Nedavno je u medijima objavljena vijest o predstavljanju izvjesne publikacije naslovljene „Analiza predstavljanja nacionalnih manjina u udžbenicima i kurikularnim dokumentima Republike Hrvatske“. Dotično istraživanje proveo je vođa „projekta“, Dejan Stjepanović s univerziteta Dandi u Škotskoj. Predstavljanje analize, kažu vijesti, organizirao je ured potpredsjednice hrvatske vlade Anje Šimprage, dok je sam taj i takozvani projekt, kako Radio Slobodna Evropa prenosi, nastao – pa dalje izrečeno karakterističnim birokratsko-akademskim metajezikom koji razumiju samo mandarini iz institucija i „ekipa iz fondova“, ovdašnjih i bjelosvjetskih (i koji, jezik, po sebi nikad ne sluti na dobro) –  dakle, „kao rezultat provedenog istraživanja i analize u svrhu realizacije aktivnosti Operativnih programa nacionalnih manjina za razdoblje 2021. – 2024. godine, s ciljem podizanja prava nacionalnih manjina na višu razinu.“ Da se pojednostavi i kaže prostije ono što se već pretpostavlja o rezultatu analize koju bi „odokativnom“ metodom svatko s dva zrna soli u glavu uočio i potvrdio: „manjine“ se u hrvatskim udžbenicima uglavnom predstavljaju negativno („Ajde?!“, što bi rekao neumrli Zoran Radmilović kao Bili Piton u „Maratoncima“). Stjepanović navodi primjere, „manjinu po manjinu“, Mađare, Talijane, i onda, kako drugo, i Srbe. Prevladavaju stereotipi, nalazi studija. Novinar Radija Slobodna Evropa precizira da na predstavljanju ove publikacije „zastupnika drugih manjina nije bilo“ (pametni ljudi!).

Izgovorili su srpski predstavnici što su imali, onako kako mogu i moraju, i kako se od njih očekuje. Malo zabrinuto, kao Milošević („situacija nije dobra“), koji makar, za početak, ističe onog trajnog prisutnog „bijelog slona u prostoriji“ za kojeg se svi prave da ga ne primjećuju a on je tu – to naime da su Srbi, pošto su najveća, onda i najzastupljenija zajednica u istraživanju studije; pa uz to malo se ističe da su manjine „kulturna prednost i bogatstvo naše zemlje“ (Šimpraga). Na kraju ima i „preporuka“ – kao nekakva valjda „pouka o pravnom lijeku“. Dok je tekst o ovom događaju i publikaciji u Novostima naslovljen uobičajenim i već umornim „Srbi na margini“, izvještaj novinara Radija Slobodna Evropa tipičnim „ko će politički korektnije od nas“ i utoliko podlijim naslovom kaže „Manjine u udžbenicima u Hrvatskoj žrtve stereotipa“. To je onaj podmukli način gdje je na prvi pogled sve kako treba, „sve ispoštovano“, a zapravo iza svega stoji duboka ideologizacija, zapanjujući cinizam, a počesto i glupost, skriveni u lažnu objektivnost i zalaganje za jednakost (!). Jer, s ovakvim naslovom – „manjine žrtve stereotipa“ – biva, kao nekako s Ciganima u Češkoj, gle, tamo baš u centrali Radija Slobodna Evropa. Pa imamo ovdje i Rome, i žene (kako ističe Milošević), ponovo dežurne Mađare i Talijane, eto onda i Srbe, „najveću zajednicu“ doduše, ali „manjinu“ svejedno. Jezik je taj koji jeste, „prihvaćen“ i uobičajen dosad, termini su koji jesu; brojevi su, kad zatreba, ionako na strani „objektivnosti“ medija i institucija, a brojevi „valjda ne lažu“. O tome da su „manjine žrtve stereotipa“ izrazit će se negativno čak i onaj „progresivni“, „lijevi“ dio ovdje, „kritički“ reći da to nije u redu, neki ustati čak i za njihova prava i… šta ćeš ljepše?

A upravo tu je, međutim, test na kojem i hrvatska srednja struja i ova „progresivna“ jednako i redovito padaju u ovoj zemlji. Prihvaćanje termina koji se na prvi pogled čine afirmativnim i kroz njih „kritika“ sistema gdje se „stereotipi“ šire, za nas se međutim u onome najbitnijem ne razlikuju nimalo od otvorenog, „transparentnog“ i intrinzičnog šovinizma usađenog u temelje ovog društva. Čak je i opasnije u nekim elementima jer se krije iza dvostrukog dna: iza navodne afirmativnosti i pozitivnih vrijednosti s kojima će se ovdašnja „simbolična klasa“ osjećati ugodnije, misliti bolje o sebi, osjećati se da i oni daju neki „angažman“ u društvu, ti i takvi termini naprotiv skrivaju nevidljivi konsenzus u pozadini o pitanju našeg naroda kao glavnoj i jedinoj autentičnoj ovdašnjoj traumi i, u kontinuitetu, drže čvrsto nepromjenjivost ideološkog konstrukta čitave ovdašnje hegemonije.

Ne zna se zato šta je pogrešnije: istraživanje ovako postavljeno, unutar takve paradigme znanstvene i ideološke, ili reakcije i mlitavost komentara političkih predstavnika naših institucija. E, ali tu dolazimo do jedne važne, upravo suštinske vododijelnice. Ako političari moraju govoriti jezikom koji im je nametnut jer bez njega, cirkularno, ne bi ni mogli „obnašati“ funkcije koje imaju i iz njih, vjerujemo, djelovati dobro i „na polzu“ našemu narodu, ako takav eufemistički jezik – za nas duboko uvredljiv inače, ako ikoga još zanima – moraju koristiti institucije jer bez njega ne mogu postojati, ovisne o zakonu i državi, kakve jesu, postoji još jedna važna grupa i društveni sloj koji se prema tome drugačije može i mora postaviti. Intelektualci, umjetnici, s njima i ono nešto malo preostale elite, „profesionalne klase“ – kao i takozvani običan narod, kao ključni faktor – ne mora i štoviše ne bi ni trebao, ni smio čak, pasti u zamku ponižavajućih eufemizama koji nas trpaju u istu vreću s ostalima. Onaj imalo svjestan dio ostataka ovoga naroda zna suštinu čitave stvari – a ta je da Srbi, bez obzira na „brojke“ (statistika je prijevarna nauka, valjda smo to naučili dosad), svojom ovdašnjom poviješću, grencerskom, gradskom, mediteranskom, svakom drugom, svojim utjecajem, iz čega i krajnjom, najproblematskijom, najtraumatičnijom točkom lomljenja ovdašnjeg kolektivnog shvaćanja, a to je apsolutne neodvojivosti od hrvatskog identiteta, od načina kako hrvatski nacionalni kompleks sebe konstruira i doživljava na doslovno svim razinama; i iz toga onda ne zaboravimo nikad, srpski korpus sa svojim strašnim historijskim usudom, sve to dakle nikako nije i ne može biti nekakva „manjina“. Svijest o tome, dakle, morala bi zato biti presudna za određivanje o sebi makar tamo gdje još imamo prostora za to: u onoj prvobitnoj sposobnosti preko koje se konceptualizira i formira naša, općeljudska to će reći, slika o sebi, stvarima, stvarnosti, pojmovima i svijetu – a to je dakako jezik. Jezik pak u užem, konkretnom, specifičnom smislu, nacionalni jezik, kojim i sam hrvatski narod i kultura govore, kojim evo i pišemo ovo – jezik kodificiran Vukovom revolucijom. Iz toga, s tom sviješću, ako dovedemo stvar do krajnje točke, do paroksizma – svaki put kad Srbina ovdje nazovu manjinom, a u isto vrijeme pišu i govore ovim jezikom, svaki bi od nas imao pravo da kaže: manjina? Čovječe, pa tebe nema bez mene.

A dobro, ali gdje su tu udžbenici?

Otvorivši recimo one iz dva predmeta gdje je pitanje hrvatskog identiteta ključno – jer tome se udžbenici obraćaju, drugih tu nema – udžbenik za povijest za treći razred gimnazije, naslova „Zašto je povijest važna“ i, bitnije, „Književni vremeplov“, čitanku za hrvatski jezik za četvrti razred – jasno je nakon imalo pažljivijeg čitanja: obje knjige za srednje obrazovanje metafora su svega što je pošlo krivo od stvaranja ovoga kompleksa prije tri decenije. Nota bene: ovo su pritom popravljeni, poboljšani, humanistički više orijentirani udžbenici u odnosu na onaj raspad i fabrikate iz prve decenije samostalnosti. Ali uglavnom slaba vajda. To se najbolje vidi u poglavlju „Modeli stvaranja nacija u višenacionalnim carstvima“, kad u 19. stoljeću u političku igru u Hrvatskoj ulaze Srbi, oko kojih se i odnosa prema tom neriješenom problemu sve ionako ovdje vrti: za primjere bi nam trebala čitava studija (ne naravno od vrste kao što je „analiza“ s početka teksta). Tu je sve temeljno ispremiješano, postavljeno unaprijed za jedva vidljivu a djelatnu manipulaciju i iskrivljavanje, majstorski verziranom rukom koja svaku manje-više točnu tezu i fakte sitnim i nevještom oku teško uprativo „prilagođava“ osnovnim tezama o stvaranju nacionalne povijesti, gdje je trajno prisutan onaj drugi, problemski dio, „remetilački čimbenik“ koji se ne može preskočiti i zaobići, no ga se mora i može interpretirati tako da se uklapa u glavne ideološke smjernice na liniji nakon 1990.

Čitanka za hrvatski jezik pak – pustinja. Tek tu i tek ovako vide se razmjeri jedne kulturalne i idejne katastrofe i apsolutnog osiromašenja u odstranjivanju zapravo vlastitog tkiva, ogromnog dijela kulturnog i umjetničkog, pisanog naslijeđa. Trubilo se mnogo o odstranjivanju „nepoželjnih“ imena, ali to je novinarska retorika male pameti. Listajući i čitajući udžbenik čovjek književnosti i humanistike čak se ni ne ljuti više. Refleks koji se javi nema odjednom više veze ni sa „izbrisanim narodom“, nego se vaga nagne na drugu stranu. Javi se žalost jedna nad pustom zemljom koja je svom, hrvatskom, podmlatku uskratila što mu nije smjela: uzela mu širinu, bolje razumijevanje vlastita svijeta, uzela mu djela koja su najdublje kulturno, psihološki, senzibilitetski, kulturno naslijeđenim kodom prirodni njegov dio.

A onda, na stranici 279., generaciji mladih Hrvata treniranoj preko institucija u jednoj i isključivoj jezičnoj varijanti na kojoj se fundiraju i sve ostale razlike, odjednom bljesne rečenica čudesnom bjelinom i čistoćom: „Zima je, sneg zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid. (…) Belina spoljnjeg sveta tu se meša sa dremljivom senkom koja vlada u ćeliji, a tišina dobro druguje sa tihim šumom njegovih mnogobrojnih časovnika koji još rade, dok su se neki, nenavijani, već zaustavili.“

Fragment „Proklete avlije“ Andrićeve, sasvim moguće savršenog proznog djela našega jezika. Velika je to promjena, veliki dobitak u odnosu na ranije. Ali: preko te, najvrsnije knjige, otkriva se upravo u svoj svojoj nagosti – koliko je drugoga izgubljeno. Tu za čovjeka kulture pitanje „manjine“ i „većine“ na tren ponovo pada u drugi plan. Pa iako će ovo biti rečeno jezikom koji cinične kaste ovdašnje neće razumjeti jer im je on dalek i nepoznat u njihovoj real politik pragmi, nama je ipak reći.

Čitava jedna civilizacija je izgubljena za budućnost.