Po svemu sudeći Europu očekuje minimalno jedna decenija ubrzanog ulaganja u razvoj novog naoružanja i osposobljavanja stanovništva za mogući rat, kao i rukovanje sofisticiranim naoružanjem. Posljedica je to rata u Ukrajini, koji je ovih dana ušao u svoju treću godinu. Nakon što je prve dvije godine rata naglasak bio na sankcijama i isporukama oružja Ukrajini, polako ali sigurno počinje se govoriti i o slanju vojnih trupa europskih zemalja na ratište u istočnoj Ukrajini s ciljem onemogućavanja Rusije da pobijedi u ratu.

Iako su takve izjave bile nezamislive prije godinu ili dvije, jer doista prijete eskalacijom neviđenih razmjera u vidu moguće uporabe nuklearnog naoružanja, danas ih pojedini europski lideri počinju iznositi u javnost. Tako je ovoga ponedjeljka francuski predsjednik Emanuel Makron, govoreći o stanju u Ukrajini, izjavio da ne isključuje slanje „zapadnih trupa“ u Ukrajinu. Iako je napomenuo da u ovom trenutku ne postoji konsenzus o tome, naglasio je da takav scenarij ne treba isključiti. „Učinit ćemo sve što je potrebno da osiguramo da Rusija ne pobijedi u ovom ratu“, zaključio je Macron i dodao da je poraz Rusije neophodan za sigurnost i stabilnost Europe.

Takve izjave čelnika druge najmoćnije države Europske unije mogle bi biti isprazno političko lupetanje s ciljem stvaranja određenog dojma, ali bi mogle biti i indikator onoga što će se događati u budućnosti. Odlazak vojnika europskih država u Ukrajinu i uključivanje u borbena djelovanja stvorilo bi situaciju bez presedana za koju nitko u ovom trenutku ne može predvidjeti kako bi utjecala na daljnji nastavak i intenzitet rata. Bit će zanimljivo pratiti reakcije građana europskih država i postoji li većinska volja za ratovanje u Ukrajini. Nedavna anketa Gardiana pokazuje da samo 1 od 10 građana u Europi vjeruje da Ukrajina može pobijediti u ratu, što ne ukazuje na postojanje visokog borbenog morala među europskim pučanstvom.

Istovremeno sa zveckanjem oružja i retorike u Europi, u Hrvatskoj se dovršavaju planovi za uvođenje obveznog vojnog roka. Nakon 15 godina pauze, nove generacije 18-godišnjaka mogle bi uskoro biti obvezane na izvršavanje temeljne vojne obuke. U međuvremenu mnogo toga se promijenilo, a nove generacije su zasigurno još manje zainteresirane za obvezni vojni rok od onih prije 2008. godine, kada je vojni rok i zamrznut zbog ogromnog broja obveznika koji su se pozivali na priziv savjesti. Naime, tada je čak 70 posto novaka podnosilo zahtjeve za civilno služenje vojnog roka zbog priziva savjesti. No, nisu ni vojne vlasti iste, evoluirale su u skladu s vremenom, pa su tako predviđene i brojne promjene u programima vojne obuke. Ona bi bila maksimalno skraćena i trajala bi tri mjeseca, ne bi utjecala na obrazovne obveze ročnika koje imaju na fakultetima, a svaki od njih bi primao i naknadu od 700 eura mjesečno. Tako bi nekadašnji vojni rok bio pretvoren u plaćeni tečaj temeljne vojne obuke, a glavni cilj bio bi, po riječima premijera Plenkovića, „senzibilizirati ljude“, vjerojatno za važnost jačanja obrambenih kapaciteta države.

U prijevodu, vlada uvođenje vojnog roka vidi isključivo kao PR potez za domaće i strane potrebe. Na domaćem terenu, Plenković se pričom o vojnom roku želi maksimalno približiti braniteljskoj populaciji i desnom biračkom tijelu kojeg je izgubio u prvih osam godina mandata politikama kojima tom dijelu biračkog spektra nisu bile po volji. Vraćanje vojnog roka trebalo bi mu, po njegovoj računici, isporučiti nekoliko dodatnih postotaka podrške, izuzetno bitnih za osvajanje novog mandata na čelu vlade.

Na međunarodnom terenu, pak, vlada potpuna ratna histerija. Europska unija je do vrata zaglavila u rusko-ukrajinski rat, šire se poruke Trampa da u slučaju pobjede na američkim predsjedničkim izborima neće braniti europske države koje ne troše dovoljno na obranu, a europski lideri izmjenjuju se u Kijevu u izražavanju podrške Zelenskome i općenito vlada ratna atmosfera. U takvim okolnostima države se počinju natjecati tko će napraviti više, jače i bolje, a Plenković je poznat po tome da voli biti u centru pažnje na europskim okupljanjima.

Takva situacija pojačane ratne neizvjesnosti savršena je za uvođenje vojnog roka bez ikakvog značajnog otpora javnosti, jer logički temelji za to postoje. U sljedećih deset godina stotine i hiljade milijardi eura europskih proračunskih sredstava bit će uložene u vojne kapacitete i to je, zaista, teško izbjeći. Dok god traje rat u Ukrajini i još nekoliko godina nakon njegovog završetka, rat i obrambena pitanja bit će u centru svih politika europskih država. Uvođenje vojnog roka u Hrvatskoj na papiru će je učiniti malo sigurnijom jer će raspolagati s nekoliko desetaka hiljada građana sposobnih držati pušku i puzati u rovu. Ali najveći ulog u globalnu sigurnost bio bi promjena u političkim agendama najmoćnijih svjetskih država koje su bez ikakve dileme usmjerene na agresivno provođenje vlastite volje.