Vladan Desnica – Korijeni i nelagoda

Piše: Đorđe Matić

Od teškog pisca za srednjoškolce, od prešućenog pa prisvojenog pisca, pa sve do danas kad se o njemu prave simpoziji, kad je u lektiri opet, uz sve veću literaturu o njemu, i dalje ostaje nešto međutim. Tragičnije i gorče: jedna trajna nelagoda ove kulture, kao ni kod jednog pisca što je ponikao u ovim zapadnim krajevima
“…nisam daleko od odluke de mandar li tutti tamo kud Srbijanci šalju.”
Boško Desnica, u pismu Vladanu Desnici
U spomen: Uroš Desnica (1944-2021)

Pisac kojega se generacije srednjoškolaca prije devedesetih sjećaju kao onoga s čijim su se Proljećima Ivana Galeba kao obaveznom lektirom mučile, to bi bila prva asocijacija za mnoge. Kako i ne bi, kad se radilo o oglednom intelektualnom romanu – ili romanu o intelektualcu, meditativnoj prozi i knjizi kakvoj u tom subžanru nijedna napisana poslije Drugog svjetskog rata nije prišla. Iz načina kako je njen autor bio tumačen, osjećali su đaci da se radilo o uglednom piscu, s portret-fotografijama ozbiljnog lica, jake osobnosti, i pomalo tajnovitog, diskretnog, vrlo ozbiljnog izraza.

Morale su proći decenije i dogoditi se sve ono da bi se shvatilo kakav je raspon književni, historijski, nacionalni, ali i čisto lični sobom i svojim djelima donio Vladan Desnica. I kako se ta pojava preko četrdeset i pet godina poslije fizičkog nestanka mijenja i pokazuje u različitim licima, onako kako su se vremena nesretno, nestalno, rijetko benevolentno odnosila i prema toj pojavi i čovjeku. Naročito čovjeku. Bez obzira na protok vremenski, a u odnosu na katastrofalni udes koji nam je u međuvremenu popadao po glavama, Vladan Desnica, izvan usko specijalističkih krugova, pojavljuje se prošlih godina svako malo u drugačijem svjetlu, a nijedno nije još dosad sasvim osvijetlilo tu ličnost, čak niti djelo. Desnica ostaje enigma. Kao da se s vremenom pak otvara neobična kutija u kojoj su se dugo skrivale tajne od javnosti, tajne uslovljene golemom šapom naopake ideologije ili ideologija. Jedna od njih, ona ranija, možda je mislila dobro, a činila loše. Druga je bila zločinačka od početka, i takva je i danas. U tom kontekstu, smjeni tih dvaju ideologija i veće i slobodnije tematizacije djela i ličnosti pisca, pojavljuje se Desnica u jasnijem i time više tragičnom ali moćnom svjetlu. To nije više onaj Desnica iz udžbenika, nego netko drugi. Tako, i djelo, autonomno (ili bi bar trebalo, kažu teoretičari, biti) od ličnosti ne čita se više isto.

Za nas, za ostatke našeg naroda ovdje, to rasvjetljavanje donedavno mutnih okolnosti, a kasnije užasa devedesetih, nema cijenu.

Od teškog pisca za srednjoškolce, od prešućenog pa prisvojenog pisca, pa sve do danas kad se o njemu prave simpoziji, kad je u lektiri opet, uz sve veću literaturu o njemu, i dalje ostaje nešto međutim. Tragičnije i gorče: jedna trajna nelagoda ove kulture, kao ni kod jednog pisca što je ponikao u ovim zapadnim krajevima gdje se već stoljećima pokušava održati naš narod. Upravo onolika je ta nelagoda kolika i neusporediva i apsolutna bila piščeva zasebnost u odnosu na sve druge pisce.

Primjeri te zasebnosti pojavljuju se u zadnje vrijeme sve češće i sve izrazitije.

2.

Nedavno je u Beogradu, u Narodnoj biblioteci Srbije održan koncert pod naslovom „Muzika Ivana Galeba”. Komorna, klasična muzika za klavir, violinu, solo-pjesme za sopran, mezzosopran i tenor; komadi napisani u kasnoromantičarskom stilu, na talijanskom ali i na našem jeziku i, što je važno, s elementima našeg folklora. Tu je muziku, što su je iz zaostavštine dali potomci, skladao sam Vladan Desnica, nazvavši je po vlastitom najpoznatijem liku. Svatko kod nas, ako je i makar površno znao Desničin rad, a nedovoljno detalje biografije, morao je nakon toga događaja pomisliti: pa zar i to? Zar je i to znao i umio? Da, jeste. U toj ionako silnoj sofistikaciji i općoj kulturi njegovoj, koja je bila koliko individualna, stvar talenta, ali zasigurno je i naglašeno bila i stvar društvenog porijekla, socijalne klase kojoj je Desnica pripadao. On je i inače jedan od najrjeđih naših klasičnih književnika koji nije rođen u sirotinji, na selu ili u nižoj građanskoj, činovničkoj klasi, već je odrastao bez te vrste borbe kao što je slučaj kod većine naših pisaca, intelektualaca i javnih ljudi. Desnica je rođen u Zadru 1905. godine, u samom centru toga tada vrlo talijaniziranog grada, u uglednoj porodici intelektualaca, odrastao u komforu i kulturnom bogatstvu. Kako sam piše: „Otac mi je bio čovjek velike kulture, ne samo opće nego i literarne specijalno, i vrlo istančanog ukusa, odličan stilista. (…) Stric je isto bio vrlo kulturan čovjek sa smislom za literaturu: prevodio je, čak je prevodio nešto Matavulja na talijanski. Literatura, historija, povijest umjetnosti i filozofija, ali u prvom redu literatura, nekako je bilo in patrimonio kod mene u obitelji i od najranijih sam godina na to upućen. (…) To je bila obična tema razgovora za večerom kod kuće.”

Razina lične sofisticiranosti i širine kulture koja je direktno vezana na društvenu klasu neusporediva je s doslovno svim piscima našim, ona je kao zaseban svijet, koji nekako ovdje ne pripada skoro, u naše krajeve. Desnica o kojem smo mnogo mnogo kasnije saznali te lične stvari, put i odrastanje u tom njegovom visokoburžoaskom porodičnom krugu, u kojem se kao u najevropskijim krugovima svirala klasična muzika, a mladi Vladan svirao violinu i učio solo-pjevanje, imao kompozitorske ambicije. To djeluje sve u našem kontekstu kao izmišljeno, spram najvećeg dijela naših književnika i intelektualaca, pogotovo ovdje sa zapadne strane. I kad se razvio u pisca, kao da mu nije bilo dovoljan neusiljen intelektualizam, ozbiljnost i ambicioznost literarnog zahvata – nego je kao ilustraciju svoga najpoznatijeg lika preko svega još i pisao kompozicije klasičnog stila.

Ako u dvadesetom stoljeću izuzmemo Rastka Petrovića i njegovu po talentu jedinstvenu i tragičnu porodicu te nekoliko beogradskih nadrealista, Desnica je jedini od kasnijih modernista potekao iz takvog socijalnog miljea. I to s naročitim dodatkom koji drugi nisu imali, dodatnim krugom, formativnim za pisca, krugom koji se zove – Mediteran, jadranska obala i, uže, Zadar, Split i naročito Islam Grčki – mjesto gdje se prelama čitava piščeva sudbina.

3.

U tom smislu pojavila su se još dva izuzetno vrijedna recentna rada koji otkrivaju i osvjetljavaju mnoge nepoznanice u vezi Desničine figure, formiranja, umjetničkog i ličnog. Ali i onom pitanju na koje se najčešće ovdje sve vraća – pitanju pripadnosti – što, kad se nađu napokon i pročitaju dostupni(ji) izvori, dovodi do zapanjujućih uvida i frapantnih otkrića.

Poznati historičar Drago Roksandić priredio je uz pomoć nekoliko suradnika Desničin epistolar – korespondenciju iz prvog, ranog i rano zrelog dijela života pisca, a prije toga i zbornik Nepoznati Desnica: Prema rukopisnoj ostavštini. Obje su knjige od nezaobilazne važnosti u razumijevanju kako autora, tako i šireg kulturnog, političkog i historijskog konteksta njegova sazrijevanja, okoline u kojoj je ponikao, odnosa u obitelji i neposrednoj kulturi, preko početaka pisanja. A onda u potonjem zborniku, nalazi se i jedan tekst iz perioda samog vrhunca piščeve zrelosti, uspjeha i, iznenađujuće, jednog ružnog slučaja. To je analiza i historijat užasavajućeg, no kad se promisli danas, nažalost logičnog i razumljivog sukoba koji se dogodio prije ravno šezdeset godina na Kongresu književnika Jugoslavije u Sarajevu, 1961. Sukoba, ne idejnog, kako bi se moglo pomisliti, jer Desnica kao da je zbog svoga porijekla i nekih dijelova biografije proveo život u nelagodi spram onoga sistema, nego sukoba fizičkog (sic!), koji je eskalirao baš u tom razdoblju najvećega uspjeha Desničinih knjiga, napose Proljeća Ivana Galeba i najpoznatijeg oksimoronskog naslova domaće književnosti, Zimskog ljetovanja. To je sve doneseno kao studija slučaja u nevjerojatnom tekstu sarkastičnog naslova „Sarajevski atentat”.

Vrijedi čitaocu da sam nađe taj dossier, korespondenciju koja objašnjava pozadinu i uopće dramaturgiju događaja, i pročita o čemu se radi u detalj, ali u najkraćem, evo: u ono doba, socijalističko, kad se na pripadnike buržoaske klase gledalo s podozrenjem, kao na „klasnog neprijatelja”, Desničino porijeklo spojeno s književnim dometima ali i tržišnim uspjehom (mnogobrojna izdanja „Proljeća” već prvih godina po izlasku), pravilo je sve to spoj koji mu horde ljubomornih, zavidnih piskarala, birokratiziranih socijalističkih sivih pisaca i polutalenata, književnika mutnih biografija i često ruralnog ili nisko socijalnog porijekla, nisu mogle oprostiti. Ni to nismo znali.

Uslijedila je hajka – od naročite vrste: da je tu neka političko-ideološka kuhinja bila na stvari, nema sumnje, no ovdje se nešto drugo dogodilo. Refleksom krda, bez naročitog plana, nego najopasnije, bezrječno, primitivno i surovo, pao je dogovor i bez ijedne izgovorene riječi da se Desnicu opanjka i ocrni, ili, kako bi se kolokvijalnim a preciznim terminom reklo, „da mu se napakuje”. U dnu svega toga stajao je još jedan iracionalan, jedva dokaziv, ali suštinski razlog, nepogrešivo osjetan za one koji ga znaju i hoće osjetiti. Vladan Desnica imao je prednosti koje smo pobrojali, za neke nije bio odgovoran sam, a ostali su bili plod truda. Nekoliko stvari je radilo protiv njega: klasno pripadništvo, prefinjenost, književni uspjeh, čak i pisanje scenarija za jedan od najvažnijih filmova poslijeratnih, Belanov „Koncert” (opet muzika). To bi sve bilo smetalo ionako zavidnima i željnima uspjeha. No, imao i još jednu uslovljenost preko toga koja je ove naslijeđene i stečene socijalne i umjetničke i lične dodatno činila problematičnim, iritirala i smetala mnoge: pored svega toga, naime, bio je Srbin.

U svom nedovoljno priznatom i često pogrešno čitanom remek-djelu „Dragi moj Petroviću”, Milovan Danojlić kroz usta svog lika, „nacionaliste” Vuka Paligorića, kad govori o prapočecima onoga što će biti zavada dva najbrojnija naroda ovdje i objašnjavajući njen uzrok, opisujući suprotnu stranu u sukobu, kaže gorko: „Jad i beda kao i mi, ali jad i beda s pretenzijom”. Upravo takvi su, moglo bi se reći, iskoristili Kongres u Sarajevu i učinili da dođe do gotovo nezamislivoga, potpuno kontra karakteru pisca, fizičkog obračuna. I to s kim? S Gustavom Krklecom. Neobično zvoni to potonje ime u ovom kontekstu, ime koje su, ponovo, nekadašnje generacije osjećale i pamtile kao drago ime djetinjstva i dječjeg pjesnika što smo ga čitali u pučkoj školi. Među beskrajnim iluzijama koje smo izgubili prošlih godina o ličnostima i pojavama, evo, iscurila je čitajući ovu Roksandićevu studiju još jedna neokaljana uspomena u nepovrat.

Strašno je zato čitati rečenice koje u tužbi Desnica navodi, riječi koje mu je Krklec dobacivao. To su najgore, najstrašnije šovinističke psovke upućene Desnici.

Da ne idemo sada u preširoko donošenje čitavoga slučaja, da ne okolišamo, nego da izvučemo samu srž, ono glavno. Šta je bilo u dnu takvoga napada? Nešto atavističko zapravo, reklo bi se. Nešto što traje do danas i smeta i stvara nelagodu trajno.

Vladan Desnica naime potpuno ruši jedan stereotip o ovdašnjim Srbima. Kliše koji se objavljuje u više razina. Desnica ruši čitav sistem, pa čak, paradoksalno, ne samo onaj stvoren i djelujući u zlonamjernom pogledu većine, nego i među Srbima samima, Srbima iz Hrvatske, Prečanima uopće, koji su ili dijelom korespondirali sa slikom o sebi, ili su postali kolektivno nesvjesno nalik njoj. Stereotip je bio ovaj, perzistentan do danas: narod ruralan, vlastohlepan, autoritaran, bez prefinjenih predaka građanskog staleža. Čak i kad su njegovi najbolji i najvrsniji pojedinci intelektualno, umjetnički, naučno ostvareni i ugrađeni u temelje ovdašnje nacionalne kulture i konstrukta. Ili, štoviše, kad su svjetski, upravo univerzalno naučno ostvareni (amblematskim primjerom, Mihajlo Pupin, „Sa pašnjaka do naučenjaka“).

Svojom urođenom, familijarnom gospoštinom, Desnica ruši kliše o svojoj hajdučkoj, žandarskoj, grencerskoj, „vlaškoj” naciji kao zaostaloj i sirovoj. Desnica je visoko građanstvo, koje je čak i za većinu hrvatskog plemstva, makar onoga iz devetnaestog i dvadesetog stoljeća veća „aristokracija” nego su ikad bili svi oni „šljivarski turopoljski grofovi”, kako je Krleža zvao sjevernohrvatsko plemstvo. Upravo ti na koje se socijalno i svakako drugo pozivaju i snobovi i šovinisti, ali klasa koja nije mrska ni onima što su u suvremenosti tobož bili napredni i Evropejci – u tom smislu, izdizanja vlastitog evropejstva u sponi s prezirom, nipodaštavanjem i arogancijom spram našega naroda kao „zaostalog”, čak i sama „ikona” (nek se oprosti na izrazu) hrvatske „oporbene” inteligencije – Vlado Gotovac – nije bio ništa manje šovinist od post i neofrankovskih eskadrona.

4.

U „zamešateljstvu” svega toga, u onim teškim okolnostima, u napadima, šikaniranjima i razumljivom osjećaju povrijeđenosti, Vladan Desnica učinio je, što iz gorčine, što iz dublje potrebe svoje izbore u tom pitanju.

Govori se tako danas često da je on jednako „srpski i hrvatski pisac”. Na to bi se moglo odgovoriti, kontra konsenzusu – i da i ne.

Citirajmo, recimo, dijelove korespondencije iz spomenutog Epistolara. S jedne strane uočava se taj vlastiti neposredni jezik, njegov „koine”, sastavljen od talijanske inflekcije, i to venetske, dijalektalne, starinske, knjiške i govorne, sasvim lako i spontano, integrirano u jezik pisanja, a očito i korišteno u svakodnevnom govoru. Pogledajmo, primjerom, briljatno nehajno i duhovito pismo njegova strica Boška Desnice dok preporučuje Vladana za suradnika beogradske Politike, kao najuglednijeg lista na Balkanu, čemu je pisac stremio i sam, pogledajmo savjete u jezičnom smislu koje dobiva, i iznad svega pogledajmo kako je to napisano:

„Meni je za Politiku obično pisao Miomir Milenović i s njim sam izmijenio par pisama, ali, ako ti hoćeš, mi ciappo el corragio a due man i pišem ravno gromovniku Ribnikaru. Za taj slučaj trebam par tvojih štampanih stvari da ih pošaljem ka muštru tvog pisanja. Ali ako budeš pisao za Politiku, trebaće da dadeš jeziku jedan pravoslavniji pečat i da opereš i tuoi cenci nella Sava, o possibilmente nel Vardar pri čemu će ižmariti oni pusti ‘dojmovi’ i drugi ne ortodoxni izrazi“.

Boško Desnica – Vladanu Desnici, Obrovac, 2. X. 1933.

Stric Boško savjetuje, sa sve talijanskim ubačenim rečenicama, da ako Vladan želi pisati za Politiku treba svom jeziku dati „pravoslavniji pečat” i „oprati svoje prnje u Savi ili Vardaru” – drugim riječima, on mora da balkanizuje svoj jezik, a time i svoj svijet, svijet ka kojem se iz Boškova pera osjeća gotovo patricijski, zapadni, mediteranski, mlečanski prezir, u onoj mjeri kolika je i ljubav i osjećaj gledanja ka svjetioniku glavnog grada.

Vladan Desnica piše zapadnom varijantom jezika, piše ijekavski dakako, u krvi i srcu su mu brojni dalmatinski dijalektalizmi i talijanske riječi, izrazi i rečenice. Njegov jezik različit je od jezika matice, od jezika Srbije i beogradske štampe. Reklo bi se – ogledno hrvatski jezik, i pravopisom i kulturnim utjecajima. Takav jezik znači onda, razumije se, čini Desnicu i hrvatskim piscem. Jezik određuje i pripadnost, reklo bi se.

E, ali nije baš tako jednostavno.

Te iste 1961. godine, kad će se dogoditi sramni ispad prema Desnici u Sarajevu, odvija se i korespondencija između Matice Hrvatske i pisca. Tada se pokreće edicija Hrvatska književnost u 120 knjiga, koja će kasnije prerasti u čuvenu ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti, s kojom su, kao nezaobilaznom, također rasle brojne generacije u SR Hrvatskoj sedamdesetih i osamdesetih. U ime Matice Hrvatske, Desnici se obraća tada hiperpopularni laki pisac, socijalistički globetrotter Joža Horvat s pitanjem „osjeća li se kao hrvatski ili kao srpski pisac”, a poradi mogućeg uvrštavanja u dotičnu ediciju. Autor teksta o toj prijepisci, dr Dušan Rapo, lucidno primjećuje kako Desnica ne odgovara lično Horvatu (još uvrijeđen njegovom negativnom kritikom Zimskog ljetovanja), nego se obraća Matici. To pismo je strahovito. Desnica kaže:

„Ja se smatram jugoslavenskim piscem. Ali ako ta kategorija nije priznata, nema nikakva razloga da se u pogledu mene odstupa od općenito prihvaćenih načela i kriterija, pa da se za mene to pitanje postavlja izdvojeno i rješava drugačije nego što je riješeno za ostale književnike Srbe koji žive i djeluju u hrvatskom književnom krugu (…).”

Nakon toga, Ivo Frangeš mu jednim pismom, primjerom „socijalističke sholastike” odgovara kako su svi oni doduše jugoslavenski pisci, ali da u Hrvatskoj stvar ni za druge književnike Srbe nije riješena nego se oni opredjeljuju „po liniji vlastitih osjećaja i afiniteta” a „u sklopu suvremene ili hrvatske književnosti”, i da za redakciju prema toma ostaje i nadalje otvoreno pitanje: „smatrate li sebe hrvatskim ili srpskim piscem?”.

Desničin odgovor je očajan i jedva skriveno zgađen:

„Kad sam rekao da se smatram jugoslavenskim piscem, time sam mislio: u isti mah i hrvatskim i srpskim. Vaše pak strogo alternativno ‘hrvatski ili srpski’ u stvari znači ‘ako hrvatski – onda ne srpski’, i obratno.“

Nakon objašnjenja daljnjeg oko nekih demarkacija određenih pisaca koji nisu i ne mogu biti jedno ili drugo (Đalski, Bora Stanković), ili pak, ne slučajno, dajući kao kontraprimjer pisca koji se „u objema okolinama osjećaju ‘kod kuće’”, upravo Matavulja (koga drugoga naravno?!), Desnica rezignira sasvim i pristaje da ga uvrste u ediciju, da bi na kraju frapantno u diskretnom, ali obrambenom, skoro uplašenom tonu dao do znanja da, kako god, u njegovom stavu nema “tjesnogrudnosti, skučenosti, šovinizma”. „A to mi je daleko važnije”, završava.

Kako ironično: nude ti iz svojih interesa izbor koji bi trebao da bude, današnjim rječnikom, „inkluzivan”, mogućnost da budeš i jedno i drugo, a zapravo ti zavrću ruku, odvajaju te ili prisvajaju, a kad pokušaš reći da je u pitanju stvar koja dijeli, koja donosi nelagodu i loš osjećaj, onda te filistarskim kategorizacijama prisile da se braniš da nisi šovinist.

Tako s velikim piscem, tako s bilo kim drugim. Kako onda, tako i danas.

 

Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: