O stanju duha u današnjem svijetu više nego dobar sugovornik je muzički kritičar Branimir Pofuk, koji je u svojim tekstovima brižljivo fokusiran na širu sliku kulture i društava u kojima živimo. Razgovaramo o dramatično izmijenjenoj slici naše civilizacije, o globalnim opasnostima koje su se nad sve nas nadvile i o mogućim nadama koje su nam u ovom neveselom vremenu još preostale.

Čini se da u današnjem sve užurbanijem vremenu kultura i umjetnost nemaju onaj status koji su nekada imale. Zašto je to tako?

Kultura i umjetnost, same po sebi, nisu izgubile svoju vrijednost i snagu. Ono što se promijenilo je, na primjer, sustav obrazovanja u kojem se u školama premalo pažnje polaže i premalo sati posvećuje kulturi i umjetnosti. Ne radi se samo o suhoj satnici nastave nego o tome da se u toku školovanja ne daje dovoljna prilika svakom djetetu od najranije dobi da se na pravi način s tom kulturom i umjetnošću susretne. Ono što je važno jest da se to sjeme privrženosti usadi u iskustvo onih učenika koji će imati određenu predispoziciju ili talent da kulturi i umjetnosti na neki ozbiljniji način budu bliski. Jer talent nije potreban samo za stvaranje nego i za prepoznavanje i doživljavanje umjetnosti. Drugi problem danas je u tome što se pojmovi kulture i umjetnosti, sa svim svojim raznolikim i finim detaljima, podvode pod jednoobraznu sintagmu nazvanu “kreativna industrija”. Onda pod kulturu i umjetnost potpadaju “industrijski” i masovni oblici zabave i jeftini sadržaji, a to već kultura i umjetnost više nisu. Teško je probiti se kroz tu neprohodnu šumu svega i svačega, steći pravu orijentaciju i izgraditi malo ozbiljniji umjetnički ukus. Ipak, želio bih vjerovati da će umjetnost, čak i danas, pronaći način da dođe do onoga kome je namijenjena.

Ludi ringišpil

Kako biste usporedili vrijeme svoje generacije, kada se umjetnost pisala velikim slovom i ovo današnje, vrijeme globalizma i kulturne uravnilovke?

Ono što je bitno za ono vrijeme jest da je država ozbiljno financirala kulturne i umjetničke institucije, zato što je smatrala da su te institucije kulture važne. Po prirodi stvari kultura nikada nije financirala samu sebe, ali kao zajedničko dobro ona predstavlja i zajedničku brigu svih nas. Osim toga, u ono vrijeme i medijska slika je bila drugačija. Ja sam ušao u novinarstvo i počeo se baviti muzičkom kritikom kada je svaka ozbiljnija novinska kuća imala ne jednog nego više muzičkih kritičara, koji su svakodnevno izvještavali sa svih velikih festivala, kakav su tada bile Dubrovačke ljetne igre, i donosili recenzije o svim relevantnim kulturnim i umjetničkim događajima. To danas više jednostavno nije slučaj i naša profesija polako nestaje. Postoji jedan otok na Trećem programu Hrvatskog radija, koji još uvijek drži neke kriterije izvještavanja s kulturnih događaja, ali ni jedne dnevne novine danas nemaju stalno zaposlenog muzičkog kritičara. Moj odnos s novinama u kojima radim stalan je zahvaljujući činjenici što sam izašao iz okvira samo muzičke kritike, baveći se širim društvenim i političkim kontekstom stanja u kulturi. Danas me više nitko ne bi držao ako bih išao samo u Lisinski, pisao o festivalima ili o Zagrebačkim solistima i simfoničarima. To više ne postoji.

Naš kolega, novinar Ante Tomić, kaže da s ljubavlju radi u profesiji koja umire. Imate li bar neki utješni aspirin za stare novinarske dinosauruse?

Nemam, jer po prirodi stvari stari dinosaurusi moraju umrijeti, a kako se novi ne pojavljuju, logično slijedi izumiranje. Naša profesija se transformira i mijenja, ali ne u skladu s našim standardima, navikama i očekivanjima. Profesionalni standardi, prema kojima smo se mi bavili novinarstvom, definitivno se srozavaju: kvari se i osiromašuje jezik kojim se piše i govori, mijenjaju se osnovni postulati na kojima se temeljilo nekadašnje novinarstvo, nastaju neki novi oblici, žanrovi i tehnološki modeli, ali ne vidim da oni doprinose kvaliteti naše profesije.

Nedavno preminuli, znameniti beogradski kazališni redatelj Dejan Mijač rekao je kako se kotač života danas neprirodno brzo okreće. Hrlimo biti dio tog ludog ringišpila, umjesto da siđemo s njega, kaže on, da bismo se uopće mogli orijentirati, živjeti i stvarati. Da li je takav obrat danas uopće moguć?

