Ususret 167. godišnjici rođenja velikog Nikole Tesle, zagrebački Tehnički muzej, koji odnedavno nosi njegovo ime, u svojem je dvorištu u subotu, 8. jula, ugostio prigodnu glazbeno-scensku predstavu „Tesla“, nastalu kao rezultat suradnje udruge „Nikola Tesla Network“ i Janeza Dovča, slovenskoga skladatelja i multi-instrumentalista. Dovč, inače diplomirani fizičar, svoj je život odlučio posvetiti glazbi, ali primarno u otkrivanju načina na koji se dostignuća suvremene tehnologije mogu upotrijebiti u svrhu umjetničkog izražavanja. Kao rezultat toga rada nastala je i ova predstava.

Koncipirana kao kratak pregled Teslinog života, ova predstava nastoji publici dočarati Teslina vremena, rad i stavove na način da primat ne daje naraciji, povjesničarima ili prirodnim znanstvenicima, nego upravo Teslinom glavnom oružju i oruđu – govoru tehnologije per se. Glazba koja prožima čitavu predstavu uspješno zasjenjuje, odnosno nadomješta govorna izlaganja, ustvari je ništa drugo do mješavina zvukova rada žarulje s volframovom niti, električne zavojnice ili elektromotora, ali njihovo kombiniranje i izmjenjivanje frekvencijskih valova sve vrijeme uspijeva zvučati iznimno progresivno i futuristički, a ujedno i monumentalno. Dok prisustvuje ovoj predstavi, gledatelj shvaća koliko melodično ustvari može biti paljenje žarulje, rad satnog mehanizma ili traženje frekvencije na radiju i teško je ne prisjetiti se često ponavljanog stajališta o tome kako današnje vrijeme nema svoj karakteristični glazbeni pravac zbog širine ponude u kojoj svatko može koliko mu je drago slušati ili izvoditi kakvu god vrstu glazbe poželi. Promatrano iz vizure „Tesle“ Janeza Dovča, ovo bi se mišljenje lako moglo staviti pod upitnik, sa zaključkom kako je upravo „glazba“ koju nam donosi rad tehnoloških naprava ustvari onaj pravi soundtrack našeg vremena. Iako smo danas navikli doživljavati pojedine vremenske periode iz prošlosti kao glasne i bučne, primjerice životno okruženje i međusobnu komunikaciju pračovjeka kamenog doba, upravo je naše vrijeme ustvari stanište nikad ranije zabilježenih decibelskih lomljava, samo što smo se navikli doživljavati ih tek kao nužno zlo, u tolikoj mjeri da ih više uopće ne primjećujemo. Teslijanska izvedba Janeza Dovča, s druge strane, pokazuje nam kako bismo ove zvukove itekako trebali primjećivati, i to kao glazbu. Kao dokaz da takav stav itekako ima podlogu u svačijoj svakodnevici dovoljno je vidjeti jedan drugi često iznošen stav, onaj nostalgičarski po kojem slušanje glazbe s gramofonskih ploča nikad neće moći dostojno zamijeniti mp3 formate upravo zato jer nesavršeno pucketanje dotrajale ploče, inače jasnom zvuku njezinog zapisa, daje svojevrsnu toplinu i osobniji pristup. Na sličan bismo se način mogli prisjetiti i danas poprilično zaboravljenog zvuka spajanja prvih osobnih računala s internetskom mrežom, a koji je za svakoga tko ga je imao prilike čuti predstavljao vrhunac futurističke glazbe. Ova predstava tako, u jeku rasprava o budućoj, ali skoroj implementaciji tehnološkog transhumanizma u sve više sfera ljudskog života, na najočitiji mogući način dokazuje kako njegova prisutnost ne bi smjela biti predmet interesa isključivo znanosti, već i umjetnosti. Usto, dokazuje i kako sveprisutnost tehnologije ne mora nužno značiti ubijanje ljudske kreativnosti, već naprotiv, njezino produbljivanje, ako joj se pristupa s jednom vrstom dječje iskrenosti i zaigranosti.

Predstava „Tesla“ u svojoj se formi uglavnom bazira na spajanju velikog broja naoko oprečnih polutki, baš kao što je to svojim mišljenjem i djelovanjem činio i sam Nikola Tesla. Prva od njih vidljiva je već u samoj scenografiji predstave, gdje se na jednom kraju bine nalazi narator, Janez Dovč, koji sjedi za najsuvremenijom miksetom i govori o Teslinoj tehnologiji, dok je na drugom kraju na starinskom stoliću postavljen muzejski primjerak radio-aparata Savica 63 iz kojega glas u prvom licu izgovara Tesline misli o duhovnosti. Pritom, i jedan i drugi element scenografije izgledaju jednako suvremeno i tehnološki moćno. Pored toga, još je važniji efekt spajanja dvaju pristupa Tesli tj. dvaju Teslinih pristupa svijetu koji se ogleda u ovako postavljenoj sceni – spajanja ličnosti Tesle-znanstvenika i Tesle-mistika, dvije osobnosti koje je on u sebi savršeno utjelovljivao, dok obje kod prosječnog čovjeka, tehnički laičkog i duhovno neiskusnog, podjednako izazivaju divljenje, ali i veliku dozu nerazumijevanja. Pored glazbe, naglašavanju povezanosti tih dviju Teslinih uloga pridonose i u predstavi stalno prisutne igre svjetlosti. Osim što uspješno dočarava munje kao vjerojatno najprepoznatljiviji lajtmotiv Teslinog života, svjetlost kao općenito tajanstvena pojava ujedno je istodobni simbol tehnološkog i duhovnog napretka, baš kao što je to i sama Teslina misao.

Ustvari, ova predstava gledatelju pruža zanimaciju za sva njegova osjetila, što je ponovno, osim očite želje za dokazivanjem sveprisutnosti Tesline tehnologije, i prvorazredni čin pojačavanja duhovnog naboja, upravo onako kao što su gotičke katedrale građene na način da vjernicima koji ih pohode aktiviraju sva osjetila istodobno – sluh: glazbom orgulja, vid: šarenom svjetlošću koja prodire kroz vitraje, njuh: mirisom tamjana, opip: dodirivanjem brojanice. Integriranje svih osjeta u zajednički doživljaj davno je shvaćeno kao put do postizanja više duhovne razine svijesti, baš kao što je Tesla tvrdio da je isto moguće postići pravilnim korištenjem tehnologije.

Gledanje ove izvedbe stoga definitivno potiče na promišljanje, ali u još većoj mjeri na osluškivanje – vlastitih koraka po asfaltu pločnika, pa po šahtu, pa opet po asfaltu; signalizacije semafora; zvona biciklista koji se uporno odbijaju voziti kolnikom; kloparanja tramvaja koji stigne na postaju taman onoliko brzo da se u njega ne stignete ukrcati itd. Umjesto stavljanja slušalica u uši kao bježanja od zvukova velegrada, pod dojmom Teslinih riječi moguće je prepoznati novu vrstu dosad nepreslušane glazbe u svemu navedenom, ranije uobičajeno doživljavanom tek kao dekoncentrirajući pozadinski žamor. Ako je i ostatak publike, kao autor ovih redaka, u povratku kući iz Tehničkog muzeja „Nikola Tesla“ krenuo razmišljati u istom smjeru, izvedba Janeza Dovča je, vjerujem, već postigla svoj cilj.

Ipak, onaj njezin drugi, dublji i ambiciozniji cilj, moći će se ostvariti na puno teži način. Riječ je o ponovnom uspostavljanju iskrene i kvalitetne sinteze znanosti i umjetnosti, te njihovog međusobnog dijaloga. S jedne strane, shvaćanje znanstvenih istraživanja kao forme umjetničkog izražavanja, te korištenje znanosti u svrhe umjetničke kreativnosti, a s druge strane izgradnja svijesti o umjetničkom uzdizanju kao nečem za obične ljude bitnom jednako koliko i znanstveni dosezi.