U avgustu mjesecu prošle godine, najveća srpska izdavačka kuća Laguna objavila je ko zna koje po redu izdanje „Stilskih vežbi“ Rejmona Kenoa, u prevodu Danila Kiša. Izdavač knjigu predstavlja kao revolucionarno remek-djelo uz efektan sinopsis. Narator u autobusu primjećuje jednog mladog čovjeka dugačkog vrata sa šeširom na glavi kako ljutito prekorava nekog putnika zato što ga gura, a onda sjeda na upražnjeno mjesto. Malo kasnije narator zatiče na ulici istog mladog čovjeka u živom razgovoru sa jednim prijateljem koji ga savjetuje da prišije dugme na kaputu. Ova kratka, sasvim obična priča ispričana je na devedeset i devet načina, svaki put drugačije, i u drugačijem stilu: kao sonet, aleksandrinac, kao pismo, onomatopeja ili u žargonu. Inspiraciju za ovo djelo Keno je dobio nakon jednog koncerta, „posmatrajući Bahovo djelo ne iz aspekta kontrapunkta i fuge, nego kao nešto što se gradi pomoću sve brojnijih varijacija, skoro ad infinitum, oko jedne sasvim tanušne teme“. Za razliku od nekih ranijih izdanja „Stilskih vježbi“ u prevodu Danila Kiša, ovo ekskluzivno izdanje sadrži i trinaest Kišovih crteža u kojima varira lik „glavnog junaka“ ove knjige, a koji su nastali 1963. godine kao likovne vježbe, paralelne s jezičkim vježbama i varijacijama na zadatu temu.

Prvo izdanje „Stilskih vežbi“ na srpskohrvatskom jeziku objavljeno je 1964. godine u izdanju beogradskog Nolita. Za izdanje spremljeno dvadeset i dve godine kasnije, prevodilac Danilo Kiš pripremio je pogovor koji završava sljedećim pasusom: „Na osnovu mog prevoda, a sa mojom dozvolom, dvojica zagrebačkih studenata romanistike napravila su zagrebizovani (rukopisni) prevod ′Stilskih vežbi′ (pošto se razlikuju ne samo beogradski i zagrebački govor nego u prvom redu postoje dva različita argoa u pomenuta dva grada) koji su godinama igrani na zagrebačkoj sceni sa velikim uspehom. Ta je predstava, bez imena prevodilaca, igrana tokom poslednjih desetak godina na raznim jugoslovenskim scenama i prikazana na televiziji u izvođenju dvoje velikih zagrebačkih glumaca.“ Kiš iz nekog razloga u ovom tekstu izbjegava da pomene imena. Autori zagrebizovanog prevoda „Stilskih vježbi“ su Tomislav Radić i Tonko Maroević, dok su dvoje velikih zagrebačkih glumaca, naravno, Pero Kvrgić i Lela Margitić. O važnosti „Stilskih vježbi“ u svjetskoj književnosti efektno govori kratka ocjena Vladimira Nabokova: „Kenoove ′Stilske vježbe′ su uzbudljivo remek-djelo i jedna od najboljih priča u francuskoj književnosti.“