Taj ludi ringišpil u kojem živimo asocira me na sjajan rumunjski film “Priče iz zlatnog doba” u kojem postoji scena kada u jednom rumunjskom selu čekaju dolazak predsjednika Čaušeskua. Kako Čaušesku nikako da dođe, ljudi koji su ga čekali ponapijali su se i predsjednik sela ih je poveo na seoski ringišpil, uključujući i čovjeka koji njime upravlja. Nakon nekog vremena ljudi su shvatili da će se vječno vrtjeti na tom ringišpilu, jer se onaj koji bi ga trebao isključiti vrti zajedno s njima. To je za mene snažna slika onoga što nam se danas događa, lokalno i globalno. Kao da tim vrtuljkom danas više nitko ne upravlja, a on se okreće sve luđe i besmislenije, dok ovom svijetu ne nestane goriva oko kojeg se, uostalom, danas vode ratovi. Zaustaviti taj kotač odjednom je nemoguće jer bi se, po zakonu mehanike, taj kotač tada raspao. A ni postupno usporavanje tog kotača nije realna opcija jer previše ljudi, industrija i tehnologija profitira i živi od te vrtnje i želi biti što bliže tom ubrzanju. Ono što je moguće jest da pojedinac učini nešto za sebe, a onda i za druge, udaljavajući se od te sulude brzine. S druge strane, mi prečesto gledamo svijet iz perspektive urbanih ljudi prikačenih na internet, društvene mreže i gomilu informacija koje ne možemo progutati i koje nas deformiraju. Ima mjesta na kojima ljudi ne žive tako.

Na primjer?

Evo, ja se sada nalazim u jednom selu u Dalmatinskoj zagori. Divno je i sunčano vrijeme i ovdje su i dalje prioriteti ono što se može učiniti u vrtu ili napraviti u polju. Da, uništena nam je poljoprivreda i opustjela su sela, ali još uvijek ima ljudi koji žive izvan fokusa, na način za koji sve više shvaćamo da je normalniji i vredniji. To je život u kojem se brinemo o vlastitoj mentalnoj i fizičkoj higijeni, pazeći što jedemo i konzumiramo, čemu posvećujemo pažnju, na što trošimo vrijeme i izbjegavajući te brze i bezvrijedne vijesti i nedorečene i besmislene medijske naslove. Takve vijesti ja više ne gledam i ne otvaram i vjerujem da sa svakim tim činom samodiscipliniranja svijet postaje bolje mjesto, čija se slika, od one zamućenosti od brzine vrtnje, može izoštriti. Moramo biti pažljiviji, prema sebi i prema životu oko sebe.

Pomodarski trendovi

Povjesničar Dejvid Engels smatra da je Evropa već dugo vremena u “identitetskoj krizi” zato što se u dobroj mjeri odrekla svojih kulturnih korijena. Čupanje tih korijena, smatra Engels, onemogućava nam vjerodostojni susret s budućnošću. Koliko vam se ta tvrdnja čini bliska istini?

Rekao bih da se današnjoj kulturi događa isto ono što se nekada dogodilo s religijom. Dogodila se, naime, sekularizacija, koja također jest tekovina zapadne civilizacije, ali nakon religijskih, sada su u pitanje došli i dosadašnji kulturni i civilizacijski kanoni. U jednom američkom mediju pročitao sam tekst u kojem autor poziva na odbacivanje Betovena zato što njegova glazba predstavlja bijeli supremacijski, pa i muško šovinistički svijet. Na tom primjeru se može shvatiti što činimo svojim vlastitim korijenima. Kada sam nedavno razgovarao s piscem Aminom Malufom, on mi je rekao kako liberalna ljevica u Americi pokušava zaštititi i zajamčiti sva prava baš svakoj i najmanjoj identitetskoj grupi i manjini, što je samo po sebi dobro, ali pritom potpuno gubi iz vida cjelinu. To su moderni ili, još točnije, pomodarski trendovi koji ne nude ništa temeljno što bi nam svima bila zajedničko. Tradicija ima puno toga što je univerzalno vrijedno i što jesu korijeni svih nas. Potrebno je kritički se odnositi prema kulturnim i vjerskim institucijama, ali upravo te institucije koje dugo traju, kao i sijaset mnogih samoprijegornih ljudi, pronosile su kroz vrijeme do nas danas one vrijednosti na kojima i sada opstoji, na primjer, evropska civilizacija. Na savjesti je ove i budućih generacija kako će te vrijednosti kreativno oblikovati i što će s njima učiniti.

