U paviljonu s oznakom inv. broj 65, koji je dio napuštene zagrebačke tvornice Gredelj, nalazi se impresivni atelje akademskog slikara Slavka Marića. U kompleks bivše tvornice željezničkih vozila ulazimo iz Paromlinske ceste u kojoj se, također, nalaze ostaci nekadašnjeg Paromlina, jednog od najvažnijih zagrebačkih spomenika industrijske arhitekture, od kojeg su danas, nažalost, ostale samo ruševine. Prolazimo kroz cijeli Gredelj koji se sastoji od kompleksa oronulih i napuštenih zgrada i dolazimo iza glavnog željezničkog kolodvora odakle puca pogled na slomljena ostvarenja prijašnjih generacija. Na jednom paviljonu još stoji natpis “TŽV Gredelj”. Gredelj je nekada bio ponos, a danas je sramota ovoga grada.

Tvornica željezničkih vozila Gredelj utemeljena je 1894. godine kao glavna radionica Mađarskih državnih željeznica za popravak i pregled parnih lokomotiva. Poslije Drugog svjetskog rata dobiva ime po narodnom heroju Janku Gredelju. Osamdesetih godina prošlog stoljeća u tvornici je radilo oko 2.800 radnika. Danas, osim zaštitara na glavnom ulazu, u ovaj kompleks svakodnevno dolazi samo jedan čovjek. Taj čovjek je Slavko Marić, slikar, umjetnik i nesalomljivi entuzijast.

Marić je počeo surađivati s Gredeljom još šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kao akademski slikar dizajnirao je logotipe za ovo poduzeće. Radio je i brojne nacrte za različite modele. Ovaj, široj javnosti slabo poznat umjetnik, ima osebujnu životnu priču. Rođen je u selu Jarugama nedaleko od Prijedora u Bosni i Hercegovini. Iako nema točnih podataka kada je rođen, u rodni list upisana mu je godina rođenja 1935. Roditelja se ne sjeća jer su stradali na Kozari u fašističkoj ofenzivi. Neko vrijeme živio je kod tetke u Pržinama kod Kozarca, a 1945. smješten je u dječji dom u Prijedoru. Tu je u jednoj godini završio dva razreda osnovne škole. Školovanje nastavlja u Bosanskoj Dubici i Banjoj Luci gdje upoznaje Tomislava Ladana s kojim će ostati dugogodišnji prijatelj. U Sarajevu završava petogodišnju školu primijenjenih umjetnosti, a nakon toga upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na prijamnom te godine Akademiju upisuju samo tri kandidata, među kojima je bio i Marić. Na zadnjim godinama studija predavao mu je i Krsto Hegedušić koji ga uzima u svoju majstorsku radionicu. Kada je Miroslav Krleža pokretao časopis “Forum”, tražio je od Hegedušića da mu njegovi famulusi pomognu osmisliti izgled časopisa. Od svih radova koje mu je Hegedušić poslao, Krleža odabire Marićeve. Sutradan je otišao u hotel Esplanada na sastanak s Krležom i Marijanom Matkovićem, tadašnjim urednikom “Foruma”, gdje su uz konjak Martell dogovorili suradnju. Krleža je imao samo jednu zamjerku i to na font slova kojim su na naslovnoj stranici bila ispisana imena autora. “Ja sam stavio tvrdo blok-pismo s imenima suradnika. Rekao sam mu da se to u štampariji može promijeniti, ali namjera je da se istaknu autori tekstova. On se nasmijao, složio se i pohvalio me, te naručio još jedan Martell”, prisjeća se Marić tog davnog susreta i dodaje kako je Krleža bio “izuzetno nezgodan tip”.

Prijateljevao je Marić s brojnim uglednim osobama svoga vremena. Osim s Tomislavom Ladanom i Krstom Hegedušićem, družio se i s Dušanom Džamonjom i Stipom Šuvarom, a jedan od najbližih prijatelja bio mu je čuveni književnik Predrag Matvejević kojemu je bio gost na obrani njegovog doktorata na Sorboni. Često je odlazio kod Matvejevićevih u Mostar, gdje mu je Matvejevićev otac na klaviru svirao ruske arije.

Iako je poznavao brojne ugledne i poznate osobe, nikada se nije volio gurati. Radio je svoj posao i živio od svoga rada. Imao je restauratorsku licencu pa je restaurirao brojne zgrade u Zagrebu. Za svoj današnji izgled Zagreb može zahvaliti i Slavku Mariću, ali ovaj grad voli zaboravljati. Osmislio je i izradio strop Starogradske vijećnice, restaurirao je fasadu na jednoj od zgrada na Trgu kralja Tomislava. Gradsko komunalno poduzeće nikada mu to nije platilo. Pomagao je Džamonji u izgradnji Memorijalnog kompleksa na Kozari i sudjelovao u restauraciji Spomenika ustanku naroda Hrvatske u Srbu.

Slavko Marić također je izuzetan slikar. Od malih nogu je crtao i slikao. Na akademiji je bio najbolji i najbrži crtač. Naslikao je i portret bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića koji on i danas drži u svom uredu. Djela su mu izrazito koloritna i uočljiv je njegov istančan osjećaj za boju. Devedesetih je imao atelje u Petrinjskoj ulici, ali kako je bio prepoznat kao Srbin, najprije su mu ispred ateljea naredali balvane, zatim ispisivali ustaške parole, a naposljetku je bio izbačen iz ovog prostora.

