Ja sam ga nagovarao da pobjegne. Desetak metara iza kuće bila je neka šumica, mogao se tamo sakriti. Ali otac nije htio bježati. Rekao je da nema razloga jer nije ništa kriv. Onda su ih sve potrpali u stočne vagone i tamo ih zatvorili. Na očev vagon kredom su napisali: “Pokvarena roba”. Posljednji sam ga put vidio prije nego što je vlak krenuo u nepoznato. U smrt. Njegovo lice gledalo me iza rešetaka na malom prozorčiću. Žene su plakale. Prašina. Bilo je grozno. Otac se više nikad nije vratio. Ubijen je, prema nekima, na Velebitu. Tada sam se prvi put napio u životu. Napio sam se s jednim prijateljem koji je također ostao bez oca. Bilo je to pijanstvo iz očaja. Došao sam kući, stao ispred ogledala i gledao svoje pijane grimase. Iz ove perspektive – to su bile moje prve najintimnije slike o glumi, nastale u očaju – svjedočio je veliki glumac Pero Kvrgić u intervjuu za “Studio” 1989. godine. Te “prve najintimnije slike o glumi, nastale u očaju” Kvrgić je iskusio u rodnim Moravicama, tada Srpskim Moravicama, kojima je devedesetih iz imena maknuto “Srpske”. On je simbol tog gorskokotarskog mjesta, odnosno više sela posijanih na dva brežuljka odvojenih Dobrom, možda jednako kao i željeznica, dok je pruga Zagreb – Rijeka kralježnica tog kraja. Moravice su služile, a i dalje služe praktički kao ranžirni kolodvor za riječku luku. Kompleks je ogroman, sa 24 kolosijeka. Upravo na toj željezničkoj stanici Kvrgićev otac imao je gostionicu i s te je stanice odveden u smrt.

Danas Novica Vučinić, predsjednik pododbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, jednog od prva tri osnovana u Hrvatskoj 1990-ih, živi u blizini te iste željezničke stanice i svjedoči da je promet nekoć bio toliko gust da mu se činilo kao da živi pokraj kolodvora u Budimpešti.

– Tu su radili radnici na željezničkom prometu, pregledači kola, oni što su održavali prugu, oni na vuči vlakova… Sedam stotina ljudi je tu radilo samo na željeznici. Tu su se vlakovi sastavljali i rastavljali. Tu su 24 kolosijeka. Sada ima jedan vlak za Rijeku i popodne natrag. Prije je bilo desetak putničkih vlakova dnevno – prisjeća se Vučinić.

I sam je radio na željeznici jer se posao službenika na željeznici dvostruko bolje plaćao nego nastavnički rad. Vučinić je inače profesor zemljopisa i povijesti, a danas je u mirovini.

Iako se do Moravica može, naravno, doći vlakom, malotko se na to odlučuje jer su putnički vlakovi prorijeđeni, a i sporije se stiže nego automobilom. Lujzijana je 141 kilometar duga cesta građena od 1803. do 1811. godine da spoji Karlovac i Rijeku. Njome se iz Karlovca do Moravica, što je 59 kilometara dugačak put, dođe za pedesetak minuta. Putničkim vlakom se iz Karlovca u Moravice stiže za sat i 40 do dva sata vožnje. Po posljednjem popisu otprije 11 godina, Moravice, koje su administrativno u sklopu Grada Vrbovskog, imale su 664 stanovnika, a od toga su dvije trećine bili Srbi. Sela koja čine mjesto naznačuju uglavnom i prezimena karakteristična za ovaj kraj: Radoševići, Mlinari, Tići, Žakule, Carevići, Vukšići, Matići, Petrovići, Donji Vučkovići i Gornji Vučkovići, Vučinići, Jakšići, Dokmanovići, Dragovići, Nikšići, Vukelići, Bunjevci, Mišljenovići, Tomići, Plandište, Radigojna, Topolovica i Međedi. Stanovništvo se u ovaj kraj počelo doseljavati u 16. stoljeću s područja rijeke Krke u sjevernoj Dalmaciji, a nastavilo u 17. stoljeću iz Pounja. Naravno, riječ je o migracijama zbog otomanskih osvajanja.

