Plaščanska dolina – od Japoda, preko Tesle, do prirodnih potencijala koji se sve više koriste

Piše: Marin Bakić / P-portal.net

Proveli smo dan s mještanima najsjevernijeg ličkog mjesta, u kojem se za bogoslova školovao Milutin Tesla, otac slavnog izumitelja
Plaški
Naslovna fotografija: Jovica Drobnjak

This post is also available in: English (Engleski)

„Prvo su tu nakon posljednjeg rata dolazile izbjeglice iz Bosne, zatim profiteri koji su mislili zaraditi na mešetarenju zemljištem, a potom i treća generacija, nazovimo ih nju-ejdžerima, dakle urbani ljudi koji su se poželjeli života na selu i u prirodi, no većina bi ih odustala od života ovdje. Nisu svi opstali jer – dolina bira“, kaže Branko Šupica, predsjednik Internacionalnog centra keramike „Atelje Janja Gora“, organizacije civilnog društva koju je osnovao i vodi sa svojom obitelji u tom selu u Plaščanskoj dolini. Šupica je povratnik iz Nizozemske koji nas je ugostio na imanju koje je ujedno i sjedište ove udruge.

U Plaški smo došli povodom komunalnih prijepora, a vratili se sa čitavim nizom dojmova iz susreta  s ljudima. Ono što smo vidjeli u Janjoj Gori nismo očekivali kada smo se zaputili u to ličko mjesto.

Plaški
Plaški, foto: Jovica Drobnjak

„Svi su nas proglašavali ludima jer je trend odlaska na rad u inozemstvo, a mi se vraćamo iz Nizozemske u selendru“, dodaje Brankova supruga Danijela Pešut, koja je taman ugovorila velik posao – izradu keramičkog posuđa za restoran koji bi se trebao otvoriti u neposrednom susjedstvu. „Narednih 30 dana ti kuhaš“, poručila je suprugu.

Vlasnik restorana je poznati hrvatski kuhar, vlasnik zagrebačkog Apetita, Matija Rendić, koji je stigao u Janju Goru kod obitelji Šupica – Pešut u isto vrijeme kada i mi ne bi li pogledao predloške za posuđe koje mu je Danijela pripremila. Naravno, nismo propustili priliku upitati Rendića kakav to restoran otvara, kako bi se prostodušno kazalo – usred ničega.

„Radit ćemo restoran s Michelinovom zvjezdicom s 95 posto domaćih namirnica, i to po uputama Rudolfa Steinera“, kaže Rendić.

Matija Rendić
Matija Rendić, foto: Jovica Drobnjak

Steiner je austrijski filozof ili, ako hoćemo, mistik, koji se rodio 1861. godine u Međimurju, a preminuo je 1925. godine u Švicarskoj. Utemeljitelj je antropozofije, učenja da ne postoji granica između, kako kaže Hrvatska enciklopedija, „stvorenog i nestvorenog“ svijeta, te koje zagovara produhovljenost pojedinca. Među mnogim područjima kojima se bavio Steiner jest i takozvana biodinamička poljoprivreda, što je od posebnog interesa našim sugovornicima u Janjoj Gori. Ona podrazumijeva „osobni odnos poljoprivrednika prema biljkama, životinjama, tlu, pa čak i stajskom gnoju, kako bi holistički razmišljali o poljoprivredi“. Danas biodinamički pokret obuhvaća tisuće regenerativnih vrtova, farmi, voćnjaka i vinograda, u širokom rasponu klime, ekološkom kontekstu i ekonomskim uvjetima na svim kontinentima svijeta.

„Projekt restorana će se pripremati godinu dana. Radit ćemo veliku vilu s bazenom od prirodnih materijala i po hrvatskom dizajnu. Doći će i rašljar da pronađe vodu. Očekujem da će svjetski ljudi dolaziti u restoran koji će imati viši cjenovni rang. Od Šupice smo naručili posuđe, a nabavit ćemo lokalno povrće, podupiremo lokalnu zajednicu – svi zajedno ćemo surađivati. Imat ćemo restoran najboljih lokalnih proizvoda i vlastitu siranu“, kaže Rendić i dodaje kako dugo nije vidio takvu koncentraciju ljepote i života na jednom mjestu.

