Pod asimilacijom podrazumijeva se najčešće neka vrsta prisile, čak otvorenog nasilja i sklanjanja pod drugi identitet u situaciji neposredne ugroženosti. Vremena otvorene prisile ovdje su srećom izgleda prošla. No postoji i odvija se drugačija, tiša vrsta asimilacije koja s pripadnika konkretno srpske zajednice polako skida ono malo identiteta i pretvara ljude gotovo nevidljivo, životnim okolnostima, čak svakodnevicom, u dio većinskog naroda. U jednoj od rječničkih definicija pod asimilacijom se razumijeva “stapanje jednoga naroda (skupine) s drugim tako što prvi prihvaća kulturu drugoga”, kao i “gubljenje kulturnih obilježja prije različitih kulturnih skupina”. Po toj definiciji na stupanj asimilacije utječe više faktora – etničko ili nacionalno podrijetlo, dakako, no među glavnima navode se i mješoviti brakovi, “a to znači i sklapanje ženidbenih i prijateljskih veza između pripadnika većine i manjine”.

Ovaj posljednji dio čest je i šire netematiziran oblik asimilacije. Nekada, u zajedničkoj državi mješoviti su brakovi bili uobičajeni, pogotovo u Hrvatskoj. U međuvremenu, s nastankom neovisne Hrvatske i nakon rata to se prorijedilo. Nakon recentne povijesti i svih događaja i posljedica, pomislilo bi se logično da ratom oštećenije i traumatiziranije, a time opresivnije i nacionalno netrpeljivije okoline stvaraju veći pritisak, pa time za manjinski narod i veću opasnost od asimilacije. No priče koje slijede pokazuju pak da je ponekad upravo obrnuto. U najtolerantnijem dijelu zemlje, u Istri, ove tri priče zorno pokazuju kako u takvom kraju, daleko najblažem po pitanju snošljivosti i slobodnog izjašnjavanja, prvobitni identiteti ili dijelovi “problematičnog” etničkog identiteta kopne možda i lakše nego u krajevima gdje je podjela veća, vidljivija i čvršća, a tolerancija samim time manja. Jednostavnije rečeno: napetost ponekad održava i identitete. Okolina pak poznata po svojoj sposobnosti integracije, čini ionako često “slabe” identitete još poroznijima.

Priča prva: Sonja

Sonja više od 25 godina živi u jednom istarskom gradiću. Njena je priča neuobičajena čak i za uvjete duboke mimikrije kakvu su razvili i perfekcionirali ljudi (dijelom) srpskih korijena. Rođena je u Danskoj od roditelja Jugoslavena, oca Srbina iz Plaškog i majke Zagorke (“Tamo otkud je ona nitko nije pravio problem oko pripadnosti. On je njima bio ‘Ličan'”, kako će pojasniti sama). Sebe je do tinejdžerske dobi vidjela kao osobu s dualnim identitetom – ali ti su identiteti bili jugoslavenski i danski. Poput mnoge djece naših radnika u inozemstvu, dolazila je od djetinjstva u Jugoslaviju, u posjet rodbini i na praznike.

No tu se priča ipak usložnjava. Njen otac nije bio običan gastarbajter. U Jugoslaviji je završio policijsku školu u Beogradu i zatim radio u Novom Sadu. Sonja je dobila ime po Sonji Marinković, narodnom heroju (otac je vidio bistu na Fruškoj gori i odlučio svoju kćer tako nazvati). Otac je radio u Državnoj bezbjednosti, a tako je stigao i u Istru, u Pulu, pedesetih godina. “Kad je Tito dolazio na Brijune, on ga je čuvao”, kaže Sonja. Nekoliko godina kasnije obitelj je emigrirala u Dansku. “Otac je bio predsjednik kluba Jugoslavena. Došao je među prvima u Dansku, radio kao prevoditelj, držao i satove vožnje u auto-školi. Moje su roditelje zvali redovito u našu ambasadu na prijeme. Mislim da tata tada više nije radio za našu službu – izgleda da nije došao ovdje da šalje informacije dolje u zemlju”, smatra Sonja. “Mada, u Danskoj nije bilo toliko problema s fašistima kao u Švedskoj”, dodaje.

“Jednom je, doduše, izgovorio nešto strašno. Kad bi u Danskoj bile službene posjete iz Jugoslavije, folklor, pjevači i tako dalje, ja sam uvijek bila ona koja predaje cvijeće u službenom dijelu. Jednom smo zajedno gledali fotografije i našli fotografiju na kojoj se vidi kako me podižu da predam cvijeće – zašto sam ja uvijek morala to cvijeće davati? pitala sam. On mi je odgovorio: pa ne bi nitko pucao u dijete.”

“Što, ti si mene slao dakle tamo, da ne bi netko pucao u ove ljude što su došli iz Jugoslavije? Otkud je to njemu izašlo? Nisam imala osjećaj da je tu nešto smišljao, to je rekao najprirodnije”, kaže Sonja.

Sonja je od mladih dana radila za Yugotours, došla u Poreč, zaljubila se u lokalnog momka i udala se. Tu je ostala i zasnovala obitelj. U Istri se osjećala kao kod kuće, mada tu podjele nisu uglavnom nacionalno-etničke nego regionalne – svatko preko Učke je “furešt”.

Roditelji se nikad nisu nacionalno izjašnjavali, a na pitanje kako su gledali na sukobe i raspad Jugoslavije, kaže da otac, ionako čovjek od malo riječi, ni tada nije govorio ništa. To da nije pripadnik većinskog naroda shvatila je kad je odbio putovati u Hrvatsku. Nikada nije zatražio dokumente nove države.

Na pitanje da li je s djecom razgovarala i o tom dijelu identiteta, Sonja odmah pomisli da pitamo o danskom dijelu. Na pojašnjenje odgovara: “Ne. Moj sin ima nešto od toga, doduše. Voli i Srbiju i Beograd. Ima i neku curu tamo. Ali kći ne.” Znaju li djeca da im je djed Srbin?

“Pa znaju. Nikad nisam to naglašavala, ali znaju.” Zanimalo nas je kako su to saznali, odnosno kako su reagirali na to. Sonja kaže da je to samo jednom “negdje u priči izašlo”. “Nisu to doživljavali kao nešto posebno. Sin možda. Jednom je išao na Plitvice, pa je otišao do djedovog rodnog mjesta.”

Da bi stvar bila kompliciranija, Sonjin muž je porijeklom iz Slavonije, pa se djeca ne identificiraju ni s Istrom. “Istrijani, to su neki drugi, tako govore.” A kad je pitaju u dokumentima nacionalnost, što upiše? “Hrvatica. Nisam davno nešto upisivala, ali kad pišem to, onda da.” Zašto? Zašto Hrvatica, a ne Dankinja? Ne, nego zašto ne Srpkinja?

“Nismo nikad išli u Srbiju”, odgovara. Pitamo je da li je o tome dualitetu ikada razmišljala.

“Ne. Ja sam rođena u doba Jugoslavije”, odgovara. “Mami piše isto ‘rođena u Jugoslaviji’, a ne u Hrvatskoj.” A da je netko pita, čemu pripada? “Pa… Hrvatskoj.”

Priča druga: Sabrina

Sabrina ima i talijansko ime i prezime. Odrasla je s talijanskim – točnije venetskim dijalektom – majka joj je pripadnica talijanske nacionalne manjine Istre. Kulturalno je formirana u tom utjecaju, a završila je i talijansku osnovnu školu. Imala je lijepo djetinjstvo, kaže, iako nije imala oca.

Kao još mlada djevojka, majka joj je upoznala nogometaša iz Bosne, Srbina iz Teslića. Došao je u Poreč raditi i igrao nogomet u lokalnom klubu. Na plesu se dogodila jedna od onih ljetnih ljubavi, djevojka je zatrudnjela, a kad se Sabrina rodila, otac je odmah nestao. Kasnije je nije htio priznati, čak ni sudski. Drugog muškarca u životu majke nije bilo, ni kao očinske figure. Odrastala je uz majčinu patnju za čovjekom koga je nastavila čekati i prema kojemu je jednako tako gajila ljutnju i bijes.

Kad je bila mala, znala je da negdje u Bosni ima tatu. Nije znala koje je on nacije niti o tome razmišljala. “To se govorilo ‘Bosanac’, ne po etničkom ključu, dakle, a oni Talijani koji su propatili uz dolazak Jugoslavije, njima je sve to bilo isto – ‘sti Bosniachi – ‘ti Bosanci'”, kako se s prezirom govorilo. ‘Ko zna kako oni žive? govorilo se.”

Preko zajednice Talijana, Sabrina je našla sebi mjesto i identitet. No ni tu nije sve sasvim sraslo bez pukotina. U Poreču se razlikovala i po toj pripadnosti manjini, u prošlosti inače potpuno talijanskog grada. Pamti da joj je u školi jedan često dobacivao: “fašisti”.

Ali znala je i da nije potpuna Talijanka. Nastavilo ju je kopkati tko joj je otac i nikada nije odustajala od toga da će ga jednom pronaći. Zamišljala ga je, i od te odsutne figure pravila je vlastiti ideal, vjerojatno kao i sve djevojčice, bez obzira na to što je nije priznao i unatoč majčinim lošim pričama i objedama. Smetalo ju je i kad bi pak i u talijanskoj zajednici loše govorili o “Bosancima”, što je tamo bio gotovo sinonim za sve s Istoka nekadašnje zemlje. “Ipak je moj tata od tamo, s Balkana”, kaže.

“U društvu Talijana pravila sam se Talijanka”, nastavlja. “Dok u društvu Istrana, Hrvata, Jugoslavena, recimo u sportskom društvu gdje sam se natjecala, znali su mi reći da sam Talijanka, a ja bih to negirala. Govorila bih da imam tatu u Bosni i da se on preziva Čolić. Nisam znala ni koje je nacije čak, s takvim ‘neutralnim’ prezimenom.” Zvao se Tihomir, saznala je, a neupućenoj u razlike, jedna joj je prijateljica sugerirala da je s takvim imenom vjerojatno Hrvat.

Prošle su godine, odrasla je, završila škole, zaposlila se i udala za Istrijana, dijelom također talijanskih korijena. U međuvremenu, zajednička država se raspada, počinje rat u Hrvatskoj, a onda i u Bosni. Sabrina se s brigom počela pitati što je s njenim biološkim ocem. U jednom trenutku pomislila je i nešto drugo: “Ako je Hrvat, onda je možda i ovdje prebjegao. A ako je Srbin – možda sada tuče po nama. Iako mi u Istri nismo osjetili to direktno.”

Rat je međutim prošao i Sabrina ne saznaje ništa. Čak i kad je došlo vrijeme društvenih mreža, kad je postalo neusporedivo lakše nego ranije tražiti ljude, nije to svejedno učinila. Sve dok je prije nekoliko godina suprug nije iznenadio: priznao joj je da joj je na popularnoj društvenoj mreži pronašao oca i kontaktirao ga. Otac živi u Republici Srpskoj, u Bosanskoj Gradiški. Sabrinin muž dogovorio je čak i susret s njim, pitanje je bilo samo želi li ona sresti svoga oca, prvi put u životu.

Pristala je, štoviše – odmah je otputovala u očevo mjesto. Nije željela ni telefonski razgovarati s njime, nego je dogovorila susret, nasamo, u jednom hotelu. Susret je počeo zbunjenošću i nelagodnošću oca i kćeri, kako se u takvim situacijama događa. Ali samo prvih sekundi. “Dok ga nisam pogledala u oči”, kaže Sabrina, “i vidjela svoj vlastiti pogled u njima.”

“I od tada, otkad smo se našli – od prvog trenutka smo se osjećali kao da smo čitavo vrijeme bili zajedno. Primijetila sam: mimika, način kako mrdamo rukama, kako govorimo – sve je bilo isto.”

U međuvremenu Sabrina odlazi redovito u Gradišku. Svojoj vlastitoj djeci, nakon što je ispričala sve, objasnila je i djedovo porijeklo. Nije im to predstavljalo nikakav problem – njeni su sinovi ionako upisani kao pripadnici talijanske manjine u Istri. Naprotiv, mlađi sin čak osjeća sve jaču sklonost ka kraju koji mu je donedavno bio potpuno nepoznat, koji danas i službeno spada u “inozemstvo”, u drugu državu. Razlike se poznaju po sitnicama i detaljima samo. “Sinovima je neprirodno zvučalo da mog oca zovu ‘deda’, ta im je riječ daleka – on je za njih ‘nono’, po istrijanski.” Sabrina je, pored oca i njegove druge žene, upoznala i polubraću i razvila s njima blizak odnos, kao i sa širom obitelji.

Osjećam vezu s tim dijelom sebe, kao što osjećam i otvorenost ljudi u tom kraju, koja je veća nego kod mojih Talijana. Nešto je tamo, u tim ljudima, što osjećam i svojim…

“Osjećam vezu s tim dijelom sebe, veliku bliskost, kao što osjećam i otvorenost ljudi u tom kraju, koja je veća nego kod mojih Talijana. Nešto je tamo, u tim ljudima, što osjećam i svojim. Samo što drugačijim akcentom govorimo. Mada, u međuvremenu, počela sam i ja pomalo ‘zavijati’, poprimati naglasak, dolaze mi spontano riječi koje u Istri nikada nisam koristila. Neki ‘geni’ tu jesu očito. Tamo mi se smiju sa simpatijom kad na božićnoj čestitci napišem ‘Hristos se rodi’, i kad pokušavam čitati ćirilicu koju sam od osnovne škole zaboravila”, smije se.

Priča treća: Saša

Saša vodi porečki kafić, mjesto poznato u kulturi grada i okoline u kom se održavaju jazz koncerti, autorska glazba i performansi. Čovjek je koji se iznad i prije svega doživljava “Porečanom” – lokalna pripadnost važnija mu je od svake druge. Kaže da mu istrijansku pripadnost “mogu negirati, što su i radili jer mu roditelji nisu Istrani”, ali da ovu lokalnu “ne da”.

Odgojila ga je samohrana majka, Slavonka, Hrvatica, koja u svakodnevnim i ekonomskim teškoćama nije posvećivala pažnju ni naciji ni vjeri. Saša je rođen kao vanbračno dijete kad je majka šezdesetih godina zatrudnjela sa studentom poljoprivredne škole koji je stigao iz Makedonije. Saša nosi majčino prezime, a kao dječak za oca nije ni pitao, niti se za njega interesirao i upoznao ga je tek kao desetogodišnjak.

Sljedeći susret dogodio se kad je Saša već imao dvadeset i tri godine. Polusestra iz Makedonije došla ga je potražiti i pozvati ga da nju i polubrata posjeti u Skoplju, gdje očeva obitelj živi. Saša je prihvatio poziv i dočekan je toplo. Ispostavit će se da je otac makedonski Srbin i to, kako sam Saša kaže, “prilično nacionalistički nastrojen”. Saši to ništa nije značilo, osjećao se Jugoslavenom. To je period naime pred kraj osamdesetih i osjećaju se prve tenzije. Saša kaže da je otac, umjesto o propuštenim godinama, počeo odmah govoriti o nacionalnom pitanju u zemlji, pokazujući jake nacionalističke stavove. “Pitao sam se zašto ima potrebu govoriti o tome”, kaže Saša i dalje s gorčinom u glasu. “Pogotovo što ima dijete s Hrvaticom.” Na prvom susretu je tako sve i stalo. Odnos se nije razvio i ponovo će proći godine do sljedećeg susreta oca i sina.

U međuvremenu je došao i rat i raspad zemlje. Negdje krajem devedesetih otac ponovo zove Sašu, u posjetu, sa željom da ovaj put upozna i svoga djeda koji je živio na Dojranskom jezeru. Saša pamti i sad taj susret, nažalost ne po dobrom. Dok ga je otac predstavljao, govoreći na makedonskom djedu da mu je došao unuk iz Hrvatske, prve riječi kojima se starac obratio unuku koga prvi put vidi bile su: “A što proteraste Srbe?” Saša je ostao konsterniran. “Šta da mu ja kažem na to? Kako tu išta odgovoriti?” kaže i sad ironično i bolno. “Rekao sam ocu – Dragane, idemo mi, vidjeli se jesmo, nema se tu više šta. To su bile jedine riječi koje sam ikad izmijenio s djedom.”

Paradoksalno, Saša je nakon toga osjećao očevu sve jaču želju da se zbliži sa sinom, ali tada se u mladiću javio otpor. Što je otac više inzistirao na zbližavanju, to se on više udaljavao. Godine potisnutih emocija, gorčine, novi, loši susreti u situaciji općeg vanjskog raspada društva i zemlje učinili su svoje. Saša ocu više ništa nije čak ni zamjerao. Samo je osjećao potrebu za distancom i daljinom. Odnosi se nikada nisu popravili, otac je kasnije umro i sve neizrečeno je ostalo takvim. “Sa sestrom i bratom sam se kasnije zbližio, ali i vodio bitke oko pitanja nacionalizma. Već kao mlad uvidio sam besmislenost toga. Mrziti, to mi je besmisleno. U negdašnjoj JNA najprije se nisam htio izjasniti nacionalno, ali pošto se moralo, izjašnjavao sam se kao Jugoslaven. Poslije ’91. najčešće se nisam izjašnjavao. Iako nisam kršten, djeca su mi krštena u Katoličkoj crkvi.” Vraća se na pitanje vlastitog osjećaja pripadnosti: “Ja sam Porečan, pripadam ovom gradu. To je jedino što mi ne mogu oduzeti.”