Nakon što je firma Gredelj prostor od 350.000 četvornih metara u Strojarskoj ulici prodala Gradu Zagrebu, Marić kao njen dugogodišnji suradnik dobro zna što se u tim halama nalazi i kakvu potencijalnu umjetničku i kulturnu vrijednost to ima. Ulaskom u bivšu tvornicu nailazi na devastirani prostor koji krije na desetke hiljada drvenih modela. Ti modeli su služili kao kalupi za industrijske strojne dijelove koji su se kasnije izlijevali u željezu ili bronci. U Gredelju su mu rekli da ih ti modeli više ne zanimaju pa se on obratio Gradu Zagrebu kao novom vlasniku. Pismeni odgovor nikada nije dobio. Dobio je samo usmena dopuštenja od nekih službenih osoba da može biti u jednoj od tih napuštenih hala.

Paviljon u kojem se nalazi arhiva modela, ali i ostali paviljoni, bili su bez vrata i prozora i potpuno nezaštićeni od vanjskih nepogoda. Kako bi sačuvao industrijsku baštinu, Marić postavlja vrata i prozore te čisti prostor. Kao umjetnik, svjestan važnosti i potencijala industrijskog dizajna, počinje raditi modernističke skulpture od dijelova tih modela. “Ljudi nisu svjesni umjetničkog potencijala ovih modela. Ovdje se nalaze deseci hiljada modela koji predstavljaju iznimno vrijednu zbirku industrijskog dizajna”, upozorava Marić.

U svojim nastojanjima da zaštiti kulturnu baštinu biva ometan i sprečavan od zaštitara tog prostora. “Molio sam ih da ne dolaze jer mi donose negativnu energiju. Jedan od njih me tada fizički izbacio iz prostora”, priča Marić. Ipak, unatoč svemu, istrajao je i nekako se riješio zaštitara. Ali iz Grada nisu odustajali. Prije godinu dana isključili su mu struju i poslali mu tužbu za iseljenje iz prostora. Slavko Marić u taj prostor dolazi svaki dan. Čisti i održava drvene modele i od njih slaže nove skulpture. U prostoru, također, slika svoje modernističke slike, a nekima od njih je i oplemenio stare i oronule zidove. Kaže da je otporan na hladnoću, pa dolazi i po najgoroj zimi i nikada nije prehlađen.

Dok je Rijeka ove godine Europska prijestolnica kulture i dok su mnogi oduševljeni kulturnom ponudom toga grada i posebno isticanjem njegove industrijske važnosti, Zagreb svoju industrijsku baštinu sustavno negira i odbacuje. Ovaj ogroman i atraktivan prostor u centru grada zasigurno je mnogima interesantan i stara im tvornica samo smeta. Pročelnica Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada krajem prošle godine održala je prezentaciju na konferenciji “Pametni gradovi – gradovi budućnosti 2019.” Tom prilikom je predstavila i projekt “Gredelj” koji bi trebao “postati jedno od novih gradskih središta koje bi uključivalo javne, društvene i kulturne sadržaje grada”.

Sasvim je izvjesno da će i Slavko Marić “pasti bez ispaljenog metka na staru foru novog početka”, kao i radnici Gredelja i mnogih drugih tranzicijskih firmi, kako pjeva grupa Hladno pivo u svojoj pjesmi “Firma”. Zanimljivo je da je spot ove pjesme sniman upravo u prostorima devastiranog Gredelja. Cijeli taj kompleks danas izgleda sablasno, ali i dalje na neki način djeluje impresivno i izaziva strahopoštovanje. Čuju se samo vlakovi i zastrašujući zvukovi pustoši koje proizvodi škripa oštećenih krovišta. Svi paviljoni, osim onog koji je Marić uredio, nemaju vrata ni prozore. A kao potpuni kontrast prostoru u kojem se nalazimo, u daljini strše novi moderni crni neboderi sagrađeni iza Autobusnog kolodvora. Prilično je izvjesno da će i današnji kompleks Gredelja u budućnosti tako izgledati – kao “novo gradsko središte koje bi uključivalo javne, društvene i kulturne sadržaje grada”. A prije toga će vjerojatno bageri sravniti sa zemljom ostatke nekadašnjeg industrijskog diva. I nikoga to posebno ne dira, osim Slavka Marića koji pred nosom Gradskog poglavarstva brine i čuva vrijednu baštinu.

Njegov problem Grad Zagreb tretira kao problem imovinskopravnog karaktera. To je potpuno besmisleno. Marić je svjestan da to nije njegov prostor i da će morati otići. On samo traži pomoć da se zaštiti vrijedna arhiva, industrijsko i umjetničko nasljeđe koje predstavlja simbol jednog vremena. Uništenje ove industrijske baštine bio bi strašan kulturocid. Toga je izgleda jedino svjestan Slavko Marić, čovjek koji je cijeli svoj život posvetio upravo kulturi.

 

Fotografije: Jovica Drobnjak