Hoće li Andrej Plenković nakon osam godina obnašanja dužnosti predsjednika Vlade uskoro dići sidro i Banske dvore zamijeniti Briselom, u kome se nalaze sjedišta gotovo svih europskih institucija s kojima se već godinama povezuje? Pitanje je to koje se periodično javlja u hrvatskom medijskom prostoru, a u posljednje vrijeme sve češće. Rasprava o Plenkovićevom europskim ambicijama traje već dugi niz godina, pa ga se tako vidjelo kao idealnog kandidata za mjesto u Europskoj komisiji – povjerenika EU za vanjske poslove – predsjednika Europskoga parlamenta, a u posljednjem krugu i šefa NATO saveza. S tom pričom, zanimljivo, nisu ga povezali hrvatski, nego neki švedski mediji, pa se je priča o Plenkovićevom odlasku ponovo zakotrljala. Plenkovića i NATO povezuje nekoliko stvari. Činjenica je da uskoro završava mandat trenutnom glavnom tajniku, te se užurbano traži nova osoba za taj posao. Također, među istočnim članicama saveza sve se češće spominju zahtjevi da ovoga puta na čelo bude izabran netko tko pripada tom bloku zemalja. Spominje se odlučan stav Poljske, Rumunjske, Češke, pa i Hrvatske u pružanju otpora ruskom napadu na Ukrajinu zbog čega je došlo vrijeme da ključna figura NATO saveza bude netko iz tih zemalja. Naravno, medijska naklapanja su relevantna sve do trenutka kada veliki igrači odluče da je vrijeme da se donese odluka. No, u ovom trenutku nema nikakvih jamstava koja bi upućivala da bi to mogao biti Andrej Plenković.

Generalno, svi scenariji koji Plenkovića lansiraju u europsku političku orbitu imaju u sebi jedan ključan, fundamentalni problem. Sve europske ključne pozicije, bilo da se radi o Europskoj komisiji, Europskom parlamentu, Europskom vijeću, Sudu, Centralnoj banci… strogo su političke i o njima odlučuju lideri vlada država članica. Ako se predsjednici vlada na Europskom vijeću slože s prijedlogom imenovanja nekog čelnika, tek tada ta osoba može preuzeti dužnost. Da bi Plenković uopće postao kandidatom za bilo koju od tih pozicija, prethodno bi morao prestati biti premijerom i predsjednikom HDZ-a. U prijevodu, on bi nakon europskih izbora, kada se počinju slagati postizborne kadrovske križaljke, morao dati ostavku na čelno mjesto u HDZ- u i posao eventualnog sastavljanja vlade prepustiti nekom drugom mandataru, koji bi upravo njega onda predložio kao hrvatskog kandidata za bilo koju od navedenih dužnosti. Takav scenarij zvuči krajnje nevjerojatno i neizgledno. Prepuštanje kontrole nad državom i strankom i ulazak u neizvjesni proces kandidature i izbora iz trenutne perspektive zvuči krajnje neuvjerljivo. Tim više što Plenkovićev nasljednik u HDZ-u nije ni izdaleka vidljiv. On je, kao i nekoć Milanović u SDP-u izvršio temeljiti „pomor“ bilo kakvih mogućih protukandidata i okružio se potpunim anonimusima bez ikakve stvarne podrške na terenu. Za razliku od Sanadera i Kosor koji su bili okruženi političkim kapitalcima s terena, Plenkovićevi ministri ostaju nepoznati i prije mandata, ali i dok im mandat traje. Većini koji se izmjenjuju u njegovoj vladi građani ne uspiju zapamtiti niti imena prije nego što budu smijenjena u nekoj od korupcijskih afera kojima svjedočimo gotovo svakoga mjeseca. Dakle, tko bi to trebao za Plenkovića obaviti teški posao osvajanja parlamentarnih izbora, uspješnog sastavljanja vlade i njegovog slanja u vrh EU. Iako za taj posao već godinama priprema Karla Reslera, kojeg je poslao u Europski parlament na obuku, u ovom trenutku on ne izgleda ni približno spreman za preuzimanje takve funkcije.

Ako HDZ izgubi izbore za Hrvatski sabor, time prestaje i bilo kakva mogućnost europske karijere Plenkovića i bilo kojeg drugog HDZ-ovca. Tada u igru za raspodjelu EU fotelja ulaze predstavnici nove vlasti koja u najmanju ruku bira svoga člana Europske komisije. U tom slučaju Hrvatska ne bi mogla računati na svoje ljude u drugim institucijama jer nove političke opcije koje po prvi put preuzimaju vlast ne dobivaju za to priliku.

Ključni problem europskih institucija je što su neraskidivo povezane s političkom situacijom u nacionalnim državama. Držanje vlasti u državi članici prvi je preduvjet uspješne europske karijere. Jedan od dobrih primjera je bivša finska premijerka Sana Marin koja je posljednjih godina bila istinska europska politička zvijezda, da bi gubitkom parlamentarnih izbora nestala s političke scene preko noći. Najbolji recept za postizanje velike europske političke karijere je biti istaknuta osoba vodeće stranke u svojoj državi, ali ne biti u isto vrijeme i njen premijer. Najbolji primjer je Dubravka Šuica koja je ni kriva ni dužna postala europska povjerenica, članica Europske komisije i sada već istaknuta europska političarka s ogromnim primanjima i uredom u Briselu. Ona je na to mjesto došla zahvaljujući bliskim vezama s Plenkovićem i činjenicom da u tom trenutku nije obnašala nijednu drugu važnu nacionalnu dužnost. Plenković nema taj luksuz jer je uvijek u trenutku biranja čelnika europskih institucija ujedno i hrvatski premijer. Tako se hrvatski premijer našao u začaranom krugu iz kojeg nije lako izaći: dok god je hrvatski premijer – ne može biti europska politička zvijezda, a ako prestane biti hrvatski premijer, vrlo izvjesno ne može ni postati europska politička zvijezda. S time na umu, a znajući koliko Plenković voli svjetla europske političke pozornice, mora se priznati da mu u budućnosti presijecanje tog čvora neće biti nimalo lako izvodljivo.