Priča o herojstvu i stradanju

Piše: Bojan Munjin

U monodrami "Knjiga o Milutinu" u izvođenju Nenada Jezdića, u kojoj su postavljena brojna pitanja o ratu i njegovoj cijeni, susreli su se strašna tema i veliki glumac
Nenad Jezdić
Fotografije u tekstu: Zvezdara teatar

Sredinom osamdesetih objavljen je roman “Knjiga o Milutinu” srpskog pisca Danka Popovića o stradanju seljaka Milutina u Prvom svjetskom ratu i u godinama nakon njega. Roman je u to vrijeme doživio neviđen uspjeh: štampan je u petsto hiljada primjeraka i u nevjerojatnih 40 izdanja te je postao najčitanija poslijeratna knjiga u bivšoj državi. Njegov pisac proglašen je pak najautentičnijim piscem Srbije i srpskog seljaka.

Skoro četrdeset godina kasnije, u beogradskom Zvezdara teatru odigrana je monodrama “Knjiga o Milutinu” u izvođenju Nenada Jezdića i u režiji Egona Savina. Moglo bi se reći da je ovo predstava u kojoj su se susreli strašna tema i veliki glumac. Ona prati svog junaka Milutina od vremena sarajevskog atentata 1914. godine do kraja Prvog svjetskog rata, dok se priča u romanu nastavlja preko međuratnog razdoblja sve do nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata. Tada Milutin u ispovjednoj formi priča nekom imaginarnom slušatelju o svojoj sudbini, nakon svih patnji i muka, sjedeći u zatvoru nove Jugoslavije. Tako predstava, koja zastaje u trenutku kada se Milutin nakon Velikog rata vraća u svoje selo negdje u Šumadiji, nije tek mitska saga o herojstvu i stradanju, kako se obično s koljena na koljeno prenosila priča o četverogodišnjoj strašnoj žrtvi naroda i vojske Srbije i o kasnijoj veličanstvenoj pobjedi.

Nenad Jezdić

Milutin postavlja brojna kritička pitanja: koji je cilj borbe nakon koje je ostalo više mrtvih nego živih i u kojoj je ginula budućnost Srbije – čitave čete đaka vojnika. I predstava i roman govore o smislu tog rata i cijeni koja je za njega plaćena. “Tristo devedeset hiljada mrtvih Srba ostalo je na obali Skadra i Drača do Valone, tristo devedeset hiljada duša”, opisuje strašni rezultat povlačenja preko Albanije u zimu 1915. godine glumac Nenad Jezdić igrajući rezigniranog seljaka Milutina. Taj seljak ne zna za više ciljeve tog rata, ali vlastitim očima gleda njegove strahote i užasnu cijenu koja se za to plaća. “Jedan narod koji je izgubio polovinu svog ukupnog muškog življa, da ne računamo žene, ne može dobiti rat. Taj narod je izgubio mnogo više nego što je jedan rat”, govori Milutin. On čuje od oficira i generala kako su ratni ciljevi Srbije oslobađanje i ujedinjenje s ostalim južnoslavenskim narodima, ali on na frontu vidi da južnoslavenski vojnici u uniformama austrijske vojske, koji govore nekim sličnim jezikom, mrze te “oslobodioce”. Zašto mi njih “oslobađamo”, a ne oni sami sebe, pita se Milutin. Zašto se borimo ako u toj novoj velikoj državi južnih Slavena do neke nepoznate rijeke Soče ja više ne mogu prepoznati svoje opustošeno selo, u kojem veći nasilnici od austrijskih vojnika postaju domaće srpske jajare, silovatelji i pljačkaši, pita se dalje Milutin.

O ljudskom i moralnom profilu glavnog junaka redatelj Egon Savin kaže: “On je neobrazovan, ali mudar i pravedan seljak kojem je najvažnije u životu brinuti se o majci, ženi, imanju, othraniti volove, napuniti ambar i sačuvati obraz. Jednostavnim i emotivnim rečenicama Milutin donosi strašne slike rata, meri događaje svojim merilima i ukazuje ne samo na besmislenost rata u kojem je pobeda ostvarena desetkovanjem vojske i naroda, žrtvovanjem omladine, već i o lakovernosti naroda koji poveden idejom velike države južnih Slovena ostavlja svoje voljene boreći se i ginući za ‘više’ ciljeve koje ni sami sebi ne mogu objasniti.”

Nenad Jezdić

Glumac Nenad Jezdić o sudbini svog junaka Milutina na sceni Zvezdara teatra priča turobno, ali s ljudskom mjerom, bez mržnje i ogorčenja prema bilo kome: “Važno je i to koliko taj čovek pati za onim potencijalima, za mogućnostima koje zbog ratova selo nije doživelo. Ta njegova patnja, znate, to je nešto pred čime padaju u vodu sve ove priče o našem sadašnjem prosperitetu, o našem uspehu, o našim projektovanjima, dobitima i tako dalje, pred njegovom analizom pada u vodu svaka ekonomija.” Riječi koje ovaj glumac u predstavi izgovara zapisane su u istoimenoj knjizi iz 1985. godine – i taj kontekst je važan – u trenutku kada se ta velika država za koju se Milutin borio, Jugoslavija, polako, ali neumitno gasila. Godinu dana ranije pisac Branko Ćopić skočio je u smrt s mosta Bratstvo i jedinstvo u Beogradu, danas Brankovog mosta. Njegove posljednje riječi, kažu svjedoci, bile su: “Nikog nije briga što je očigledno da se naša lijepa zemlja rastače. Ja to ne mogu da podnesem i neću više da čekam tu smrt…”

Nenad Jezdić

Predstava “Knjiga o Milutinu” definitivno je antiratna, ali i više od toga. Na kraju Milutin, odnosno glumac Nenad Jezdić, rezignirano zaključuje: “Mi Srbi prvo svi izginemo pa onda sednemo za sto da vidimo šta ćemo i kako ćemo. Drugi narodi prvo sednu za sto pa gledaju da izginu što manje…” Gotovo četrdeset godina nakon ove knjige, nakon ratova devedesetih i mržnji koje i dalje traju, ove završne riječi o trezvenom sjedanju za stol nauk su o mudrosti koji bi, osim za Srbiju, u 21. vijeku trebao vrijediti i za sve okolne narode koji su nekada davno htjeli biti braća.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: