Prilog istoriji ludila u doba prvenstva

Piše: Branko Čolović

Da je ikakve pravde u svijetu, nekakvi Mesiji, Modrići, Neimari bili bi puka sirotinja. Znam mnogo ljudi koji ne mare za njihove nazovi vještine, ali meštri velikih obmana znaju hipnotisati i na igrališta namamiti ogromnu masu ljudi koja u nedogled skupo plaća zabavu rastrčanih pjetlića
Foto: Srećko Niketić/PIXSELL

Nikad nisam mogao razumjeti nikakvo kolektivno ludilo. Tačnije ludila, nacionalističko i navijačko. Shvatam da je Bog u svoj svojoj svemoći nekome uskratio zdravu pamet, sasvim razumijem trenutke kada se napijete ili izdrogirate pa ne znate šta činite ili ako od pretjeranog misaonog naprezanja puknu izvjesne sinapse, ili naprosto imate trenutke društveno neprikladnog pražnjenja. Sve to mogu sapatnički prihvatiti, znajući da je to privatni usud s kojim se kako – tako morate nositi, s mukom ili s medikamentima. Sasvim je drugo kada čisto ludilo prestane biti izolirana pojava i ovlada masama. Ovih dana s ekrana (napast rime kao očiti iskaz ludila) krevelje nam se razni tipovi ogrnuti zastavama, šalovima, smiješnim kapama, kojima se svojim mudroserinama pridodaju razni kućni mislioci koji od guranja lopte po livadi stvaraju priručnu, jednako nerazumljivu filozofiju. Svakodnevno gledamo kako mase nekih hominida bauljaju pustinjskim gradovima ispunjenim američkim visokogradnjama i engleskim amfiteatrima gdje kao po refleksu ili pozivu nešto izvikuju ili skaču. Nekako tako zamišljam prahistorijske horde koje se sele u potrazi za lovinom, hranom ili bježe od nadmoćnijeg protivnika. Mediji se hrane ovakvim situacijama, štaviše potpaljuju ekstatično stanje ne samo navijača nego i nacije. Novinari i njima pridruženi kamermani lešinare po kafićima i intervjuišu oduševljenu raju tražeći od njih iskaze čistog i nepatvorenog domoljublja koje obično i dobiju u enormnim količinama. Ako ih oni ne nađu, naći će ih već mikseri i urednici u studijima. Sasvim oprezno preporučujem potencijalnom čitaocu ovih redaka da ponekad pokuša na javnom mjestu, svejedno zatvorenom i otvorenom, mlatiti zastavom, šalovima, skakati i vikati, koliko ga grlo i glasnice nose, pjevati navijačke pjesme sve nadajući se da odnekud neće naići organi reda ili barem hitna pomoć. Dakle, ono šta i udžbenici prvih godina medicine prepoznaju kao klasično ludilo postaje stvarnost, upražnjavana od najvećeg dijela populacije i odjednom se bolest pokazuje kao društveno poželjna kategorija. Ludi su oni koji ne čine to isto. U ovim svetim trenucima nogometnog prvenstva nije poželjno izbjegavati iskaze navijačke strasti tako da se i najprobraniji članovi zajednice preko večernjih odjela tu i tamo ogrnu šarenim šalovima ili barem stave na glavu klaunovski šeširić s oznakama plemena ili kluba, ali ako su baš toliko revni, mogu preko svega navući i prepoznatljivi nacionalni dres. Dirljivo kada nije jadno. Država, ma šta zvanično proklamirala u svojim svetim knjigama, voli podanike držati ludima, ali ako već to ne može s klasičnim tehnikama vladanja, posredstvom organizirane mreže vrtića i škola, onda odgovarajućim opijumom za narod. Odvajkada je to činila posredstvom ideologije uljepšane umjetnošću i velebnim spomenicima, dok se u novije vrijeme umješno koristi elektronskim medijima, svejedno da li u eter šalju cenzurom umivene vijesti ili podmukle reklame. Uz nešto napora nepokorne zdrave pameti i mrzovolje možete se othrvati tim pritiscima i pokušati proživjeti zdrav, mada uglavnom ne i udoban život.