Da bi čitalac koji se još nije susreo sa „Stilskim vježbama“ imao utisak o čemu se radi, vrijedi ovdje citirati proto-tekst:  „U autobusu S za vreme najveće gužve. Jedan tip od svojih dvadeset šest godina, sa dugim vratom kao da su mu ga istegli i sa šeširom na kome traku zamenjuje uzica. Ljudi silaze. Pomenuti tip otresa se na svog suseda. Prebacuje mu da ga ovaj gurne svaki put kada neko prođe. Glas piskutav i zloban. Kada ugleda jedno slobodno mesto, hitro se ustremi na njega. Dva sata kasnije sretnem ga ponovo kod Kur de Roma, pored stanice Sen Lazar. Sada je u društvu nekog svog druga koji mu kaže: ′Trebalo bi da daš da ti se prišije jedno dugme na kaputu. ′ Pokazuje mu gde (na razrezu) i zašto.“ A posle proto-teksta navedimo barem dvije od skoro stotinu varijacija. Jedna se, primjera radi, zove „Onda“ i ide ovako: „Onda stiže autobus. Onda se ja popeh. Onda mi jedan tip zapade za oko. Onda spazih da ima dug vrat i uzicu oko klobuka. Onda se on okomi na svog suseda koji mu je gazio po nogama. Onda on sede. Onda, malo zatim, ponovo ga videh na Kur de Roma. Onda je bio s nekim drugom. Onda mu ovaj reče: trebalo bi da daš da ti se prišije još jedno dugme na kaput. Onda.“ Druga se zove „Precizno“, a ide ovako: „U autobusu na liniji S, dugom 10 metara, širokom 3 metra, visokom 6, na 3 km i 60 m od polazne stanice, u trenutku kada je bio pod opterećenjem od 48 ličnosti, tačno u 12 časova i 17 minuta, jedna ličnost muškog roda, stara 27 godina, 3 meseca i 8 dana, visine 1 m i 72 cm, težine 65 kg, broj šešira 35 cm, dužina pantljike 60 cm, obrati se jednom čoveku od 48 godina, 4 meseca i 3 dana, visine do 1 m i 68 cm, težine 77 kg, sa 14 reči čije je ukupno trajanje bilo 5 sekundi i koje su aludirale na prisilno premeštanje od 15 do 20 centimetara. On zatim sede na nekih 1 m i 10 cm dalje. Ravno 57 minuta kasnije on se nalazio na 10 metara od stanice Sen Lazar, ulaz u predgrađe, i šetao se tamo-amo stazom od 30 metara dužine, a sa jednim drugom od 28 godina, visine 1,70 m, težine 71 kg, koji mu je dao savet od 15 reči: da premesti u pravcu zenita jedno dugme od 3 centimetra u prečniku.“

Ja sam ovdje izabrao dvije varijacije, a Tomislav Radić i Tonko Maroević su izabrali dvadesetak. Onda su se tog teksta „dočepali“ Pero Kvrgić i Lela Margitić. Sve ostalo je, kako se to kaže, istorija. Zapravo, na samoj premijeri i u narednih šezdesetak repriza između januara 1968. i januara 1970. godine, Kvrgićeva partnerka bila je Mia Oremović. Dvije godine i šezdesetak izvedbi za jednu predstavu nije malo. Međutim, u januaru 1970. Oremovićevu mijenja Lela Margitić i priča se nastavlja u narednih više od četrdeset godina. Ova predstava je uvrštena u štampano izdanje Ginisove knjige rekorda kao najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom.

U januaru 2009. godine, Leli Margitić i Peri Kvrgiću uručena je plaketa Ginisove knjige rekorda, u koju je ta predstava kao najdugovječnija na svijetu s istim glumačkim postavom uvrštena godinu ranije. Plaketu je uručio Marko Torjanac, umjetnički direktor Kazališta Planet Art, u okviru kojeg se predstava u to vrijeme izvodila. 30. aprila 2018. godine svečanom izvedbom obilježena je 50. godišnjica predstave. U povodu 50. obljetnice izvođenja predstave glumcima Peri Kvrgiću i Leli Margitić, prevoditelju Tonku Maroeviću, te posthumno redatelju Tomislavu Radiću, tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uručila je Povelju za osobiti doprinos u promicanju kulturnog razvitka Republike Hrvatske.

U prethodnih nepunih pet godina, umrli su i Pero Kvrgić i Tonko Maroević, tako da je u cijelom „autorskom timu“ još uvijek živa samo Lela Margitić. Rejmon Keno je umro još 1976. godine, Danilo Kiš 1989, Tomislav Radić 2015, Tonko Maroević i Pero Kvrgić obojica 2020. godine. Nema nikakve sumnje da je Povelja „za osobiti doprinos u promicanju kulture Republike Hrvatske“ za „Stilske vježbe“ stigla na pravo mjesto i u prave ruke, a cijela priča o ovoj predstavi je savršena ilustracija skoro nevjerovatne isprepletenosti srpske i hrvatske kulture u jugoslovenskoj epohi. Pero Kvrgić (rođen u Srpskim Moravicima 1927. godine) i Danilo Kiš (rođen u Subotici 1935. godine), sinovi Srbina i Austrijanke odnosno Jevrejina i Crnogorke, ostavili su neizbrisiv trag u jugoslovenskoj kulturi, a takođe, obojica, i u srpskoj i u hrvatskoj. Tomislav Radić i Tonko Maroević, kao i Lela Margitić, pripadaju primarno hrvatskoj kulturi. I ova predstava je prvenstveno dio hrvatske kulture, ali je, eto, isprepletena sa srpskom i sa francuskom kulturom. Uostalom, i sam Rejmon Keno kao pisac nije lišen veze sa jugoslovenskim istorijskim prostorom. U jednoj svojoj autobiografskoj knjizi prisjeća se ključnog momenta svog života i evropske istorije „kad neki Srbin tamo negde nadvojvodu ubi“. Takođe, Keno je dio one iste francuske „književne škole“ kojoj pripada i legendarni Žorž Perek, autor romana „Sarajevski atentat“ i čovjek koji je važan dio svog života proveo u Beogradu gdje se, između ostalog, družio sa Žarkom Vidovićem. Unutar Francuske „Stilske vježbe“ su široko poznate, ali prvenstveno kao prozni eksperimentalni tekst, a ne kao predložak za pozorišnu predstavu.

U već pominjanom pogovoru, Danilo Kiš piše: „′Stilske vežbe′ (…) jesu pre svega igra duha, no i delo sa jasnom tendencijom da ukaže na činjenicu da trivijalnost teme (sižea) nije od istinskog značaja, nego da su postupak (prosede) i instrument (jezik) ti koji čine najčešće određenu temu banalnom. ′Stilske vežbe′ su, međutim, i demonstracija tih banalnosti na raznim nivoima: mišljenja, govora, pisanja, što će reći celokupne francuske književne tradicije; ta je knjiga zapravo, slično Vinaverovoj ′Pantologiji′, svojevrsna parodija francuske književnosti, pesničke i prozne, gde pojedini postupci, pojedine ′vežbe′, jesu samo demonstracija izvesnih postupaka i poetika, ne po pojedinačnim imenima (kao kod Vinavera) nego po školama, pokretima i mnogobrojnim izmima, čak i onda kada ih ne imenuje.”

U jednom intervjuu za beogradske medije pet-šest godina prije svoje smrti, Pero Kvrgić se prisjetio da je sa „Stilskim vježbama“ u Beogradu posljednji put gostovao u prvoj godini njihovog igranja, dok mu je partnerka još uvijek bila Mia Oremović dodavši: „Nije nas bilo od 1968. godine. Tada smo gostovali u Ateljeu 212, gledao nas je Danilo Kiš, koji je preveo Kenoove ′Stilske vježbe′ sa francuskog. Bio je zadovoljan, veoma zadovoljan.“ Te 1968. „Stilske vježbe“ se sa ovacijama dočekuju širom SFRJ. Na IX Festivalu malih scena u Sarajevu 1968. Pero Kvrgić osvojio je Zlatni lovorov vijenac za najbolju mušku ulogu, ostvarenu u toj predstavi. Na istom festivalu „Stilske vježbe” dobivaju nagradu žirija kritike, Zlatnu masku lista Oslobođenje, za najbolju predstavu. Kvrgić je 1968. dobio i Prvomajsku nagradu Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske za najbolju mušku ulogu. Mlađe generacije, a i pripadnici onih starijih koji nisu imali sreću i priliku da predstavu gledaju na sceni, mogu se o njenom sadržaju informisati preko televizijskog snimka. A tu je i čudesni prevod čudesne knjige koji zasigurno može biti predložak i za neku drugu i drukčiju predstavu.