijeli razred scenskom voljom. Grupa Coccolemocco, kojoj sam osnivač, u jednom je trenutku brojila preko 120 ljudi, to je bila, dakle, i neka vrsta pokreta mladosti i ozbiljnosti. Na tome i sada, ovom predstavom, radimo. Mi smo se bavili Brehtom, bili smo neka vrsta debatnog kluba, osim mene nitko iz razreda nije nastavio da se bavi kazalištem. Ali svi su ostali neka vrsta slobodnih mislitelja, da tako kažem. Otišli su u različitim profesionalnim smjerovima, ali su im diskusije oko predstava koje smo imali životno značile. Zato se nadam i da će ova suradnja s gimnazijalcima ići u tom smjeru, da će se otvoriti, da će nešto u njima promijeniti, a ako netko osjeti potrebu da nešto kazališno nauči, da se jednog dana otisne u taj svijet – dobro došao. Trebaju nam osviješteni profesionalci koji se neće zalagati samo za to da se pojave na naslovnoj stranici tabloida u nekom lijepom odijelcu ili poluerotizirani. Nama trebaju ozbiljni glumci i, naravno, ozbiljni ljudi koji promišljaju svijet.

Generalno stanje u kulturi je takvo da se kuburi sa sredstvima i da se umjetnici na razne načine dovijaju. U projektnom financiranju kao da se više vrednuje umijeće pisanja projekta nego sama ideja.

Upravo se o tome radi u ovoj predstavi, ona ima za bazu sukob na književnoj ljevici 1929 – 1952, to je bio sukob na najvišem nivou i dohvatio je Krležu, Ristića s jedne strane i Tita s druge. Sloboda za koju su se zalagali Krleža / Ristić i partijnost na kojoj su inzistirali predstavnici tzv. socijalne literature na čelu s Titom. Krleža je taj problem, činilo se, riješio na Ljubljanskom kongresu 1952. godine, kad je rekao da umjetnost ima pravo da bude neodgovorna, da ima pravo da se bavi stvarima koje ne moraju isključivo da budu vezane za društvenu stvarnost, da tu stvarnost mogu podići, mogu ju nadići, mogu je promijeniti, mogu biti vrlo opresivni prema njoj, ali i ne moraju. Tako je sukob na književnoj ljevici završen ´52. godine nekom vrstom pobjede Krležinih i Ristićevih ideala.

No, ta je borba na književnoj ljevici bila strahotna. Krleža je u ratu živio u međuprostoru užasa. Kad Krleža kaže: „Meni je svejedno da li će me ubiti Đido ili Dido“ (misli se na nadimke partizanskog vođe Đilasa i ustaškog Kvaternika), to je doista beznađe najviše vrste, a ono je vrijedilo i za njegovog intimusa Ristića. Za Krležu se tada mislilo da bi se dao privući na stranu neposredne, aktivističke umjetnosti, ali Marko Ristić je kao nadrealist bio mnogo raspojasaniji, da tako kažemo, nikako ga se nije moglo odvući nečemu takvom. A zapravo i jedni i dugi i treći su se zalagali za istu stvar, za pitanje ljevice, pitanje revolucije i za pitanje drugačijeg, boljeg društva. Tužna spoznaja.

Koliko je teatar danas zadržao subverzivne moći?

Mislim da teatar nije nikad ni imao tu moć. Jeste li vidjeli ikad da je teatar nešto uspio promijeniti? U Francuskoj revoluciji je izmišljena melodrama, meki, benigni žanr koji se pojavio u vremenu giljotine, ne u vremenu političke lagodnosti i zaborava. Tako da nikad teatar nije mijenjao svijet. Imate onu Benjaminovu misao da se u fašizmu dogodila estetizacija politike s Marinetijem, s futurizmom, a da se u komunizmu desilo upravo obratno – politizacija umjetnosti, politizacija estetike. Zapravo bi umjetnosti trebalo dopustiti da bude i odgovorna i neodgovorna i da brani svaku svoju poziciju, da ne mora ništa mijenjati. Ona može biti vrlo odgovorna po svojim tematima, ali ona ne može stvarati neke političke pomake. I Breht je temeljno govorio o igri, igrajmo igru o primjenljivosti svijeta, više nego što je mislio da bi se uz teatar svijet mogao mijenjati. Teatar je, po njemu, zabava, ali ona leži u činjenici spoznaje, užitku u spoznaji. Umjetnost može pomoći da osjetite skrivene mehanizme bilo koje vrste društvene manipulacije. Može se misliti drugačije, da bi se teatrom mogao promijeniti svijet, ali bih volio da mi se kaže koja je to predstava i koji kazališni pokret nešto takvo uspio ostvariti. Nije ni svemoć filma. Razgovarajmo o srpskom crnom valu koji je bio radikalno postavljen u odnosu na film soc. realističkog zamaha. To su djela visoke, univerzalne vrijednosti danas, ali ona zapanjuju svojim herojskim beznađem, nepokretnošću, a ne borbenim aktivizmom i zalaganjem za neku stvar; to beznađe za vulgarni idealizam jugoslavenske stvarnosti bila je provokacija na ponos srpskoj kulturi.

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba