Nakon završetka mirne reintegracije 1998. godine veliku ulogu u ratom razrušenom Vukovaru odigrao je novonastali Caritas vukovarskog dekanata. Kao glas siromašnih i obespravljenih, vukovarski Caritas je pomagao ljudima da izgrade novi život. Pokrivao je područje od Vukovara do Iloka sa deset župa u svom sastavu i oko 2500 osoba o kojima je brinuo. Korisnici su dobijali ono najpotrebnije za iole normalan život – hranu, odeću i obuću, nameštaj, domaće životinje, poljoprivredne strojeve, a ponekad i jednokratnu novčanu pomoć. Sa osnivanjem pučke kuhinje u Vukovaru, Caritas vukovarskog dekanata formalno je prestao da postoji, a svaka župa je dobila svoj župski Caritas.
– U župi Svetog Josipa Radnika u Borovu Naselju danas skrbimo o 60 obitelji stalnih korisnika, a za vrijeme Božića i Uskrsa još oko 40 obitelji se prijavi u evidenciju. Dobivaju pakete sa hranom, namirnice, odjeću i obuću, ono najpotrebnije. Broj korisnika župskih Caritasa se ne povećava, a od kako je osnovana pučka kuhinja u Vukovaru imamo i odljev ljudi iz evidencije – priča bivši ravnatelj Caritasa vukovarskog dekanata, fra Vjenceslav Janjić.
Caritas jednom godišnje dobija donacije iz robnih rezervi, a njegovi najveći donatori su pojedinci i firme iz Hrvatske i dijaspore.
Rat i neimaština su iskvarili ljude
Prema rečima fra Vjenceslava Janjića, korisnici pučke kuhinje predstavljaju prvu, a Caritasa drugu kategoriju siromašnih. Ipak, naš sagovornik smatra da u Vukovaru nema toliko siromašnih kako se to možda na prvi pogled čini.
– Kod nas se ljudima više isplati ići u krug i obići nekoliko humanitarnih udruga, prikupiti sve što im treba i ništa ne raditi. To smo vidjeli na primjeru pučke kuhinje. Javio nam se veliki broj ljudi prije otvaranja, međutim, kada je trebalo donijeti papire i ostalu dokumentaciju na uvid, ljudi su se ispisivali jer nisu ispunjavali uvjete. Ljudi kažu da im se ne isplati raditi, što je meni neshvatljivo. Rad je potpuno obezvređen. Naši ljudi su se u ratu jako iskvarili. Kada su bili u progonstvu u hotelima, ni krevet nisu htjeli namjestiti, sve su to radile spremačice. Kad bi za obrok dobili neki meni koji im se ne sviđa, tražili su da im se taj meni izbaci. Rat i neimaština su nas pokvarili umjesto da nas poprave – tvrdi fra Janjić.
Naš sagovornik smatra da su od tri čoveka na svetu, dvojica gladni.
– Pravimo previše buke oko siromaštva. Siromaha ima svuda, ali se kod nas doživljava kao svojevrsno prokletstvo. Siromah je ljudska kategorija i Isus je rekao uvijek ćete imati siromaha pored sebe. Postoje ljudi koji su siromašni zato jer su stari i sami, nemaju veća primanja od 900 kuna mjesečno i takvim ljudima treba pomoći. Zašto bi siromaštvo bilo društveno zlo? Ali, činjenica je da je društvena podjela kriva za siromaštvo. Oni koji su bogati, sve više se bogate, a oni koji su siromašni, postaju sve siromašniji. Sada je nastao problem kako te siromašne ljude zbrinuti da imaju koliko toliko normalan život – nastavlja fra Janjić.
Imati ili biti
[pullquote]Korisnici koji imaju novčana primanja veća od 1600 kuna po familiji ne mogu koristiti usluge Caritasa, kao ni oni koji su u isto vreme korisnici socijalne samoposluge ili neke druge humanitarne organizacije koja se bavi raspodelom pomoći.[/pullquote]
Jedan od načina suzbijanja siromaštva fra Janjić vidi u okretanju poljoprivredi i zemlji.
– U Hrvatskoj je puno neobrađene, a zlata vrijedne zemlje. Danas ljudi bježe od nje, hranu uvozimo, a seljak je uništen. Iako imamo bogatstvo prirodnih resursa: vode, šume, jezera i more, ne znamo iskoristiti te potencijale. Treba spojiti zelenu i plavu Hrvatsku i osvijestiti ljude o važnosti zdrave hrane i potencijala koje poljoprivreda nudi – naglašava fra Janjić koji u svojoj župi brine o 700 posađenih ruža.
Fra Vjenceslav Janjić smatra da bi tvornica ili neki industrijski pogon vratili život u njegov grad i zadržali ljude u njemu. Osim otvaranja novih radnih mesta, smatra da država treba više podupirati seljake i osnaživati OPG-ove. Kad je reč o siromaštvu, fra Janjić ističe prvenstveno važnost rada.
– Bog je stvorio čovjeka da radi. Ako ne radiš, nisi čovjek. Kod nas je ideja vodilja – biti bogat bez rada, jer je naše ljude sramota raditi. Rada se ne treba stiditi. Moramo u prvom redu biti ljudi, pošteni i marljivi. Trebamo voljeti svoju zemlju, kruh i rad. Radimo i izgrađujmo svoju zemlju radom, konstantnim i sustavnim kontinuiranim radom. U Hrvatskoj je popularno kukati. Mediji imaju veliku ulogu u ovakvom načinu razmišljanja, jer promiču lagodan život i život bez rada. To se vidi i u televizijskim sapunicama koje su kod nas veoma gledane. Imate glumce koji su našminkani, dotjerani, lijepo odjeveni i koji ništa ne rade. Samo se zaljubljuju, odljubljuju i razvode. Tu nema ljudi prljavih ruku. I taj nestvaran život nam se servira da gledamo. Takav život rađa lijenost – prvi uzrok siromaštva. Lijenost je takođe i dio komunističkog mentaliteta, kod nas još uvijek prisutnog. Radnici su u komunizmu govorili ne mogu me tako malo platiti, koliko ja malo mogu raditi. To je bila čuvena krilatica, iako je postojala i ona druga Da nam živi, živi rad. Mi smo tu drugu krilaticu zaboravili. Svi se žalimo na rat i uzroke svega, pa i siromaštva, tražimo u ratu. Vrijeme je da stanemo na svoje noge, da prebolimo dječje bolesti i da se više prihvatimo posla. Tako se jedino može ublažiti sadašnje stanje siromaštva, a siromaštvo se nikada neće iskorijeniti – zaključuje fra Janjić i dodaje:
– Nije sreća u bogatstvu, već u harmoniji i skladu. Smisao života nije imati, nego biti. I biti zadovoljan onim što imaš – to je jedino umijeće života.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta “Uzroci siromaštva u Vukovaru” koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima.