Izgradnja pruge, koja je započela 1870. godine, predstavlja početak nove paradigme Moravica. Prvi vlak u to mjesto stigao je 23. oktobra 1873. godine. Mještani se od tada uglavnom zapošljavaju na željeznici. Kako je željeznica bila pod ugarskom upravom, Mađari i oni koji su govorili mađarskim jezikom, koji je bio službeni, imali su bolje pozicije u željezničarskom sustavu i bolje plaće, dok je lokalno stanovništvo uglavnom radilo teške fizičke poslove. Prilika da se to promijeni dolazi s propašću Austro-Ugarske i osnivanjem jugoslavenske države.

Unatoč tome što je i ranije postojala mađarska škola u kojoj se obučavao kadar za željezničarske poslove, tek osnivanjem Mješovite državne građanske škole “Sveti Sava” 1921. godine domicilno i drugo slavensko stanovništvo dobiva priliku da se školuje za željezničarska zanimanja. Kako su naredne godine djelovala četiri razreda, smatra se da je tada škola dobila kontinuitet i od tada se računa postojanje ove srednje škole u Moravicama.

– Unazad deset godina manji je interes za školovanje za željezničara, pa smo školu preorijentirali na nove tehnologije, uveli programe po kojima se lako zapošljava – tehničar za računalstvo, mehatroničar, CNC operater i ekonomisti. Željezničarski smjer i dalje postoji, ali samo u sklopu obrazovanja odraslih – objašnjava Borivoj Dokmanović, ravnatelj Željezničke tehničke škole u Moravicama.

Napominje da gotovo nema đaka koji je završio ove redovne programe, a da se nije zaposlio. Dodaje da je zadnja generacija željezničkog prometnog radnika upisana prije pet godina, a prije 11 godina tehničara za željeznički promet.

– Sada je u našoj srednjoj školi 155 učenika. Prije rata bilo ih je i tri stotine. S obzirom na to da imamo đački dom, dolazili su nam učenici iz svih dijelova Jugoslavije. Nakon rata se broj učenika prepolovio. Dobro smo opremljeni materijalno i kadrovski. U sklopu škole djeluje radionica s posebnim strojevima. Profesori su educirani. Ne može se pronaći naš nezaposleni svršeni đak. Zaposle se u Delnicama, Sloveniji i drugdje – kaže Dokmanović.

Škola koju vodi lani je monografijom obilježila stotu godišnjicu postojanja.

– Zbog koronavirusa nismo uradili proslavu stote obljetnice škole, to ćemo ostaviti najvjerojatnije za ovu godinu – napominje.

Nova zgrada škole i đački dom sagrađeni su 1984., odnosno 1990. godine. U đačkom domu je 40 učenika, a kapacitet je 80.

– Za koronavirusa se nastava teško odvijala. Onlajn nastava nije rješenje za strukovne škole. I dok smo imali mrežnu nastavu, nastojali smo praktični dio održavati u radionicama. Prije podne nastava, poslijepodne učenje i slobodne aktivnosti. Isto tako, djecu organiziramo kako bi posjetila kazalište, kino… – opisuje Dokmanović dnevni raspored đaka.

Među đacima ima i stipendista Srpskog privrednog društva Privrednik, a razgovaramo s Milošem Berićem iz Uzdolja koji se školuje za tehničara mehatronike i Goranom Bukorovićem iz Biskupije koji se školuje za tehničara za računalstvo. Obojica su maturanti i dolaze iz Dalmacije.

– Tu nam je lijepo, a Privrednikove stipendije nam pomažu da platimo smještaj u domu – kažu.

U slobodno vrijeme se bave košarkom, badmintonom, izradom keramičkih predmeta, a imaju i dramsku skupinu. Nerijetko odu i na izlet u prirodu. Miloš je odlučio upisati fakultet u Novom Sadu, a i Goran razmišlja o nastavku školovanja.

– U Moravicama je školska praksa dobra, a profesori su kvalitetni i prilagođavaju se suvremenoj tehnologiji – ističu.

Jedan od profesora je Danijel Vrbanc koji putuje svakoga dana iz Draganića kod Karlovca da bi u Moravicama predavao elektrotehniku. Prije nekoliko godina proglašen je jednim od najinovativnijih profesora na svijetu u radu s učenicima.

– Prije pet godina je u Torontu bio skup nastavnika koji koriste alate Majkrosofta. Izabran sam među tri stotine najaktivnijih korisnika njihovog sustava. Tamo sam s grupom profesora predložio način rada s učenicima koji je ocijenjen najboljim – govori Vrbanc i pojašnjava da je ključ uspjeha u zanimanju za osobnost učenika.

– Ne radim po špranci iz kurikuluma, nego nastojim da nastava bude zanimljiva. Najvažniji je odgoj jer je riječ o najosjetljivijoj životnoj dobi učenika. Za ovaj posao morate biti velik entuzijast i trebate puno raditi doma na pripremi nastave, ako želite da vas učenici cijene. Uspjeh iz Kanade sam iskoristio za promociju škole, da je podignemo na višu razinu. U Delnicama imaju veći problem s brojem učenika nego mi. Računalno smo u potpunosti opremljeni – dodaje profesor Vrbanc. Kaže i da su Moravice jako ugodna sredina za rad.

– Nekada je mjesto vrvjelo ljudima. Tu su bile četiri kuglane – napominje.

Inače, u Moravicama postoje kuglački i nogometni klub. Zovu se, pogađate, Željezničar.

– Ovdje živim 30 godina. Tu sam se oženio, dobio posao – zadovoljan sam životom. Prije desetak godina je postojao trend kupovanja kuća u Moravicama, no splasnuo je – kaže Dokmanović dok s njim prelazimo cestu prema pružnim prijelazima.

Prateći šine i pragove ulazimo u velik hangar uređen u radionice u kojima se odvija praktična nastava. Uistinu su opremljeni vrhunski – od najosnovnijih alata za obradu materijala, preko računala i računalnih programa za projektiranje, do proizvodnih manualnih i računalnih CNC strojeva. Najskuplji stroj stoji 700.000 kuna.

– Najzapadniji smo Srbi. Velikim dijelom Srbi Gorskog kotara žive u Gomirju, Drežnici, Jasenku, a ima ih i u Mrkoplju, možda tri ili četiri kuće. Međunacionalni odnosi su dobri, no ipak se živi teško jer željeznica više ne zapošljava kao što je nekoć, a isto je i sa šumarijom. Ranije je bilo desetak pilana, a sada su dvije ili tri, dok se u zagrebačkom prstenu u isto vrijeme otvorilo sedamdesetak. Unazad trideset godina sve stagnira, posebice željeznica – govori Vučinić.

Prosvjeta se u Moravicama brine o očuvanju identiteta srpskog naroda i povijesti kraja.

– Okupljamo Srbe, organiziramo slave, predstavljamo povijest naroda i mjesta – kaže.

Dodaje da je bogata knjižnica nastala donacijama i skupljanjem otpisanih naslova iz obližnjih knjižnica. Ti su naslovi otpisani, veli, jer su izdani na ćirilici ili su ih pisali srpski autori ili su ih izdali srpski izdavači. Inače je Vučinić i svirač.

– Sa svojim sastavom sam nastupao po čitavom Gorskom kotaru. Izvodili smo sve: evergrine, kola, polke, valcere, tango… – nabraja.

Podsjeća na ostale poznate osobe ovoga kraja kao što su filozof Gajo Petrović, akademik Nikola Hajdin, vladika Danilo Jakšić, akademski slikar Đorđe Petrović…

– Rodio se tu i Slavko Kvaternik – napominje Vučinić.

Kvaternik je proglasio NDH koja je došla glave Kvrgićevog nevinog oca i desetine hiljada drugih, što je mladog Peru dovelo do “prve najintimnije slike o glumi, nastale u očaju”.

Unatoč svemu, srednja željeznička škola u Moravicama, danas kao i jučer, sada već više od 100 godina, mnoge mlade ljude odgaja i priprema da budu korisni i vrijedni članovi našeg društva. Istina, sada više ne obučava željezničare, nego za zanimanja koja traži suvremeno doba, kao što su tehničari za računalstvo, mehatroničari ili CNC operateri…