U jeku turističke sezone i obveznih popratnih rasprava o postojećim i potencijalnim strategijama razvoja turizma u Hrvatskoj, te njihovoj učinkovitosti, zagrebačka Nacionalna i sveučilišna knjižnica u svome je predvorju ugostila izložbu koja sličnim problemskim pitanjima pristupa iz historiografske i sociološke perspektive. Riječ je o projektu naslovljenom „Žene u promociji turizma Hrvatske“ osmišljenom od dr. sc. Jasenke Kranjčević s Instituta za turizam, a realiziranom uz potporu niza turističkih i arhivskih ustanova. Predstavljajući različite vrste vizualnih promidžbenih materijala namijenjenih turistima, kao što su prospekti, razglednice, plakati ili novinski oglasi, na kojima su u fokusu kao glavni motiv prikazane žene, ova izložba teži ka dokazivanju prisutnosti žena kao bitnog faktora u turističkoj promociji Hrvatske od vremena Austro-Ugarske, pa sve do suvremenog doba.

Njezin je sadržaj, pritom, podjednako zanimljiv i kao očiti pokazatelj razvoja, odnosno potpune odsutnosti razvoja marketinških strategija hrvatskog turizma u tematiziranom, više od stotinu godina dugom vremenskom periodu. Iako raznovrsni oblici promocije turističkih lokacija Hrvatske predočeni ovom izložbom datiraju još od pozne faze austro-ugarske ere, pa sve do zrelog perioda socijalističke Jugoslavije, uvidom u njihov izgled vrlo lako bi se moglo, ako bismo zanemarili popratna objašnjenja o vremenu njihova nastanka, pretpostaviti da su svi prikazani eksponati nastali u rasponu od možda dvadesetak godina, pod istim režimom i uz iste prevladavajuće društvene odnose, a ne u vremenu ispresijecanom svjetskim ratovima i uz barem četiri velike promjene državnog okvira.

Riječ je o uglavnom crtanim, odnosno naslikanim prikazima ponude u stilskoj maniri art decoa koji jednostavnošću svojih prikaza i poruke odaju dojam kao da su svi izrađeni od istoga grafičkog majstora ili, u najboljem slučaju, iste majstorske radionice. U naravi, u pitanju su prikazi hedonističkih mogućnosti potencijalnih turista u skladu sa svim suvremenim trendovima, skladno upareni s i dalje živim tradicijskim kulturnim obrascima u životima lokalnoga stanovništva; uz isto tako standardni trik po kojem se u promociji primorskih krajeva primarno naglašava ono prvo, dok se za unutrašnjost ističe drugo. Ako takvom, očito unisonom načinu promocije dodamo potreban povijesni kontekst, dolazi se do zaključka da su iste putničke agencije (primjerice, zagrebački Generalturist ili beogradski Putnik) koristile iste metode i igrale na uvijek iste adute kako bi pod različitim režimima pokušavale pridobiti posve različite ciljane skupine gostiju – u Austro-Ugarskoj i monarhističkoj Jugoslaviji domaću elitu, u socijalističkoj Jugoslaviji domaće radništvo, baš kao i danas stranu elitu i „elitu“. Iz ovakvog je stanja stvari moguće puno toga zaključiti o želji naših turističkih djelatnika za prilagodljivošću novim vremenima i tržišnim uvjetima, ali i još više o realnim potrebama samih turista, budući da su navedena društva istom strategijom sve vrijeme bilježila dobro poslovanje.

Interesantni su isto tako i podaci kojima ova izložba dokazuje postojanje „influensera“ kao pojave puno starije od internetskog doba, na primjerima poput onoga grofice Sofije Jelačić, supruge bana Josipa Jelačića, koja je vlastitim odabirom omiljenih turističkih destinacija pokrenula trend među plemstvom banske Hrvatske, ili pak književnice Dragojle Jarnević koja je sličnu stvar učinila među pristašama ilirskog pokreta. Glede najave misije izložbe, ironično je kako je riječ o ustvari jedinom prikazanom dokazu o djelovanju žena u izravnom kreiranju turističke promocije, te na taj način, posredno, i njegovom razvoju. S druge strane, upitno je u kolikoj se mjeri uistinu može govoriti o izradi turističkih oglasa i prospekata kao dijelu procesa postizanja ravnopravnosti spolova budući da žene, kao njihovi bitni motivi, neovisno o tome jesu li prikazane u narodnim nošnjama ili dizajnerskim kupaćim kostimima, ondje sve vrijeme ostaju svedene na razinu prirodnih ljepota tj. integralnog dijela okoliša jednako kao i čisto more ili prostrane šume, a ne uzdignute na razinu stvarnog sudionika u procesu stvaranja onoga što se uobičajeno naziva turističkim sadržajem.

Ipak, djelovanje takve strategije koja bi se mogla sažeti u paroli „dođite kod nas i uživajte u pogledu na najljepšu prirodu u najljepšem ženskom društvu“, a koja se također do današnjeg vremena nije puno promijenila, svakako dokazuje kako je turistički marketing na prostoru Hrvatske od svoga početka bio u skladu s trendovima postavljenim u razvijenijem dijelu Europe. Naime, i sadržajem i stilom slični prikazi postojali su na doslovce čitavom kontinentu, osobito tijekom 1920-ih i 1930-ih godina, što je vrijeme koje korespondira upravo s početkom otvaranja Kraljevine Jugoslavije turizmu u modernom smislu. Činjenica je isto tako i da radi toga nastali prikazi sadrže i određenu dozu umjetničke vrijednosti u razini jednog zasebnog ogranka vizualne umjetnosti u koje pripadaju i klasične američke crtane reklame iz ranih 1950-ih koje su do danas postale potpuno afirmirane u krugovima likovne kritike, dakako, ako ih se nastavlja shvaćati kao stilizirani prikaz željenih učinaka ponuđenog proizvoda, a ne kao realnu sliku onodobnog društva kao što to čine određene političke grupacije iz američkog alt-right spektra.

Na koncu, dokumentaristička vrijednost postave ove izložbe nesumnjivo je velika neovisno o tome što otkriva manjkavosti svoga predmeta proučavanja tj. hrvatskog turističkog marketinga. S obzirom na to da je riječ o prostoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice, te rezultatu angažmana Državnog arhiva u Zagrebu, upravo ovakva vrijednost i jest primarno očekivana, a i ostvarena. Predočeni dokumenti različitih vremena za koje na koncu ispada da je riječ o dokumentima jednog vremena, pritom ustvari pružaju i još jedan dokaz za tezu francuskih povjesničara-analista na čelu s Fernandom Braudelom o serijalnoj povijesti dugoga trajanja. Postav izložbe „Žene u promociji turizma Hrvatske“ za posjetitelje će biti otvoren sve do 25. avgusta, taman do kraja vrhunca domaće turističke sezone.