Evropa od nekada, koju smo poznavali kao prostor ugodne društvenosti, političke uzbudljivosti, bogate kulturalne raznolikosti i socijalnog komfora, takva Evropa se danas promijenila. Što se dogodilo, koji procesi su utjecali na taj vrlo vidljivi evropski preobražaj i kakve su posljedice, razgovaramo s Tihomirom Cipekom, profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Politički pejzaž današnje Evrope čini se da je izgubio mnoge svoje boje, okuse i mirise od nekada. Zašto je to tako?

Danas evropske političke stranke također imaju svoje boje okuse i mirise, ali se te boje i mirisi bitno ne razlikuju. Ako, na primjer, gledate stranke lijevog i desnog centra, među njima nema bitnih razlika u pogledu javnih politika. Sve one su u funkciji globalnog kapitala i osnovna ideja je da tom kapitalu treba otvarati sva vrata. Zadatak današnje politike nije da štiti interese građana koje ona predstavlja nego da pogoduje korporacijama da se one šire. I politika to vrlo vješto radi. Kada se ta vrata neprekidno otvaraju i kapital kroz njih neprestano ulazi, onda borba među strankama prestaje biti ideologijska borba. Postupno, od tih 70-ih i 80-ih godina do danas, neoliberalna ideologija je trijumfirala i trik je u tome da ta ideologija za sebe ne tvrdi da je ideologija nego tek ekonomski program.

U čemu je zapravo trik?

Trik je u tome da se zaboravlja da svaka ekonomska teorija jest doktrina o raspodjeli društvene moći. Bit te današnje preraspodjele društvene moći, koja se uzima narodu i predaje političkoj eliti, pod krinkom da će i narodu tako biti bolje – ta bit je u tome što se tvrdi da su svi ti ekonomski zakoni preraspodjele moći zapravo prirodni zakoni. Neoliberali u novije vrijeme tvrde, čemu ideologija ako ideologije više nisu potrebne jer društva nema. „Postoji samo pojedinac i porodica“, sjetite se čuvene izjave Margaret Tačer. I sada tu nastaje glavni sudar, odnosno kako će se u novim odnosima pozicionirati sve te partije oko centra, koje u novom rasporedu snaga počinju zagovarati ideju o „jedinstvenom i neponovljivom pojedincu“. Glavna svrha života tog jedinstvenog i neponovljivog pojedinca je da sam sebe realizira prema principima novouspostavljenog neoliberalizma: ne dakle prema vrednotama jednakosti, bratstva i slobode, nego prema kategorijama investicija, troškova i dobiti.

Narcisoidni individualizam

Kakve su posljedice?

Pa taj novi pojedinac počinje razmišljati na nov način: trebam investirati u sebe, za to ću imati više troškova i manje slobodnog vremena, ali ću raditi u velikoj korporaciji i imati veliku dobit, radeći od jutra do sutra i bit će navodno sretan. Taj narcisoidni individualizam tako se polako uvukao u našu stvarnost i sada se više ne vodi borba oko socijalnih pitanja, koja su kao riješena djelovanjem tržišta samog po sebi, nego se vodi borba oko pitanja tko je bolji pojedinac. Ljevičari, zeleni aktivisti i moderni liberali će na to pitanje odgovoriti na način „mi smo kozmopolitski građani i razvoj individualnog pojedinca je sjajna stvar“, pri čemu svi oni nisu osvijestili činjenicu da su zalaganjem za univerzalnog pojedinca otvorili vrata globalnom kapitalu, kojem svi lijevo liberalni pokreti postaju najvjerniji saveznici.

Zašto su građani sve to dopustili, zašto nema solidarnosti prema slabijima, manje plaćenima i zašto se građani ne bune?

Samo jedan od mnogih primjer vezan za solidarnost: današnji sindikati ostaju bez članstva. Davni podatak iz 1992. godine govori o tome da je Njemačka ostala bez tristo pedeset tisuća sindikalnih članova, iako je zaposlenost porasla. Radi se o tome da neoliberalni sustav funkcionira pod uvjerljivim sloganom „svatko je sam svoj poduzetnik“. To korporacija uvjerava svakog svog zaposlenog, iako ona putem algoritama mjeri do detalja radni učinak, vrijeme i mjesto kretanja svojih radnika. Ono što se paradoksalno dogodilo jest da je solidarnost još jedino ostala na rubovima političke ljevice i među strankama krajnje desnice. S tim što je krajnja desnica rezervirala solidarnost samo za pripadnike svog naroda. Oni će reći neoliberalnim vladarima: oprostite, ali vi ste doveli sve ove strance, imigrante i izbjeglice i na taj način ste srušili cijenu rada za domaće ljude. U takvom redu stvari i krajnja ljevica i krajnja desnica će smatrati stranke centra nacionalnim izdajicama. Jer, kada dolaze ljudi s Bliskog istoka ili Afrike, vičete „dobro došli, izbjeglice“, a zašto to ne kažete nama koji smo izgubili poslove? I Katolička crkva neprestano poziva na solidarnost, ali ni to nema nekog prevelikog odjeka…

Da li je današnji koncept svijeta koji počiva na konkurenciji svih sa svima dao krila krajnjoj desnici da se značajnije pojavi na političkoj sceni?

Ključni razlog jačanja desnice u Evropi jest u tome što je ljevica napustila državu. Ako napustite ideju o državi, koja može pomoći svojim građanima, bez obzira na njihovu nacionalnost, onda zapravo napuštate ideju o važnosti politike. Tko će sada pomoći ljudima? Tržište? Pa naravno da tržište neće nikome ništa pomoći. Zašto je danas u Italiji pobijedila gospođa Meloni, koja je u mladosti bila članica Talijanskog socijalnog pokreta (MSI), odnosno talijanskih neofašista ili zašto je u Poljskoj na izborima pobijedila stranka Pravo i pravednost, s obećanjima o širokoj socijalnoj pomoći građanima? Viktor Orban kao veliki bauk evropske desnice, uz sve trikove koje čini, uvjerljiv je u tom vraćanju nade svojim glasačima. „Glasajte za mene, glasajte za mađarsku državu i mađarska država će vam pomoći“, govori Orban. I ta država često i pomaže.

Konkretno, na koji način?

Uzmite recimo ove katastrofalne kredite u „švicarcima“, koji su u mnogim zemljama uz mnogo natezanja završili na sudu. Orban je taj problem u Mađarskoj pretvorio u političku odluku i ukinuo kredite u švicarskim francima, odnosno svi krediti od sada moraju biti u mađarskim forintama. Naravno da je dobio milijune ljudi za sebe. Tko će vas zaštititi od brutalnih zakona banaka i tržišta? Tko daje socijalnu pomoć? Tu socijalnu pomoć daje država i to je sada problem EU, koja nije i niti može biti država (osim njihovih propagandnih izjava) da bi bila zajednica solidarnosti. Veliki konsenzus između stranaka lijevog i desnog centra poslije Drugog svjetskog rata do kraja 80-ih o važnosti socijalne države, u posljednja tri desetljeća je nestao. S tim u vezi, krajnja desnica jača ne samo zato što je ljevica napustila državu nego i zato što su tu državu, opet radi modernizacije i tržišta, napustile i velike konzervativne stranke. Zato se ne treba čuditi zašto krajnja desnica dobiva 20 i više posto glasova na izborima u dobrom dijelu evropskih zemalja: prekarna, potplaćena radnička klasa je razočarana i ona i ne izlazi na izbore. U Hrvatskoj 50 posto ljudi uopće ne sudjeluje na izborima, o lokalnim izborima da i ne govorimo ili o izborima za evropski parlament.

Grč susreta

Što bi bili današnji mitovi krajnje desnice?

Tu postoji nešto što bi se zvalo dvojnost ideje katastrofe. S jedne strane, kada desnica govori o katastrofalnom stanju u društvu, onda se čini da je to dobrodošla kritika socijalnih ili političkih prilika i stanja stvari. S druge strane, misao katastrofe je imanentna misao desnice: oko nas su sve sami neprijatelji, sustav beznadno ne funkcionira, zavjere su na sve strane i ta klaustrofobična misao stalne ugroženosti daje snagu krajnjoj desnici. Ako govorimo o ovom današnjem usponu desnice, onda to također možemo povezati i s trenutnim temama u medijima koje su sve katastrofične. Smrtonosne vrućine, užasne hladnoće, opasno je izaći na ulicu, boleštine… Uz sve probleme i krize koje zaista postoje, desnica stvara jedan privid svijeta u kojem smo neprestano ugroženi od nekakvih zločestih sila, ljudskih ili drugih. Puno ratova je proizašlo iz paranoidne slike svijeta, koji se rascjepljuje na suprotstavljene polove prijatelja i neprijatelja.

Danas imigranti i izbjeglice čine značajan dio evropskog društva. Postoji li civilizirani i uravnoteženi politički odgovor na ovakvu promijenjenu sliku Evrope?

Evropska unija je dugo vremena živjela u zabludi da se ti ljudi druge boje kože ili vjere nalaze na privremenom radu i da će se mnogi od njih vratiti u svoje zemlje. Taj kulturalni i etnički pejzaž se promijenio i unazad deset godina ljudi, na primjer, islamske vjeroispovijesti čine trećinu vjernika unutar EU, gdje se razni koncepti integracije i suživota do sada nisu pokazali naročito uspješnim. Postoji francuski model po kojem svi koji imaju francusko državljanstvo jesu Francuzi, bez obzira na etničko porijeklo i onda se integracijska politika vodi preko republikanskih ideja koje Francuska baštini već jako dugo. Drugi model je njemački i on je uspješan ako se ranije, dakle od vrtića, započne integracijska politika ili je manje uspješan ako se ona započinje u odrasloj dobi. Hrvatska, naravno, nema nikakav model za useljenike i možemo se samo sjetiti kako su prolazili naši političari koji su tražili, po tiho, da se osmisli neka imigracijska, a onda i integracijska politika. Kada se podvuče crta, ono što je zajedničko i za Hrvatsku i za Evropu u cjelini, jest da, uz sve socijalne pokušaje, postoji imigracijska politika koja je diktirana potrebama tržišta rada, pa onda treba toliko i toliko hiljada radnika ovdje ili ondje, ali za njih postoji slaba ili nikakva integracijska politika, koja bi dovela do toga da ti ljudi koji su došli sa Srednjeg ili Dalekog istoka postanu naši građani i naši državljani. I zato je tu grč međuetničkog susreta gotovo neizbježan, pri čemu nikada ne razmišljamo što ti ljudi rade kada završe posao, kako žive, izlaze li negdje i kako upražnjavaju svoje vjerske ili kulturalne običaje. Naravno, opet dolazimo do ideje tržišta, po kojoj će ono spontano riješiti razmještaj i egzistenciju mnogih takvih grupa u potrazi za poslom, ali kako će oni živjeti izvan sfere rada to, ponavljam, tržište ne može riješiti.

Što bi točno značio grč međuetničkog susreta?

Dobar primjer za taj fenomen je pojava Donalda Trampa u Americi, ako ostavimo po strani njegove komične nastupe i slično. Glasači ovog radikalnog političara su u 90 posto bijeli protestanti, katolici 50 posto, dok Afroamerikanci i svi ostali, oni „drugačiji“, ne glasaju za njega. Ono što je danas stvarni problem u Americi, jest koliko je taj američki lonac za miješanje naroda i kultura zaista funkcionalan. Bijeli protestanti postaju sve više manjina u nesigurnom multikulturnom okolišu i iz bojazni i tjeskobe oni biraju Trampa, što ih na koncu vodi i u nasilje. Identitet, od kojeg se teško može pobjeći, postaje zadnja linija obrane u turbulentnom društvu. Taj koncept „uključivog građanstva“ nije se pokazao efikasnim i zato je danas euroskepticizam, koji dijelim s Volfgangom Štrekom u diskusiji s Habermasom, odgovor na ovu neuspješnost.

Kako da se obnovi Evropa s ljudskim licem ili kako se ona može vratiti kući?

Pitanje je što je danas evropska kuća. Kao što sam rekao, Evropska unija je stvorena radi omogućavanja protoka kapitala na širokom prostoru. Evropa, shvaćena kao naša kuća, nije moguća bez svoje prošlosti: grčke filozofije, kršćanskih vrednota, prosvjetiteljstva i kulture dijaloga. Danas, pak, vidimo evropsko društvo liberalnog univerzalnog pojedinca uz potplaćenu radničku klasu koja ne sudjeluje u političkom životu i tanak sloj najbogatijih kojima politika i nije nešto presudno važno. Danas je teško govoriti o vrijednostima, o nečemu što Viktor Frankl naziva „nečujni vapaj za smislom“. Mnogi ljudi danas eksplodiraju, to smo nedavno vidjeli u Njemačkoj i drugdje, u situaciji kada ti ljudi možda i imaju novac, ali ne vide smisao svog života. S druge strane, kada pitam svoje studente da li bi radije da im se ukine demokracija ili da im se oduzmu mobiteli, oni spremno odgovaraju da će između demokracije i mobitela sigurno izabrati mobitele. Nadalje, i dalje će ostati na snazi sukob centra Evrope i njezine periferije, koji smo dobro mogli vidjeti oko distribucije pomoći u slučaju korone i taj centar će u tom sukobu uvijek bolje prolaziti. Iz pozicije južnoslavenskih država, pak, EU je do danas shvaćana kao „humanitarna pomoć“, a ne kao prostor u koji oduševljeno želimo ući. Taj ključni konflikt „starih“ evropskih vrijednosti i „novih“ globalnih interesa kapitala i dalje će opterećivati evropsko društvo.