Od Japoda do Tesle

Park skulptura koji će raditi Šupica na svome imanju, u čemu će mu zasigurno pomoći i sin Igor, student kiparstva, bit će, kaže, posvećen upravo Steineru, staroslavenskoj mitologiji, Japodima, koji su u antici nastanjivali ovo područje, izumitelju Nikoli Tesli, koji je rodbinski vezan za Plaški i – Viktoru Schaubergeru, austrijskom šumaru.

Međutim, nije Rendić jedini koji dolazi u Janju Goru. Danijela Pešut nam otkriva da je u njihovom susjedstvu liječnik indijske medicine, jedan hrvatski diplomat i redatelj koji se maknuo od gradske vreve, a i indijski jogi iz Londona koji je otkupio čitavo selo Plaščanski Begovac i ustanovio centar joge. Atelje organizira već dugi niz godina radionice izrade keramike na koje dolaze polaznici iz čitavog svijeta.

„Kćerka mi je srednjoškolka u Zagrebu. Školuje se za tehničara zaštite prirode i stipendist je Srpskog privrednog društva ‘Privrednik’. Posredno to ima veze s našim ateljeom, koji jest umjetnička, ali je prije svega lokalna priča“, otkriva Šupica.

Branko Šupica i Danijela Pešut
Branko Šupica i Danijela Pešut, foto: Jovica Drobnjak

Pokazuje nam peć. „Neprestano je ložimo do temperature od 1350 stupnjeva Celzija kad radimo keramiku“, kaže.

Međunarodni centar keramike Atelje Janja Gora s radom je započeo 2006. godine kada je organizirana prva keramičku radionica s petnaestak sudionika.

„Živjeli smo 12 godina prije toga u Nizozemskoj. Ovo je obiteljska kuća moje supruge Danijele koja nikad nije bila dovršena, a i sam sam urođenik iz Latina, dok mi je kuća u Plaškom. Vratili smo se iz izbjeglištva kamo smo se uputili jer se nisam 1991. godine pronašao u ratu. Radio sam svakakve poslove u Nizozemskoj, a posljednje sam radio kao grafički dizajner. Srce je htjelo svoje, pa sam se vratio tu. Ne znam drukčije objasniti zašto smo se vratili i napustili uhodan i dobar zapadnjački način života. Plan je bio da ćemo odavde raditi grafički dizajn i izdavanje soba. No, to sam ponudio 2004. godine, kada je bilo prerano, pa sam se posvetio turističkom vođenju i keramici. Imamo što za pokazati, pa sam osmislio turistički projekt. Kombiniramo povijest, prirodu i aktivnu zajednicu – atelje keramike, slikarski atelje i slično. Na Plitvicama nedostaje autentičnost zajednice, što ovdje nije slučaj“, objašnjava Šupica i dodaje da tu štite prirodne vrijednosti razvijanjem „neinvenzivnog turizma“.

„Tu dolaze keramičari iz čitavog svijeta, a putujemo i na izložbe. Prijatelji iz Belgije su 2005. proveli projekt izrade japanskih šalica za čaj i potom organizirali 20 izložbi od Japana do Bostona. Unazad dvije godine ne događa se ništa zbog koronakrize. Prije dvije godine smo u svrhu osvješćivanja važnosti vode ugostili 50 umjetnika. Već sada imamo postav koji se može postaviti u Učionu“, kaže Šupica misleći na staru, napuštenu i zapuštenu školsku zgradu u središtu Plaškog izgrađenu krajem 19. stoljeća u historicističkom stilu u kojoj se odvijala nastava do 1990-ih.

„Prvotna ideja je bila od Janje Gore napraviti kraft-selo, odnosno selo zanata i vještina, a sada smo je nadogradili duhovnošću, prostorom u kojem će svaki pojedinac imati priliku za samoostvarenje.  Cilj je obrazovati centar drevnih znanja. Želimo podučiti polaznike keramici, ali i drugim vještinama“, dodaje Danijela Pešut.

Protiv nepotrebne tehnologije

Danijelina i Brankova kćerka Tara Šupica, koja je nedavno rodila doma, s nogu, kaže da će biti angažirana u tom projektu.

„Predavat ću u sklopu centra drevnih znanja porodništvo i majčinstvo, ali i vrtlarstvo. Trudnoća nije bolest koja se događa nego to živi žena kao sveta sila, kao portal koji donosi novi svijet. Sustav medikaliziranog poroda počiva na znanosti, a niti jedan drugi sisavac ne rađa pod neonskom lampom i okružen strancima. Ako tijelo zna stvoriti život, zna ga i poroditi. Ne želim ono što mi ne treba od tehnologije“, veli Tara Šupica i dodaje da je za trudnoće samo jednom bila kod liječnika.

Na opasku kako sve ovo asocira na hipijevsku komunu Charlesa Mansona iz Kalifornije, odgovara da je riječ o stereotipu.

„Nikad nećemo otići u grad propagirati svoje ideje, odnosno vrbovati druge za njih“, kaže Tara Šupica.

Odlazeći u Plaški nismo niti slutili da Janja Gora krije tako sadržajan i dinamičan život, nego smo je prvenstveno poistovjećivali s tamo rođenim Omer-pašom Latasom, vrhovnim zapovjednikom turske vojske proslavljenim u gušenju buna po osmanlijskim provincijama, potučernjaka rođenog kao Mihajlo Latas. Tim prije smo se iznenadili jer smo se u to ličko mjesto zaputili iz Karlovca koji s Plaškim, odnosno Janjom Gorom, povezuju dvije ličnosti koje je ovjekovječio u svom romanu „Omer-paša Latas“ nobelovac Ivo Andrić, a koje dodatno povezuju dvije značajne ovogodišnje obljetnice. Dvije stotine godina od rođenja karlovačkog slikara Vjekoslava Karasa obilježeno je i više nego prikladno izložbom njegovih djela u Galeriji „Vjekoslav Karas“, dočim 150. obljetnica smrti turskog vojskovođe, koja je također ove godine, nije nikako. Karas se uputio u Bosnu i Hercegovinu upravo da portretira čuvenog seraskera, no nije poznata sudbina niti jednog djela koje je tamo stvorio – sva su nestala.

Edukacijom i kreativnošću protiv nezaposlenosti

„Pišem knjigu o doseljenju u Plaški“, iznenađuje nas Isidora Ralić, koja se prije pet godina doselila iz Rovinja jer se udala za Plaščanina. Zatičemo je u sjedištu udruge „Učiona tradicije i kreativnosti“ – upravo su oni zaslužni što je zgrada Učione postala zaštićeno kulturno dobro, a Isidora je predsjednica te organizacije civilnog društva koja zapošljava 11 gerontodomaćica. Sebe još nije zaposlila, nego volontira.

„Namjera mi je bila napraviti platformu za educiranje i zapošljavanje lokalnog stanovišta jer je nezaposlenost kroničan i velik problem ovog kraja. Ovaj prostor smo otvorili u travnju, promoviramo lokalne proizvode i lokalni sadržaj. Tu se može saznati što Plaščanska dolina nudi. Imamo nekoliko OPG-ova,  međunarodni keramički atelje, a bavimo se i prikupljanjem samoniklog ljekovitog bilja, organiziranjem radionica za djecu i terenske nastave. To nas čini samoodrživima. Sav prihod od proizvoda koje prodajemo unazad osam mjeseci ide za plaće žena. Donedavno je jedna bila zaposlena, a u sklopu projekta ‘Zaželi’ imamo zaposlenice, školovane gerontodmomaćice, koje obilaze starije i nemoćne – donose im hranu, plaćaju račune, vode u šetnju, pospremaju im i slično. Vrijednost projekta je 927.000 kuna. Europska unija financira u potpunosti projekt koji se provodi od rujna“, objašnjava Isidora Ralić.

„Plaški je izazovan i to me privuklo u ovo mjesto. Zainteresiralo me što djeca nemaju mnogo sadržaja i mogućnosti socijalizacije, pa ni za ostanak u Plaškom po obrazovanju.“

Isidora Ralić
Isidora Ralić, foto: Jovica Drobnjak

„Tko ima znanja o životu s prirodom i kreativnosti, može opstati u ovakvim ruralnim zajednicama i može mu biti lijepo“, smatra Isidora Ralić.

Šest krštenja i 50 sprovoda prošle godine

„U Plaškom je 2019. bilo 15 krštenja, a 2020. šest. Ove godine smo imali dva krštenja. Po 50 sprovoda je bilo 2018., 2019. i 2020. godine“, iznosi nam prezviter Saša Kremić kojeg zatičemo u sabornoj crkvi Vavedenja Presvete Bogorodice.

Riječ je o ogromnoj parohiji koja obuhvaća 350 domaćinstava na širokom i slabo naseljenom potezu.

Saša Kremić
Saša Kremić, foto: Jovica Drobnjak

„Praznik ove crkve je Vavedenje, koje se obilježava 4. decembra, a drugi zavjet je Pokrov Presvete Bogorodice, kada se posti i pričešćuje“, dodaje Kremić, rođen 1991. godine, koji je tu stigao iz Prijedora.

Eparhija gornjokarlovačka osnovana je još 1711. godine, a njezino prvo sjedište bio je manastir Gomirje. Od 1721. do 1941., kada je ubijen vladika Savo Trlajić, sjedište eparhije je bilo u Plaškom, da bi potom bilo u Karlovcu.

Plaški
Foto: Jovica Drobnjak

Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice građena je od 1756. do 1763. pod vodstvom vladike Danila Jakšića i po projektu Janka Holjca, dok je ikonostas izradio Ivan Tišov. Čuveni graditelj Josip Stiller je 1784. izgradio vladikin dvor, no on je zapaljen za Drugog svjetskog rata, a 1970-ih dokrajčen.

Od 1744. u Plaškom je djelovala pravoslavna škola, a postojao je i crkveni sud. Tu se za bogoslova školovao i Milutin Tesla, otac izumitelja Nikole, a u Plaškom je živjela i Nikolina sestra Marica Kosanović, za ono vrijeme i tadašnju sredinu izrazito napredna i obrazovana žena, suradnica listova kao što su „Srbobran“ i „Budapester Tagblam“, koja je savršeno govorila njemački, talijanski, francuski i češki. U Plaškom se udala za protu Nikolu Kosanovića, a njihov sin Sava Kosanović je bio istaknuti političar, publicist i diplomat.

Plaški, foto: Jovica Drobnjak

Ivo Andrić, opisujući djetinjstvo Omer-paše Latasa, zapisao kako je dječak i mladić Mihajlo Latas bio opterećen vlastitim potencijalom i ambicijom i koliko je prezirao Plaški i Janju Goru smatrajući da ga priječe u ostvarenju snova, što ga je na koncu dovelo do bjekstva u Tursku, sjajne vojničke karijere i slave Omer-paše. No, duži posjet ovom mjestu na krajnjem jugu Karlovačke županije nas je ostavio kratkih rukava – niti 12 sati nije bilo dovoljno da se upoznamo sa svim sadržajima Plaškog i njegovim zanimljivim mogućnostima i izazovima, pa je Danijela Pešut možda i na pravom tragu – u 21. stoljeću ne valja bježati iz Plaškog nego u Plaškom graditi svoj život, ako dolina dopusti.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje:

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: