U raštrkanim, polupraznim ličkim povratničkim selima i zaselcima danas uglavnom živi starije stanovništvo koje se poslije višegodišnjeg izgnanstva vratilo na svoja ognjišta da tu provede posljednje godine života. S tim nemoćnim i usamljenim starcima vjerojatno će otići i posljednji tragovi postojanja Srba na tim prostorima. Uobičajena slika povratničkog životarenja dočekala nas je i u Bruvnu, ličkom selu 14 kilometara udaljenom od Gračaca, na samoj međi Like i Dalmacije. Nekada je imalo preko hiljadu stanovnika, a prema posljednjem popisu ostalo ih je 89, i to uglavnom starije životne dobi. Nakon popisa broj mještana dodatno se prorijedio, međutim u dvorištu Radomira Guteše (43) zatekli smo nesvakidašnji prizor za povratničke krajeve – dječju graju i veselje, što prkosi tužnim statistikama i vraća nadu i život u ovaj kraj.
Radomir se ove godine vratio u zavičaj, otvorio obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG) i otpočeo uzgoj krava. Veliko imanje je i do sada redovno obilazio, a sada je odlučio da mu se ozbiljno posveti i stvori uslove da od njega i na njemu živi sa svojom porodicom.
– U ovoj sam kući odrastao, vezan sam uz nju. Ovdje sam napravio svoje prve korake, sve što dijete spozna, nauči o životu i svijetu, spoznao sam upravo ovdje. Odlučio sam da se vratim i da pokušam da stvorim uslove da od svog imanja djeci obezbijedim egzistenciju – govori Radomir na pragu rodne kuće u kojoj je nekada živjela imućna porodica s dvadesetak članova, koliko sada ne broji ni čitav zaselak.
Bruvno je morao da napusti u “Oluji” 1995. godine, kada je kao dvadesetogodišnjak za traktorskim volanom proveo skoro sedam dana u vožnji do Vršca u Srbiji. Tamo je sagradio kuću, oženio se, zasnovao porodicu, dobio troje djece. Snašao se i radio u Srbiji čitave dvije decenije, ali je želja za zavičajem na kraju ipak prevladala.
– U Srbiji sam se skućio, imao sam posao, normalan život. Nije mi bila ugrožena egzistencija, mogao sam sasvim normalno da živim i tamo, ali jednostavno želja me vukla u rodni kraj – kaže Radomir i dodaje da želi i da iskoristi potencijale koje nudi ovaj kraj i da svoju zemlju iskoristi na najbolji mogući način.
– Ovo je netaknuta priroda, od 1995. nema zagađivača. Neka mjerenja su pokazala da je na ovom području trenutno najčistiji zrak u Evropi. Postoji nekoliko zaštićenih biljaka, čak i jedan leptir. Ovdje postoje veliki poljoprivredni potencijali, od uzgoja stoke, krava, ovaca… ali i turistički, i turisti sve više traže mjesta na kojima im nitko ne smeta, gdje se čuje samo cvrkut ptica, nikakvi auti, mnogo je mogućnosti – govori Radomir, svjestan da su za sve potrebna sredstva i da treba mnogo da se radi, ali da prije svega treba obezbijediti neke osnovne uslove za život i rad.
Prije nekoliko godina mještani Bruvna su osnovali crkveni odbor i pokrenuli obnovu stare kamene crkve u selu. Kako je crkva zaštićena kao kulturni spomenik, dobili su sredstva od Ministarstva kulture i radovi sve više napreduju. Optimistični su u vezi toga da je život na ovim prostorima ipak moguć.
I dok se Radomir brine o 16 krava, koliko ih trenutno ima, a planira i da krdo uveća, obrađuje oko 30 hektara zemlje, kosi i radi na renoviranju velike, ali zapuštene kuće, supruga Biljana (40) sretna je što su djeca u prirodi, na zdravom, čistom zraku, daleko od buke i tehnologija koje ljude otuđuju. Dmitar (12) i Veljko (10) pomažu roditeljima oko kokoši, psa, krava i kućnih poslova, a najviše oko male Sofije (1,5). Lijepo im je tu, kažu, nije dosadno, napravili su i drvene golove pa slobodno vrijeme provode trčeći za loptom. Ova divna porodica bila bi redak primjer hrabrih i vrijednih mladih ljudi koji se vraćaju korijenima, koji žele da vrate život u ovaj kraj i da žive zdravo i složno od svoga i na svome, ali ih još uvijek jedna vrlo bitna stvar dijeli od idile. Problem koji muči Guteše teško bi bilo objasniti nekome u civiliziranom svijetu. Naime, na manje od sat vremena vožnje do Smiljana, u zavičaju velikog Nikole Tesle, njegovi sunarodnjaci danas nemaju – struje.