Nogometni selektor, u ovdašnjoj varijanti izbornik, mali je Кutuzov koji čuda sa svojom moćnom vojskom od 11 veličanstvenih Leonida, od kojih barem polovicu čine sićušni, temeljito istetovirani pajaci, koji su na uštrb pameti primjerno razvili donje ekstremitete. Кakve sve zamisli se mogu čuti na konferencijama za medije, gdje se situacija razlaže koliko na strategijskom, a još više na taktičkom nivou, sve kako bi se protivnicima tresle hlače kad im se predoči buduća sudbina od nekoliko ubitačnih golova u mreži. To je najbolje plaćena vojska na svijetu koja beskrvno u znoju lica svog gine na terenu za svoj poslodavce, publiku, ili ako su u reprezentativnoj uniformi, za svoju državu. Nikada nisam vidio da neko grlatije pjeva tekst himne od u falanzi posloženih igrača koji se nadimaju kao operski tenori, najčešće u zanosnoj patriotskoj pozi s desnom rukom na srcu iako mi, priznajem, nije sasvim jasna ta gesta. Pa radi se o zdravim muškarcima bez ikakvih srčanih smetnji? Isti navijački srcolomci neki puta znaju reći da su ostavili srce na terenu pa pomišljam da su zbog nečega zaboravni. A možda je u pitanju neka profesionalna bolest? Ispoljena je briga za ranjene, odnosno povrijeđene borce oko kojih se sapatnički okupljaju saigrači i liječnici, nogomet je svakako paradigma rata na omeđenoj zelenoj površini, dirnula bi i sestre milosrdnice, ali takvi junaci se uz pomoć najboljih liječnika vraćaju već u sljedeću bitku, pardon, utakmicu. Neupućeni u sportsku medicinu tek su tada mogli čuti za magnetnu rezonancu, rupture mišića, ligament, meniskus, a igračima koji su te pojmove predočavali pred kamerama bio bi to jedini latinski koji su ikad u životu izgovorili. Mada, neki od njih potpisuju i autobiografske knjige, tipa Od pastira do brigadira koje dokazano pišu drugi baš kao što brojkama ispunjavaju i one, puno deblje poreske knjige. Jednako sastavni dio bitaka – utakmica postali su tzv. analitičari, kao redovni prodavci čari ove plemenite vještine, da se ne uvrede bokseri, koji prije i posle televizijskih prijenosa pospanom puku objašnjavaju šta zapravo gledaju. I sam se  redovito pitam o čemu se tu radi. Njihov zadatak se obavlja u TV studijima, gdje dotjerani likovi u elegantnim odjelima izgovaraju frazetine koje podcrtavaju njihovu neporecivu misaonost i upućenost, mada nijedan nije bio u stanju završiti čestiti fakultet, iako poneki od njih posjeduje koji kupljeni doktorat, sirotom gledateljstvu otvaraju oči za suštinu i finese jedne drevne i nadasve složene igre. Čestiti gledalac nema šta da se zamara, njegov maksimalni napor prilikom gledanja utakmice svodi se na to da pročita rezultat utakmice na semaforu ili na dnu ekrana stalno prisutnoj TV grafici, posegne za pivom ili telefonom ovisno šta mu u poluvremenu ponude bezbroj puta ponovljene reklame. Sve ostalo će za njih obaviti analitičari. Slava im i hvala na tome. Međutim, za prave poklonike ove igre analitičari i nemaju stvarni autoritet, on pripada samo igračima, navijačkim herojima. Listom se radi o lumenima iznimno moćnog fonda biranih riječi, pa karijere su proveli u desetak država, a njihove pojave vječno gladni navijači, na dnevnoj bazi dobijaju zavidne umotvorine kao posljedicu životnog iskustva. Uostalom oni su uspješni ljudi prepuni teško zarađenog novca, stvarni promotori potrošačkog društva, kolekcionari kuća i automobila, primaju ih na dvorove i, prema prilici, odlikuju kraljevi i predsjednici, stubovi zajednice čiji poslovni model treba slijediti, napose intelektualne dosege. Države se prepoznaju prema tome koje ličnosti i profesije isturaju za uzore. Grci i Rimljani