Diskriminacija je u Hrvatskoj već desetljećima ozbiljan problem. Nakon rata najizraženija, a time i društveno, politički i socijalno najproblematičnija, bila je ona po nacionalnoj osnovi. Nacionalne manjine, prije svega srpska, ali i romska i brojne druge, desetljećima se suočavaju s najrazličitijim oblicima diskriminacije i izljevima mržnje. U poratnim godinama vladala je pandemija diskriminacije. Danas, tri desetljeća kasnije, iako i dalje prisutna, ona uglavnom ne predstavlja drastičan sistemski problem. Manjine su u vlasti, dio problema se rješava bez otpora. Generalno je danas puno lakše i ugodnije biti dijelom manjinske nacionalne zajednice nego ranije. Vraćanje imovine Srpskom privrednom društvu Privrednik možda je ostao jedan od većih primjera institucionalne diskriminacije. No u tom slučaju je velika odgovornost i na manjinskim predstavnicima, koji svoju poziciju u Vladi moraju opravdati rješenjem tog višedesetljetnog problema.
Pitanje diskriminacije ovih je dana ponovno izronilo na naslovnicama svih dnevnih novina i u televizijskim dnevnicima, a retorika se toliko zaoštrila da se čak spominju žute trake s Davidovim zvijezdama, fašizam i nacizam. No ovoga puta diskriminacija nema nikakve veze s nekom manjinom nego upravo suprotno – s većinom, barem onom političkom, saborskom. Slučaj riječkog ugostitelja koji je poručio članovima HDZ-a kao vladajuće političke partije da su nepoželjni u njegovom objektu zbog svega lošeg što je HDZ-ova vlada učinila od početka pandemije užario je atmosferu i potisnuo sve ostale teme u stranu. Slučaj je utoliko zanimljiviji što se možda prvi put pitanje diskriminacije prelilo na područje politike, odnosno što je s polja nacionalne pripadnosti ili seksualne orijentacije gdje je ranije dominiralo prešlo na ono političke pripadnosti.
Premijer Andrej Plenković prozvao je sve, od medija do drugih političkih stranaka, koji nisu najoštrije osudili takvu diskriminaciju, nazvavši je rasizmom i uvodom u fašizam. “Da je gospodin iz ta ‘Tri majmuna’ rekao da u kafić ne mogu doći Srbi, ne smiju doći Židovi, Romi, pripadnici Armade, SDP-ovci, digla bi se tolika halabuka da bi Hrvatska treštala. Ali kad HDZ-ovci ne mogu ući, nikome ništa”, požalio se Plenković i izazvao salvu komentara pravnih stručnjaka i analitičara. Usporedba članova vladajuće stranke, uglavnom povlaštenih, nerijetko umreženih i vrlo rijetko ugroženih članova društva, sa Židovima, Srbima i Romima, te njihovo stavljanje u kontekst rasizma, fašizma i nacizma, mnogima nije dobro sjela. Otvorila se vrlo živa rasprava: radi li se doista o slučaju diskriminacije ili legitimnom političkom buntu protiv jedne političke organizacije i njenih članova.
Nagomilani društveni i ekonomski problemi potaknuti pandemijom koronavirusa i mjerama koje su uništile brojne male i srednje poduzetnike pretvorili su HDZ u metu kakvu ta stranka nije predstavljala ni nakon golemih skandala iz doba Ive Sanadera. Ni za vrijeme najveće pljačke javne imovine, koja se provodila pod pokroviteljstvom HDZ-a, u javnosti se prema članovima HDZ-a nije postupalo na način koji bi podsjećao na diskriminaciju. Jer javno slanje poruke da su članovi neke organizacije nepoželjni izdaleka miriše na diskriminaciju. Unatoč tome, mediji i javno mnijenje u tome nisu vidjeli diskriminaciju, već su HDZ-ovcima poslali poruku da se jednostavno iščlane i time skinu stigmu sa sebe te slobodno ušetaju u bilo koji kafić u kojem su HDZ-ovci inače nepoželjni.
Ovakav odnos prema pripadnicima političke većine i vlasti, uz podršku brojnih građana, medija, pravnih stručnjaka i oporbe, za Hrvatsku, s bogatom povijesti diskriminacije prema manjinama, potpuna je novost i upućuje na to da je vladavina HDZ-a prouzročila nemale društvene traume. Odgovor na pitanje zašto je postalo normalno verbalno diskriminirati HDZ-ovce mnogi će pronaći u činjenici da je HDZ danas toliko svemoćan i toliko utjecajan da je takav napad na njegove članove jedini ispušni ventil duboko traumatiziranih građana koji ne vide izlaz iz labirinta korupcije, birokracije i propadanja. Premijer Plenković nedvojbeno zna da je ova verbalna diskriminacija pripadnika njegove političke opcije zapravo vapaj očajnika, onoga tko u svojoj nemoći želi na najeksplozivniji način izraziti svoj bunt. No politički instinkt nije mu dozvolio da takvu kritiku javno procesuira u njenom originalnom smislu, kao vapaj očajnika, nego ju je prebacio na politički teren i iskoristio kao streljivo za borbu pred skorašnje lokalne izbore.
