Na dan kada je ondašnja haška tužiteljica Carla del Ponte u Zagreb donijela tadašnjem premijeru Ivici Račanu optužnicu i uhidbeni nalog protiv generala Ante Gotovine, 26. juna 2001., sjedio sam u kineskom restoranu u hotelu Astoria u Petrinjskoj ulici u Zagrebu s kolegom novinarom iz Austrije kojeg su baš zanimala tada već jaka šuškanja da Del Ponte ide žestoko u akciji „provjetravanja“ Domovinskog rata.

Naime, 8. juna je prvobitna zapečaćena optužnica protiv Ante Gotovine, odnosno zahtjev za njegovim uhićenjem poslan tadašnjoj koalicijskoj vladi koja je poslala sudu službenu pritužbu da zbog teških kvalifikacija ne može prihvatiti optužnicu koja je tada još bila čuvana u tajnosti. Gotovinu su haški istražitelji htjeli ispitati još 1998. u statusu osumnjičenika, ali je tadašnja hrvatska vlast (čitaj Franjo Tuđman) to odbila.

Kolega nije mogao vjerovati kada nedugo nakon što smo naručili hranu za stolom do nas sjeo glavom i bradom Ante Gotovina s grupom prijatelja među kojima sam prepoznao i vojna lica. Gotovina je bio dobro raspoložen i, ako je već imao informaciju o namjerama Carle del Ponte u Zagrebu (ja ju toga posljepodneva još nisam imao, premda se o optužnici već nekoliko tjedana govorkalo), nije se na njemu vidjela ikakva nervoza ili napetost.

Da budem precizniji, lice mu je bilo otprilike i onako kako je izgledalo trenutak prije nego što će 7. decembra 2005. biti uhićen na Kanarskim otocima od strane španjolske policije (snimka uhićenja se nalazi na Youtube-u).

[pullquote]
Elem, tog 26. juna Carla del Ponte je dala Račanu ovlasti da objavi optužnicu protiv Gotovine. Tužiteljica je tom prilikom optužila hrvatsku Vladu da nije reagirala na vrijeme i uhitila Gotovinu. Iz vlade su pak odgovarali da nisu ništa mogli učiniti da spriječe Gotovinin bijeg te su odbacivali odgovornost za to. Ako mene pitate, uvjeren sam da je Račan signalizirao tajnim službama i policiji da zažmire i da dopuste Gotovini da pobjegne[/pullquote]

Račan je pred kamerama primio kovertu koju mu je uručila Carla del Ponte, uskoro će cijela javnost saznati zašto je stigla u Banske dvore ali tada, u doba emitiranja središnjeg Dnevnika HTV-a, te nekoliko sati nakon našega „susreta“ u tom restoranu, Gotovina je već bio nestao i dao petama vjetar.

Elem, tog 26. juna Carla del Ponte je dala Račanu ovlasti da objavi optužnicu protiv Gotovine. Tužiteljica je tom prilikom optužila hrvatsku Vladu da nije reagirala na vrijeme i uhitila Gotovinu. Iz vlade su pak odgovarali da nisu ništa mogli učiniti da spriječe Gotovinin bijeg te su odbacivali odgovornost za to. Ako mene pitate, uvjeren sam da je Račan signalizirao tajnim službama i policiji da zažmire i da dopuste Gotovini da pobjegne.

I ja bih se komotno šetao Zagrebom toga dana da znam da me Račan ipak štiti i da imam pripremljen plan o bjegu i dogovorenu strategiju skrivanja.

Ostalo je manje-više poznato: premijer Ivo Sanader je morao otkucati Gotovinu kao dio cijene ulaska u Europsku uniju pa iz toga razdoblja pamtimo glasovitu rečenicu Vladimira Šeksa, tadašnjeg HDZ-ovog predsjednika parlamenta na HTV-u „identificirati, locirati, uhititi, transferirati“. Iako se HDZ, dok je na vlasti bio Ivica Račan, zaklinjao u ljubav prema generalu, uz obećanje da će se, kada dođe na vlast, drugačije ponašati, general je uhićen baš u vrijeme vlasti HDZ-a.

Gotovina je u Hagu naučio slikati na platnu, kažu da je to činio prilično dobro i bio je dobar kolega ostalim pritvorenicima. Suđenje je počelo 11. marta 2008.

Dana 15. aprila 2011., tri godine nakon početka suđenja, Raspravno vijeće pod predsjedanjem suca Alphonsea Orieja izriče presudu generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku po optužnici za zločine protiv čovječnosti i Kršenja zakona i običaja ratovanja. Gotovina je proglašen krivim kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata, krivim za djela progona, deportacije, pljačke, razaranja, ubojstva, nečovječna djela i okrutno postupanje, a sud ga je oslobodio odgovornosti za prisilno premještanje. Određena mu je kazna od 24 godine zatvora.