su zidali velika borilišta i teatre, okupljali narod, zabavljali ih, podsticali na jake emocije, počesto i na ubilačke strasti, a danas baš svaka zemlja, zvala se ona demokratskom ili autoritarnom, zida ogromna zdanja kako bi raznovrsnim svečanostima neprestano uveseljava podanike. Čak je i rječnik našeg jezika obogaćen sintagmom – nacionalni stadion, iako se pitam šta ona u osnovi ima značiti i zašto bi baš svaki vlastodržac morao imati svoj privatni Кoloseum? Stadioni su brojem i veličinom odavno nadmašili katedrale, na gotovo istom zadatku modeliranja svijesti i ponašanja okupljaju još i veći broj ljudi koji pritom imaju mogućnost aktivnog učešća, ne samo metanisanjem negoli i zviždanjem, urlanjem kao i krajnje emfatičnim gestama. Istraživači iz sfere društvenih nauka poodavno su objasnili njihovu važnost kao svojevrsnog ventila za ispuštanje viška nagomilanog nezadovoljstva. Кoja je razlika između onih falangi koji na ulicama izvikuju imena svojih klubova ili zemalja, u odnosu na srednjovjekovnu čeljad koja posmatra vješanje na trgovima i pritom neskriveno uživa u prizoru? Vladarska paradigma idealnog podanika – navijač. Ona brižljivo uzgojena vrsta koji će medijski preparirana uvijek dati glas onome koji im je pred očima, na ekranu telefona ili televizora, disciplinirana imperativom rada obavezne satnice za svoje gospodare i da se programirano opusti pred istim ekranima ili za pomenute još isplativije rješenje, uživo prati svoje heroje. Na kraju krajeva, svaka država se trudi da stekne kontrolu nad tribinama i stadionima, kao okupljalištima velikog broja ljudi koje političari ni u završecima svojih kampanja ne mogu sabrati. Svakako ne posredstvom redara i policajaca, davno je prošla ta faza, nego uticajem na njihovu svijest odnosno ništenjem iste, scenskim dojmom, programiranjem utakmica i namještanjem rezultata, a posebno nimalo suptilnim plasiranjem reklamnih poruka po šarenim obručima stadiona. Sve to igru čini krajnje lukrativnom za organizatore liga i prvenstava, vlasnike, kladioničare, ništa manje i za neposredne izvođače. Da je ikakve pravde u svijetu, nekakvi Mesiji, Modrići, Neimari bili bi puka sirotinja. Znam mnogo ljudi koji ne mare za njihove nazovi vještine, ali meštri velikih obmana znaju hipnotisati i na igrališta namamiti ogromnu masu ljudi koja u nedogled skupo plaća zabavu rastrčanih pjetlića. Zar bi rekli nešto novo ukoliko nogometne klubove, njihove vlasnike, pridružene im menadžere, kao i ostalo birano društvo koje se mota oko tih bogatih firmi proglasimo u najboljem slučaju kontroverznim, a u najgorem pukim kriminalcima, čiji je ponajmanji grijeh neplaćanje poreza ili preprodaja dresiranih robova. Uostalom nisu li se najviši funkcioneri međunarodnih, ne samo nogometnih organizacija, nalazili pod udarom tužilaca i sudova, a neki, vlastitim milionima uprkos, dopali i zatvora. Sva ta pompezna karnevalska atmosfera se neviđeno uvećava prilikom kontinentalnih ili svjetskih šampionata, mada su se magovi zarade postarali da se šarada neprekidno odvija na svim mogućim nivoima. Radnja je to koja se nikad ne zatvara.

Uobičajeno, Dnevnik na svim medijskim kućama započinje s političarima i njihovim prevažnim odlukama, a u vrijeme prvenstva, prvenstvo preuzimaju sportske vijesti i raspomamljeni navijači. Taman kad ste zbog toga spremni zaključiti da ništa nije normalno, zastanite. Idiote višeg reda nakratko su zamijenili idioti nižeg reda, stoga odvažno pristupite onoj manjini koja ima dovoljno hrabrosti izreći, sačuvaj nas Bože nogometnih igara i navijača.

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: