I Srbija i Hrvatska u teoriji kao najmoćniju funkciju imaju predsjednika vlade, no istovremeno i jedna i druga zemlja predsjednika države i dalje bira na neposrednim izborima. Naoko paradoksalno, čisto teoretski gledano, predsjednik Hrvatske ima moćniju poziciju od predsjednika Srbije. U Srbiji je dugo postojala diskrepancija između republičkih i saveznih pozicija (zajednička država sa Crnom Gorom). I Boris Tadić i Aleksandar Vučić kao predsjednici bivaju najmoćniji ljudi u državi više preko neupitne pozicije u vladajućoj stranci, nego zarad ustavne pozicije predsjednika.
Parlamentarni izbori koje je Aleksandar Vučić raspisao skupa sa pokrajinskim i dijelom lokalnim (gdje su najvažniji oni beogradski) za 17. decembar ove godine nisu bili nešto što se nužno očekivalo. Njegova Srpska napredna stranka (SNS) pobijedila je u aprilu prošle 2022. godine i imala je pravo da vlada do proljeća 2026. Ipak, dva masovna zločina s početka maja ove godine – u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ i u dvije mjesne zajednice u blizini Mladenovca, postavila su pitanje legitimnosti vlasti.
Negdje od sredine proljeća do početka ljeta, u Beogradu su zaista održavani masovni protesti, ali prilično lišeni dnevnopolitičkog sadržaja, više usmjereni na održavanje osjećanja postojanja zajednice, nego na rušenje aktuelne vlasti. Dio opozicije uspio je ipak da se nasloni na već stvorenu sinergiju, pa su iz te pozicije tražili od predsjednika Vučića vanredne izbore. Izgledalo je da su se i sami iznenadili kad je on pristao da im izađe u susret.
Taj dio opozicije u vlastitom samorazumijevanju naslonjen na lijevi centar i na proevropsku spoljnu politiku uspio je da se organizuje oko jedne liste koju su nazvali „Srbija protiv nasilja“. Po svemu sudeći, oni mogu da očekuju vrlo pristojan procenat glasova na parlamentarnim izborima, ali naročito na beogradskim.
Otud možda i nije čudno da je najveći skandal u predizbornoj kampanji fokusiran na jednog od kandidata na beogradskoj listi „Srbija protiv nasilja“. Iako ne spada u prvi ešalon politike u Srbiji, u posljednjih nekoliko godina, Đorđe Miketić se uspostavio kao prepoznatljiv političar na lijevo-liberalnom spektru. Njegov eksplicitni seksualni snimak koji je procurio u javnost naveo ga je na napuštanje kampanje, a ni „kontrola štete“ koju je njegova lista napravila nije obavljena „školski“, pa su se tabloidi bliski vlasti danima naslađivali intimnim detaljima.
Osim ove pikanterije, kampanja prolazi bez nekih većih skandala. Iako izbori nisu predsjednički, Vučić je ubjedljivo najvidljiviji lik u kampanji SNS-a. „Srbija protiv nasilja“ uzda se u sinergiju najvećeg dijela partija lijevog centra, koje su se praktično sve udružile. Izuzetak su partija bivšeg predsjednika Tadića koji na izbore izlazi u koaliciji sa strankom nekadašnjeg ministra Saše Radulovića, kao i LDP Čedomira Jovanovića, doskorašnjeg liblinga zagrebačkih i sarajevskih kibicera srpske politike, koja izlazi samostalno, ali kojoj niko ne predviđa prelazak cenzusa, što kod Tadića i Radulovića ipak nije nedostižno.
Na desnici je mnogo veća gužva: jednu listu predvodi Miloš Jovanović iz Novog DSS-a, druga je okupljena oko Boška Obradovića i Milice Stamenkovski, a treću predvodi Vuk Jeremić. Mnogo manje vidljiva u tradicionalnim medijima je „vansistemska“ lista koju predvodi doktor Nestorović, koji se u vrijeme pandemije proslavio propagiranjem antivakserskih teorija. S njim na listi je „moćna gomilica“ patriotske inteligencije koja redovno gostuje po podkastima, pa mnogi predviđaju da bi ova lista mogla biti iznenađenje izbora.
Negdje „između blokova“ mudro vreba Ivica Dačić sa svojom Socijalističkom partijom Srbije, strankom Slobodana Miloševića koja je poslije pada svog prvog lidera u opoziciji provela jedva dvije-tri godine, pošto je Dačiću uvijek uspjevalo da biva jezičkom na vagi većine. Njegov znakoviti slogan „Dačić premijer“ namiguje opet u tom pravcu. Istini za volju, Vučić ga je u posljednjih deset-jedanaest godina uvijek kooptirao u svoju većinu, pa kad mu matematički i nije trebao, tako da i mnoge napade koje SNS u kampanji odašilje ka manjem koalicionom partneru, većina analitičara vidi kao čistu taktičku varku.
Nekog potenciranja programa u kampanji zapravo i nema. Svi kao da izlaze sa spiskom (pred)novogodišnjih želja. SNS najavljuje nastavak rasta i razvoja uz novu energiju za „mudru politiku predsjednika“, opozicija najavljuje „skidanje režima“. U odnosu na prošlogodišnje izbore, u vazduhu se osjeća manjak predizborne euforije. SNS je dosad uvijek vanredne izbore pravio u proljeće i rano ljeto i uvijek na tragu pokušaja da se kapitalizuje rast podrške.Trenutno se čini da nekog velikog prostora za rast podrške nema, odnosno da bi u vladajućoj stranci bili zadovoljni rezultatima sličnim prošlogodišnjim. Time se razlog za izbore prije nalazi u dobivanju na vremenu, odnosno na „usaglašavanju dužine mandata“ sa predsjedničkim mandatom koji traje pet godina. Otud vjerovatno i najava da vanrednih izbora do 2027. neće biti. To je svakako godina kad Vučiću ističe drugi uzastopni predsjednički mandat i kad on, po Ustavu, neće moći ponovo da se kandiduje za tu funkciju i biće vrijeme za novu podjelu karata.