U jednom američkom mediju pročitao sam tekst u kojem autor poziva na odbacivanje Betovena zato što njegova glazba predstavlja bijeli supremacijski, pa i muško šovinistički svijet. Na tom primjeru se može shvatiti što činimo svojim vlastitim korijenima

Današnji strašan rat u Ukrajini jedni su proglasili “identitetskim ratom” za univerzalne vrijednosti Zapada, a neki drugi ratom za “identitetske vrijednosti” Rusije. O čemu se zapravo radi?

Meni je zaista žalosno što se taj sukob predstavlja kao identitetski rat, mimo svih strahota koje pogađaju nedužne ljude, jer se tu po mom mišljenju radi o dva potpuno izobličena i zloupotrijebljena identiteta. Kada se Zapad poziva na univerzalne vrijednosti i prava svih ljudi, ne mogu drugo nego osjetiti zazor prema jednom velikom licemjerju. Naravno da treba prihvatiti ukrajinske izbjeglice sa svom pažnjom i brigom, ali istodobno na granicama Evropske unije neprestano se utapaju i ginu nesretnici iz Afrike i s Bliskog istoka. Gdje je tu univerzalnost? Evropa u tom smislu već jako dugo pokazuje jedan dubinski rasizam i površno tumačenje ljudskih prava. S druge strane imamo identitet upotrijebljen od strane Putina onako kako smo navikli od radikalnih populista i nacionalista, koji jedini smiju propisati što je identitet i koji se jedini smiju pozivati na tradiciju i kršćanske zasade, a zapravo se vidi da je takvo autoritativno objašnjenje samo sredstvo u ostvarivanju nekih drugih ciljeva. Rusiju sam uvijek shvaćao kao dio Evrope i evropska umjetnost se bez ruske umjetnosti ne može zamisliti. Da su te dvije stvari sada u sukobu, meni je nezamislivo.

Rat ipak i dalje traje…

Znamo tko je počeo taj rat, ali s druge strane cijeli svijet se urotio u ideji da na sve načine slomi Rusiju nakon čega će, tako se stvari žele prikazati, opet zavladati dugotrajan mir i ravnoteža u svijetu. Naravno, to je gola laž u kojoj Zapad olako prelazi preko svojih ratova koje je donedavno vodio. Danas se koprcamo, bombardirani s nevjerojatno puno kontradiktornih informacija, u svemogućim naklapanjima o strategijama i taktikama suprotstavljenih strana, potpuno onemogućeni da dođemo do neke uravnotežene slike. Evropa je poslije Drugog svjetskog rata izgrađena na antifašizmu i ta Evropa, na primjer, nije blagonaklono gledala na nacističke sentimente koji su se u određenoj mjeri pojavljivali kod nas u Domovinskom ratu. Zašto je danas, u ratu u Ukrajini, Evropa okrenula glavu od očitih primjera naginjanja nacizmu, odnosno pojave da se čitavi ukrajinski bataljuni, koji prema vlastitom priznanju simpatiziraju nacizam, uvrštavaju u regularnu vojsku. Poklič “Slava Ukrajini”, koji su koristili ukrajinski nacionalisti i kvislinzi u Drugom svjetskom ratu, postaje danas “univerzalna vrijednost”. Ono što je opasno jest da se civilizacijska zasada antifašizma razmrvila i danas zaista ne vrijedi puno.

Poklič “Slava Ukrajini”, koji su koristili ukrajinski nacionalisti i kvislinzi u Drugom svjetskom ratu, postaje danas “univerzalna vrijednost”. Ono što je opasno jest da se civilizacijska zasada antifašizma razmrvila i danas zaista ne vrijedi puno

Korporativni kapitalizam, korona, zabrane, ograničavanje kretanja, ratovi i medijska cenzura govore o tome da se današnji svijet sve više pretvara u orvelijansko društvo nametnute kontrole. Gdje vidite makar mali vrt u kojem će moći procvjetati nešto lijepo i plemenito?

Mene je zaprepastilo do koje mjere je zakazao instinkt tolikog broja ljudi, koji nisu prepoznali svu dubinu opasnosti svijeta u kojem živimo. Također me je iznenadilo koliki su silni ljudi povjerovali korporacijama, u sprezi s državama, kada su rekle da im je dobrobit svakog pojedinca najsvetija stvar i najveći prioritet. Običan čovjek u svom životu ne može napraviti puno da zaustavi globalna kretanja, ali zaista može kreirati taj svoj mali vrt, vlastito okruženje dostojno čovjekovog života. Završit ću jednom lijepom vijesti koja dolazi iz Beograda: upravo je završen međunarodni natječaj za izbor arhitektonskog rješenja za koncertnu dvoranu Beogradske filharmonije, za koju se tako svesrdno zalagao njen prijašnji direktor, pokojni Ivan Tasovac. Ovakva mjesta su takvi vrtovi, u kojima se ljudi svih generacija mogu napajati nečim humano najboljim, što nam umjetnost, u ovom slučaju muzika, može dati.