Kako danas izgleda svijet ako se on pogleda iz školske učionice? Koliko je škola važno mjesto za mlade ljude, da bi oni u susretu s znanjem stvorili koherentnu sliku o sebi, o drugima i o vlastitom mjestu u vremenu u kojem žive? U kojoj mjeri je danas škola prostor za ispunjenje ovako važne misije? O ovim pitanjima razgovaramo s profesoricom na predmetu filozofije odgoja na riječkom Sveučilištu, Aleksandrom Golubović.

Kako izgleda širi društveni kontekst područja obrazovanja u kojem kao profesorica sudjelujete već dugi niz godina?

Kada gledam život koji sada živimo, mogu reći da sam iznenađena, ne samo ja nego i mnogi teoretičari koji se bave različitim aspektima života. Čini se da u današnjoj stvarnosti vladaju ekstremi i onda ne uspijevamo pronaći potrebnu ravnotežu nego upadamo iz jedne krajnosti u drugu. Uznemiruje me činjenica, nakon toliko godina životnog i profesionalnog iskustva, kako se u načinu rada na mnogim područjima, pa i u području obrazovanja kojim se ja bavim, neprestano određena pravila ukidaju i postavljaju nova i to je i za posao i za život vrlo frustrirajuće. Neprestano imam osjećaj kao da stalno idemo ispočetka. Zašto ne nadograđujemo ono do čega smo u radu došli? Zar nije bilo i nečeg dobrog u onome oko čega smo se do sada trudili? Zašto baš sve moramo odbaciti i željeti stvarati nešto potpuno novo?

Kako se te brze promjene vide na području prosvjetnog rada s mladima?

Kako se bavim filozofijom odgoja, vrlo dugo je važio princip da se odgoj temelji na znanju i iskustvima nastavnika. Danas je teret odgoja umnogome prebačen na učenike i na njihova prava. Što se tiče nastavnika, svakih pet godina se uz komplicirane bodovne revizije prilično mijenjaju uvjeti za njihova napredovanja i to je svakako pretjerano i vrlo demotivirajuće. A slično se događa i u mnogim drugim područjima, pa te brze promjene, koje ne uzimaju u obzir dotadašnja radna postignuća, stvaraju šizofrenu atmosferu u kojoj nije lako djelovati i valjano raditi.

Raskorak između riječi i djela

Možemo uzeti, kao simboličku sliku stanja stvari mladih u procesu obrazovanja, naslov vrlo suvremene predstave „Mladež bez Boga“ Boruta Šeparovića…

U nazivu te predstave Boga ne treba shvatiti nužno religijski, već se taj naslov može razumjeti na način da je riječ o mladeži bez orijentacije, bez putokaza i smjernica. To je izgubljena mladež. Generalno, današnja djeca nerijetko imaju sve što požele, mnogo toga im je omogućeno i rezultat takvog stila života jest da im je beskrajno dosadno. Djeca jesu nezrela bića, ali danas ona smišljaju razne besmislice samo zbog činjenice što ne znaju što bi sa sobom. Kao nastavnica mogu reći da s djecom treba surađivati, a ne davati im sve na pladnju. Ako bi toj djeci baš sve bilo servirano, oni kao bića postaju nevidljivi, a s druge strane jedino sami sebi postaju važni. U takvoj situaciji njihove samovažnosti i narcisoidnosti, oni postaju jako osjetljivi na kritike u radnom procesu i s druge strane potpuno neosjetljivi, s „baš me briga“ stavom, na postignuća osobe do sebe. Zato često zatičemo učenike s netrpeljivim pogledom: „Što nas profesor davi, što hoće od nas?“ i tako redom.

Koji principi u školstvu bi pomogli da škola postane vitalna zajednica znanja i društvene empatičnosti?

Engleski profesor filozofije znanosti Filip Kitčer, koji već desetljećima živi i radi u Njujorku, poslao mi je svoju knjigu o filozofiji odgoja iz 2021. godine u kojoj sam izolirala pet ključnih i povezanih elemenata: pojedinac, građanstvo, ispunjenje, moralni razvoj i razumijevanje samih sebe. Mogu li ja uopće biti sretna ako je tuđe dijete ubijeno? Kako mogu biti sretna ako su drugi nesretni? Moramo imati stvarni osjećaj za drugoga. Pitam svoje studente: učite li ikad zajedno? Ne baš, odgovaraju. Ja na početku osjećam njihove poglede s pitanjem čemu to i zašto, ali na kraju godine oni postižu dobre rezultate, s iskustvom da smo svi radili zajedno. Djeca moraju biti izložena životu, u njemu proaktivno sudjelovati, a ne biti zaštićena od njega. U tom životu, ona ne smiju doživljavati autoritete kao nešto čega se boje, nego kao ljude koji im žele dobro. Jer najlakše je studentu dati dobru ocjenu da nam svima bude lakše, ali onda smo propustili i međusobni susret i prostor znanja i smisao tog susreta.