Dvadeset godina nakon ratnih sukoba u mnogim povratničkim krajevima ni danas nije obnovljena elektrodistribucijska mreža. Tako je i u Bruvnu. Trafostanica je od domaćinstva Radomira Guteše udaljena oko kilometar i po i u funkciji je, međutim neko je 1995. sistematski zašao i posjekao žice, iskopao bandere i odvezao ih. I od tada – mrak. Tako je i kod susjeda, tri su zaselka bez struje u ovom ličkom kraju: Čubrile, Pokrajci i Guteše. Još od 1970-ih svi su bili priključeni na električnu mrežu, a danas nijedna kuća nema mogućnost da se priključi. Trebalo bi sada prvobitnim vodom postaviti čitavu mrežu, ali nadležni prebacuju odgovornost jedni na druge.
– Od 2006. godine imam menadžersku suglasnost za priključak električne energije. Od tada obećavaju – umorno, ali i dalje s nadom kaže Radomir.
Posljednje obećanje je da će struja doći do januara 2019. Do tada će se Radomir i strpjeti, ali ako idućeg ljeta ne bude mogao da osposobi svojoj djeci i porodici život u normalnim uslovima, biće prinuđen da ode.
– Bez struje se ne može, to je elementarna stvar. Živimo u 21. vijeku i malo je onih koji žive nje širom svijeta, a kamoli ovdje, u srcu Evrope. Djeca ne mogu u današnje doba učiti pored svijeće, prljaju se svaki dan, potrebna nam je mašina za pranje veša, teško je pripremati i čuvati hranu… – objašnjava.
Alternativa u vidu solarnih panela je poprilično skupa.
– Samo za osnovne potrebe, da ima svjetla i eventualno da se uključi frižider, bila bi potrebna dva-tri panela i dva-tri akumulatora. Za sve druge poslove imam agregat, kada nešto sitno treba da presiječem brusilicom, da zavarim baš i ne mogu. Paneli koji bi proizveli minimum struje da bi domaćinstvo moglo da funkcionira u normalnim okvirima koštali bi oko deset hiljada eura – govori Radomir o ovoj za njega trenutno nemogućoj investiciji.
– Kada počne školska godina, supruga i djeca odlaze u Srbiju. Ovdje nemamo uslova, nemamo struje, nemamo vode, nema mnogo toga. Nema čak ni kupatila, u zaostatku smo što se civilizacije tiče. A možda je i najgore što nema ljudi. Za djecu je to jako teško, ne mogu da se socijaliziraju, nemaju vršnjaka, ne mogu ni da se druže ni da popričaju s nekim. Nadamo se da bi se s dolaskom struje, a samim tim i vode, stvorili elementarni uslovi da kuća bude dom. Mnogi osuđuju ovu moju odluku, govore mi da sam budala. Govorili su mi da je bolje da odem u Njemačku da radim. A ja sam jednom bio izbjeglica, ne mogu više, dosta mi je – odlučan je Radomir.
Porodica će u trenutku objave ovog teksta već biti razdvojena. Spremni su na tu žrtvu u nadi da će je uskoro prevazići. Da će se s dolaskom struje i oni opet ujediniti.
– Ne znam, trenutno mislim da sam spreman na taj razdvojeni život, ali bit će teško, vidjet ćemo. Sve slobodno vrijeme će provesti ovdje sa mnom, zimski i ljetni raspust, prvomajske praznike… Tako smo nekako osmislili ovaj naš poduhvat i ovaj razdvojeni život, dok ne bude uslova da normalno živimo – govori Radomir i zaključuje:
– Ovdje sam svoj na svome, ispunjen. Kada mi je i porodica tu, onda je sve na mjestu. Ali ako ne dobijem struju, dogodine definitivno neću biti ovdje. Bez struje ne mogu.