Nacija pada u očaj ali se „domoljubi“ ufaju u „Božju pravdu“. Čak i Hrvatska biskupska konferencija u više navrata poziva vjernike katolike da mole za „pravednu presudu“ apelacionog suda – za oslobađanje.

Dana 16. novembra 2012. general Gotovina je drugostupanjskom (pravomoćnom) presudom (3 suca za, 2 protiv), nakon što je odbačena teza o udruženom zločinačkom pothvatu i kada je pala optužba za prekomjerno granatiranje, oslobođen svih optužbi i pušten na slobodu.

Još istoga popodneva stiže u Zagreb i ogromna masa ga očekuje na glavnom trgu. Na zaprepaštenju desnice koja ga je željela gurnuti protiv Milanovića i predsjednika Josipovića, dakle, od njega napraviti veliku političku figuru, Gotovina kaže da se Hrvati moraju okrenuti boljem životu, oprostiti neprijateljima, a Srbe izbjegle u „Oluji“ zove da se vrate u svoje domove.

Od tada Gotovina je velika zvjerka i svi bi ga rado željeli imati za partnera. Premda ga je njegov ratni kolega general Damir Krstičević (zapovjednik 4. Gardijske brigade) uspio nagovoriti da statira kao savjetnik Ministarstva obrane na čijem je čelu sada Krstičević, čini se da je jedini koji je uspio pravo utržiti Gotovininu naklonost – redatelj Antun Vrdoljak.

[pullquote]Izbjeći će se sve ono što bi Hrvate moglo uzrujati, kao što je uloga generala Gotovine kod masakriranja srpskih vojnika i civila u oktobru 1995. kod Mrkonjić grada (Gotovina je zapovjedao cijelom akcijom iz Šipova). Vrdoljak će zaraditi velike pare a Hrvati koji se, kao Kolinda Grabar-Kitarović, pale na vojnike i rat, doživjet će orgazme uzbuđenja i ponosa u kinodvoranama i pred televizorima.[/pullquote]

Kod Svetoga Roka u blizini Lovinca u ponedjeljak 20. februara je pala prva klapa HRT-ova igranoga filma i televizijske serije „General“, priče o životnome i ratnome putu hrvatskoga generala Ante Gotovine koji za Hrvatsku radioteleviziju (HRT) snima Antun Vrdoljak.

Snimanje je počelo na obližnjoj planini u zimskim uvjetima kako bi se dočarao proboj Hrvatske vojske (HV) i inženjerije preko Dinare, što je bio preduvjet za operaciju oslobađanja Knina u vojno-redarstvenoj akciji „Oluja“ 1995. godine. U naslovnoj je ulozi Goran Višnjić, koji se na setu kroz snijeg i blato u terenskome vozilu HV-a probija uskim i strmim planinskim putom koji su upravo prokrčili bageri i ostala mehanizacija.

Na ideju o filmu, kaže stari lisac Vrdoljak, došao je kad je general uhićen, jer je naivno vjerovao da mu se tako može pomoći. Film ipak nema političke dimenzije „da se raspravlja o tome tko ga je izručio i slično. Govorimo o životu jednog čovjeka koji je vrlo zanimljiv“, kaže Vrdoljak.

I naravno, ne bi on dobio zeleno svjetlo od HDZ-a, niti velike novce za film da bi se čačkalo o tome zašto je general uopće spriječen da 1998. progovori pred haškim istražiteljima ili kako ga je HDZ predao Hagu. Istina je, svaka godina njegova života posebna je priča (osobito su to godine bijega, prema nekim tvrdnjama, u režiji francuskih obavještajnih službi).

Ali Vrdoljak diže sebi spomenik kada kaže da „nema američkih dramaturga koji bi mogli smisliti prizore iz života Ante Gotovine“. Njemu je stalo da se „konačno napravi i pravi film o Domovinskom ratu“.

General Gotovina upućen je u scenarij, nije imao zamjerki i, kako se čuje, ne želi se petljati. Biti će to biografski film. Grandiozni, tepa si Vrdoljak. Premda ne bulajićevski veliki. Izbjeći će se sve ono što bi Hrvate moglo uzrujati, kao što je uloga generala Gotovine kod masakriranja srpskih vojnika i civila u oktobru 1995. kod Mrkonjić grada (Gotovina je zapovjedao cijelom akcijom iz Šipova).

Vrdoljak će zaraditi velike pare a Hrvati koji se, kao Kolinda Grabar-Kitarović, pale na vojnike i rat, doživjet će orgazme uzbuđenja i ponosa u kinodvoranama i pred televizorima (od ljeta 2018. na dalje).

Zaključno, bojim se da taj film neću pogledati. Priču poznajem, dapače, bio sam i sudionik (jednom ću vam ispripovjedati zašto nisam pristao svjedočiti protiv Gotovine u Hagu). Hagiografija me kao žanr ne zanima. Ubijene Srbe nakon „Oluje“ još imam u mojim prečestim i preteškim noćnim morama.