Jedna od vaših znanstvenih tema je i pitanje kritičkog mišljenja u društvu. Kako ono funkcionira danas?

Kritičko mišljenje ne predstavlja nikakvu posebnu novost. Ono postoji stoljećima. Pa Sokrat je prije 2.500 godina njegovao kritičko mišljenje u razgovoru sa svojim suvremenicima. Drugo, kritičko mišljenje se njeguje čitav život. Ljudska nezrelost se ne ispravlja samo do punoljetnosti nego i decenijama kasnije. Tako ni djeca i mladi ljudi ne mogu biti sami po sebi savršeni, presretni i idealni: potreban je napor i kritičko promišljanje. Preduvjet za kritičko mišljenje je sloboda da svatko ima pravo reći što misli i obavezu da svako takvo mišljenje saslušamo. No, za kritičko mišljenje ključno je znanje jer ne možemo govoriti o nečemu što ne poznajemo. Moramo slušati onoga tko zna o čemu govori, ali i u toj situaciji moguće su manipulacije znanjem i onda je važno da takvu situaciju prepoznamo. Nerijetko je tako da mišljenje, koje želi biti kritičko, ne uzima u obzir sve aspekte problema koji su u svojoj biti uvijek kompleksni. Previše smo površni, a to je nespojivo s kritičkim mišljenjem.

Čini se da je svijet danas toliko kompleksan da živimo u rasutosti vrijednosti, stavova i uvjerenja.

To je veliko i važno pitanje. Moguće je da u nama postoji stanoviti moralni kompas temeljnih principa i vrijednosti. Nezgoda je u tome što se mi ne ponašamo prema tim vrijednostima. Lako je o tim vrijednostima razgovarati, ali ako u svojim djelima nismo vjerodostojni u onome o čemu pričamo, onda su ti pojmovi naših vrijednosti prazni. Tako je i u nastavi: studenti jako brzo pročitaju govore li profesor ili profesorica u prazno ili im mogu vjerovati. Ne može se zaista zastupati ono što čovjek u stvarnom životu ne živi. Ljudi misle da su tolerantni i puni razumijevanja za drugoga, ali to često nisu. Ako je među ljudima danas raširen taj raskorak između riječi i djela, onda bismo morali zaključiti da smo mi, kao što rekoh, šizofreno i licemjerno društvo. Mladi ljudi ne mogu vjerovati u ljude i u društvo ako postoji takva kontradikcija između onoga što ljudi misle o sebi i onoga što čine. Zato su danas mladi ljudi umnogome dezorijentirani.

Porast anksioznosti kod mladih

Kakve su posljedice takve dezorijentiranosti?

Društva se mijenjaju, ali temeljne ljudske vrijednosti ostaju i one su trajne. U današnje vrijeme društvene promjene su turbulentne i teško je u takvoj uznemirenosti pronaći zrnce temeljnog smisla. U takvoj situaciji u školama i na fakultetima su, na primjer, potrebni psiholozi ali njih je premalo. Na Sveučilištu u Rijeci napravljeno je istraživanje među studentima i mladima i zabilježen je značajan porast anksioznosti, tjeskobe, suicidalnih misli, a kod nižih uzrasta taj porast je još veći. Zaključeno je da će nakon korone broj psihičkih smetnji još više narasti, ali pitanje je što svi mi, a ne samo zdravstveni djelatnici, po tom pitanju činimo. Danas je veliki problem u tome što u ubrzanom načinu života mnoge stvari ne radimo temeljito. Vidimo oko sebe, to je već uobičajena praksa, da u mnogim profesijama ljudi rade tri posla paralelno. Ljudi moraju čuti i slušati jedni druge, ali da li je danas to uopće moguće. Ako se jedni prema drugima i prema mladim ljudima odnosimo površno, rezultati svakako ne mogu biti pozitivni.

U Beogradu se nedavno dogodilo masovno ubojstvo, u kojem je učenik od 13 godina u učionici ubio devet svojih vršnjaka i domara škole. Što mislite o ovoj tragediji?

To je velika tragedija i baš zato što to jest takva tragedija, moram reći za početak da mi je neshvatljivo da predsjednik države i premijerka Srbije nisu odmah došli pred tu školu izraziti sućut. Drugo, kada se takvo nešto dogodi, potrebno je temeljito ispitati zašto se to dogodilo, a ne odmah donositi zaključke i naređivati hitne mjere. Takva tragedija govori o nekom dubokom problemu i zato je potrebno sveobuhvatno se njime uhvatiti u koštac. Jedna od važnih stvari je pitanje djetetu: što tebe muči? Treba razgovarati s djecom, roditelji, profesori, okolina, treba s njima biti u kontaktu i osjetiti što oni žele, koji su njihovi problemi, ali najvažnije od svega, ne samo u vezi djece, jest da čovjek bude u kontaktu s drugima, mora biti prisutan u njihovom životu. Nastavnici i profesori u tom smislu imaju veliku odgovornost i u današnjem vremenu moraju biti posebno kapacitirani da bi zaista obavljali ovako osjetljiv posao. Ne može svatko biti nastavnik.

Možete li nazrijeti simptome ove tragedije?

Jako puno faktora je sigurno djelovalo da se ovakvo zlo dogodi. Neki od tih faktora vezani su uz djetetovo okruženje i roditelje. S druge strane, škola je odgojno-obrazovna ustanova, ali vi ćete nerijetko čuti nastavnike koji kažu „ja sam ovdje zato da samo poučim djecu“, ali ćete čuti i roditelje koji zahtijevaju da im škola „odgoji“ djecu. Treće, u školama je često puno učenika, a premalo nastavnika. U školama, kao što rekoh, kronično nedostaje psihologa, što u mnogim situacijama može biti presudno. Kada se ovakvo nešto dogodi, onda je to alarm za potpuno preispitivanje našeg moralnog kodeksa ponašanja. Svi smo mi kotačići jednog sistema koji bi trebalo propitati, a onda i poboljšati. Četvrto, mislim da se premalo sluša struka u vezi sa organizacijom provođenja i sadržajem nastave, i općenito premalo vrijednosti pridaje humanističkim predmetima. Mnogi problemi po školama su detektirani već davno, ali pitanje je što je stvarno učinjeno. Moglo bi se govoriti o tromosti naših društava, ali vidimo da se i u svijetu pucnjave i ubojstva po školama često događaju. Da se vratim na kritičko mišljenje. Naučiti djecu da kritički misle znači naučiti ih da dobro misle. Ali takvo učenje podrazumijeva naučiti djecu vrlinama. Recimo da budu ustrajni a ne lijeni, empatični a ne sebični, skloni integritetu a ne prijetvornosti, intelektualnoj hrabrosti a ne kukavičluku itd. Da li ih zaista učimo vrlinama? Danas se znanje traži preko interneta, a ne temeljnim istraživanjem, pa kako onda da budemo ustrajni. Želimo doći do sretnog života, ali ta želja pretvorila se u grabež. I onda umjesto da smo sretni, frustrirani smo jer smo nesretni i tako u krug.

Zašto je sve to tako?

Zato jer živimo u vremenu u kojem nema povjerenja ni u koga i ni u šta, jer su vrijednosti dovedene u pitanje. Danas živimo u doba netolerancije. Jesmo li nešto naučili iz povijesti? Današnje krize pokazuju da nismo. Živimo u 21. stoljeću, ali teško dolazimo do konačne istine oko koje bi se mogli složiti. Mladi sve to gledaju i zato žive bez uporišta, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. Paradoks u školama je u tome da je pritisak današnjeg obrazovanja postao uspjeh od 5.0, a da pri tom nije jasno koji je smisao takvog ultimatuma i koliko mladi zaista nešto znaju. Trebaju li svi znati sve? Pa naravno da ne. Moramo doznati što svaka ljudska osoba zaista želi, kako razmišlja i koje je njegovo ili njezino mjesto u svijetu. S ultimativnim rješenjima, mimo razmišljanja o pravim kreativnim sposobnostima svakoga od nas, stvara se kriva elita koja nema empatiju prema onima koji imaju ocjenu manju od pet. Stvari se, naravno, mogu popravljati, ali svatko mora krenuti od sebe. Mi smo pokvarili svijet, a ne mladi.